Nova Evropa

Da zaključim. Buduć da Srbi, Hrvati i Slovenci imaju isto porijeklo, buduć da Hrvati i Srbi govore isti jezik, a Slovenci jezik veoma blizak hrvatskome ili srpskome jeziku; buduć da je svaki od njih ı odveć malen i slab da se na ovom najtežem terenu Srednje Evrope održi nezavisan; i buduć da brojne duševne veze i svi ekonomski interesi upućuju Jedne na druge, — svi razlozi njihova opstanka i razvitka traže da Srbi, Hrvati, i Slovenci budu u istoj državnoj zajednici, A buduć da je svim Srbima, Hrvatima, i Slovencima potrebna što jača i sredjenija državna zajednica, da uzmognu u njoj izgradjivati bolji život, potrebno je da ona bude i uredjena na način kojemu će dati pristanak većina Srba, većina Hrvat4, ı većina Slovenaca, Jedini zdrav temelj Jugoslavije mogu da budu zadovoljni Srbi, Hrvati, i Slovenci; ne zadovoljni u onim pitanjima oko kojih se muče i bore stranke i nazori u svim državama, jer takova zadovoljstva nije nikada bilo niti će ga ikada и, пебо zadovoljni svaki sa svojom ulogom u zajedničkoj kući. Svako na svom području treba da bude gospodar svoga udesa, a svako opet treba da doprinosi zajednici, u dažbinama i krvi svoj srazmjerni dio, i da od zajednice prima svoj srazmjerni dio. U tako uredjenoj državnoj zajednici, niko neće udarati na nju, nedo će svaki dio za svoje zlo udarati po sebi, i u sebi tražiti izlaz svojim nedaćaina.

A kako ćemo dobiti privolu većine Srb4, Hrvat4, i Slovenaca, za preuredjenje zajedničke kuće? — Jedino slobodnim i tajnim izborima. Jedan jedini put treba da se podijelimo na Srbijance i prečane, na Srbe, Hrvate, i Slovence, Oni ljudi koji kod svoje kuće dobiju povjerenje većine naroda, imaće i mandat narodni da udese zajedničku kuću po principu: čist račun duga ljubav, A poslije ćemo se opet miješati prema našim socijalnim i ekonomskim nazorima i potrebama. Zdrav razum, iskustvo drugih narod4, a naročito naše žalosno 17-godišnje iskustvo, upućuju nas, da pri sklapanju pogodbe izmedju različitih interesa, a pogodbe koja mora biti u individualnom i zajedničkom interesu sklopljena, nijedna krajnost ne može doći do uvaženja, i da je jedini izlaz — kompromis. A kad bi mi sebi i svijetu pokazali da ne znamo, nećemo, ili ne možemo doći do kompromisnog riješenja našeg državnog i srpsko-hrvatskog problema, mi bismo time dokazali, da ne zaslužujemo ono mjesto u kolu slobodnih država na koje nam sav svijet priznaje pravo. Svi sporazumi političara, bez pristanka većine naroda srpskoga i hrvatsko8a, ne bi bilo drugo do ponavljanje dosadašnjih eksperimenata, koji su polučili baš protivni cilj od onoga što svi hoćemo i svi želimo. |

1. F. Lupis-Vuhić.

50