Nova Evropa

još Bosnu i Hercegovinu; i ako je dosad bio patrijot iz nužne odbrane, postaje sada patrijotom iz uvjerenja, te je »ovlašten da izjavi«, da nauka mora da prizna te dokumente već stoga što su oni »predležali i visokostojećim ličnostima«. Porotnici bi, po svoj prilici, nakon ovog otkrovenja morali da oslobode gospodina Dra. Fridjunga. Zbog potpuno dokazanog patrijotizma (izgovaraj: »patratismus«)! Ali budući da nauka ne bi mogla preživjeti ovu rehabilitaciju, ona je više voljela da se poravna s neprijateljima domovine... U drugome taboru čuli su se kasnije glasovi koji su manje odisali atmosferom političke dječje sobe, u kojoj se blamaže vješaju na božićnu jelku. Srpski Ministar Spoljašnjih Posala, naprimjer, rekao je, »da je uvijek bilo dobrovoljnih i prerevnih spasilaca domovine, koji su nastojali da nadmaše kapitolinske guske«... Ali »Neue Freie Presse«, kojoj je otad zapela riječ u grlu, visoko je uzdizala »povjerenje u austrijsku pravdu«, u kojoj da se »nisu razočarali« oni kojima se najprije dokazala veleizdaja, a onda im se milostivo dozvolilo da se brane od sumnjičenja.

Hrvatima i Srbima u Austriji bilo je milije, da ovo povjerenje u austrijsku pravdu ne izlažu probi opterećenja jedne porotničke osude. U stalnom saobraćaju s onim »pouzdanicima«, koje vlade tamo dolje nahuckavaju na politički život, oni su naučili, da ne vjeruju u pouzdanost takova austrijskoga osjećanja. Državnička mudrost, koja stvara »subverzivnosti« da bi se od njih bojala, i koja vjeruje samo u bombe koje vidi dokumentovane aktima, pobrinula se zato, da na svakog gradjanina u Hrvatskoj dolaze po dva konfidenta. Propijaju se državni novci, da bi se vidjelo bijele miševe, o kojima se već toliko čulo. A od predodžbe, da ima subverzivnosti, živi onda istorijografija, i gospodinu Dru. Fridjungu »pripada zasluga, da je u predvečerje rata na njih upo2010«... Da je tada do rata došlo, oni koji su danas u Beču spasli svoju čast dočekali bi sudbinu »zagrebačkih veleizdajnika«, čije prinošenje na žrtvu sada počinje da ometa san otadžbinske dokumentovne pravde. Jer pogon otadžbinske fabrike, koji su otkrili muževi kao odjelni predstojnik Nikolić, već je ometan: »Neka nam se predoči, što govori protiv nas, neka nas se do gola pretraži, svući ćemo se pred bečkim porotnicima...« Dosta je sramno, da je ova fipična procedura pred očima dimnjičarskih majstora i prodavačš mješovite robe bila potrebna i u takovu slučaju. Ovi neželjeni gledaoci dovikivali su tužiocima, ukoliko su mogli slijediti tok rasprave: »Dokaze nam dajtel«e A oni su dali dokaze, iako su bili manje obvezani da to učine nego njihov tužilac. Bilo je to strahovito čišćenje pred blagdane. Ostali smo poštedjeni od austrijskog pravosudnog skandala odrešujuće osude. Skandal koji se spustio na glave političkih, naučnih i žurnalističkih autoriteta, tek će da zasmrdi! Pitanje, šta rade predstavnici ove države na Balkanu, postavljeno je. Niko ne poriče, da je teranje bluda prijatno zanimanje; ali bi se htjelo znati, šta se radi u medjuvremenu? Jer »k. u. k.« diplomatija nasjela je jednoj ordinarnoj lopuži, te je najvišim mjestima u Carevini najnižom prevarom učinila shvatljivom potrebu aneksije, hitnost jednoga

119