Nova Evropa

ledolomce. Jedan od najvećih ledolomaca (>Ljenjin«, koji se prije toga zvao »Aleksandar Njevskij«) sagradjen je prema njegovim nacrtima. Godine 1917 on se vraća u Rusiju, te je bio u Petrogradu kada je buknula Oktobarska Revolucija.

Zamjatin se tada potpuno odaje književnom radu, mnogo piše, i postaje članom upravnog odbora Sveruskog Saveza Književnika. On u svojim mislima i svojim osjećajima. prihvaća obnovu, postaje drugom Revolucije, prijateljem ogromne zemlje koja se budi na nov život. Ali, uza sve to, on je protivnik službene ideologije, i ne priznaje socijalistički karakter Revolucije. To ga je kasnije i dovelo u sukob sa službenom sovjetskom društvenošću, uslijed čega je konačno morao napustiti Sovjetski Savez. Neposredni uzrok ovog razmimoilaženja bio je u satiričkoj pripovijesti »Mi«, koju je Zamjatin objavio (1925] na engleskom jeziku, a kasnije i na francuskom. U Sovjetskom Savezu ona se uopće nije pojavila, budući da je sva prožeta čuvstvom dubokog protesta protiv »konformizma« i ugnjetavanja slobode ličnosti od strane države.

U predgovoru izdanja svojih sveukupnih djela, Zamjatin kaže, da se još živo sjeća »drhtanja i vrućine svojih obraza što ih je izazvala Netočka Nezvanova Dostojevskoga: »Dostojevski je uvijek bio za mene stariji, i čak strašni duh, dok mi je Gosolj bio prijateljem, kao — mnogo kasnije —i Anatole France«. Bliskost sa Dostojevskim, pa čak i neka zavisnost od njega, opaža se na cjelokupnom predrevolucijonarnom stvaranju Zamjatina. Već u prvoj knjizi Zamjatina {»Ujezdnoje«) zadivljuje »neumoljivost psihološkog crteža«, što ga približuje »okrutnom ftalentu« Dostojevskog. Ali Dostojevski nikada nije bio učiteljem Zamjatina u doslovnom smislu te riječi. I u stilu i u temama {ruska gradska provincija), njemu je mnogo bliži Ljeskov. Veza sa Dostojevskim opaža se jasnije tek u sličnosti duševne konstrukcije; u tom pogledu je vrlo karakterističan jedan slučaj koji iznosi sam Zamjatin u svojoj autobiografiji. Dok je Zamjatin bio još mladić, njega je ugrizao bijesan pas; on o tome nikomu ništa nije 8ovorio, već je nabavio knjige o bjesnoći i počeo ih proučavati. Tokom čitave dvije sedmice vodio je minucijozno dnevnik o svemu što je preživljavao i tek kada je istekla inkubacijona perijoda, on je o tome pričao kod kuće i u gimnaziji, te je poslan u Moskvu da dobije Pasterovu injekciju, iako je ova bila već potpuno nepotrebna. On je kasnije priznao, da o ovome ujedu psa nikomu ništa nije rekao zato da bi »isprobao sebe«! I kasnije, u dobu mladosti, rado je pravio sa sobom ovakove »pokuse«. Vjerojatno je da bi ovaj motiv mučenja zauzeo u stvaranju Zamjatina znatno mjesto — da nije došla Revolucija; ova je odlučno prekinula njegovo razvijanje u tom pravcu i uputila Ba na sasvim drugi put.

170

O RO