Nova Evropa

najboljem slučaju, u ovoj sovjetiziranoj glazbi mogli su se vidjeti jedino izvjesni pripremni akordi za neku daleku buduču muziku, — eventualni počeci koji se gube još u magli.

Sovjetska Vlada medjutim nije htjela ni jednođa časa ostavili mase u zavodljivim mrežama stare dlazbe, i — dok se sve spremalo za početak samostalnog i nezavisnog rada — odmah je pristupila prilaćodjivanju starih i u širokoj publici popularnih melodija i pjesama potrebama političke propašande. Glavna pažnja bila je pritom posvećena kazališnim komadima — operi i opereti, koji su davali dovoljno maha zapaljenoj mašti stranačkih fanatik4, Sve su sile uložene u ovaj posao, Spočetka se ograničivalo na promjene naslova i neznatne izmjene u tekstu, dok se glazba ostavljala uglavnom netaknuta, izuzev obligatno umetanje službene »iInternacijonale«, Novo i veliko polje rada otkriveno je ospivanjem Jedne posebne grupe literata, koja se specijalizirala u unosnom poslu preradjivanja starih »buržujskih« djel4, što se u sovjetskoj terminologiji nazivalo »utilizacijom klasika«! Ova »politizacija«, ispunjavanje teksta »ideološkim sadržajem«, izvršavana je odmah nad onim komadima koji su donekle — ili bar spolja — odgovarali interesima političkog dana: tako je »Tosca« dobila nov naslov — »Za komunu«; »Hugenoti« se pretvorili u »Dekabriste«; »Lakme« je posvećena engleskoj okupaciji Indije, a »Lijepa Jelena« i »Orfej u podzemlju« — pitanju razoružanja u kapitalističkim zemljama! Mnogo je doprinosila ovakim promjenama teksta budna cenzura, koja je, naprimjer, u »Pikovoj dami« Čajkovskogš izbrisala čuvenu ariju Tomskog (u prvom činu} sa motivacijom, da se »ne smije mutiti radnicima glavu razgovorima o irima kartama«; a u poznatoj ariji Eskamilija u »Carmen«, riječi »toreador je vojniku prijatelj ı brat« zamijenila je sa »toreador je svima prijatelj i brat«, budući da je »vojnik« caristička riječ, a ı toreador ne može da bude vojniku prijatelj iz klasnih razloga. Postepeno su ove izmjene postajale dublje i temelinije, Naročito treba spomenuti preradu čuvene opere Rimskog-Korsakova »Car Saltan«, koju je izvršio nekakav Davidenko: ova »najnesavremenija« opera prilagčodjena

je i približena našem vremenu na taj način što je u njoj bez

ostatka uništena svaka fantastičnost prenošenjem radnje u mračne prilike naših teških dana; ali, temeljito preradivši tekst, Davidenko je u samu glazbu unio tek sitne i neznatne izmjene, za koju je neodlučnost bio nemilosrdno žigosan od kritike poslušne Vladi. Uostalom, ovako besavjesno postupanje sa tudjim i ponekad odličnim umjetničkim djelima izazvalo je česte proteste i osudjivanje čak i od strane prigušene sovjetske štampe; tako је, naprimjer, poznata moskovska revija »Žurnal iskustva«, oštro ocjenjujući jednu odvratnu umjetničku vivisekciju, izrekla, da »OvO nije revolucijonizacija već barbarizacija. ili — što je još gore — vulgarizacija« umjetnosti,

180

OR