Čovjek

сво Ce

ili tačnije u skupnom duhu čovječanstva. То se najbolje razabire otuda, šio fekovine duše i srca najdavnijih naroda, njihove ideje i misli ne doživiše svoje raspadanje kao fjelesa, već one postoje, žive i djeluju i danas u nama. Mi istom dograđujemo na neuništivoj zgradi sveljudskog duha, kojoj je postavio temeljni kamen prvi čovjek — mislilac na zemlji. Mnogi ni ne znadu da su sva duševna blaga, koja sačinjavaju moralnu, ćadorednu i uopće duhovnu glavnicu savremenog čovječanstva, iskupljena naporima i trudom bezbrojnih generacija, koje su živjele prije nas. U svakoj misli, težnji i ideji, svakom pokretu ljubavi, slobode i pravde, što se rađaju 1 našim dušama, u stvari progovaraju naši davni pretci. Već i sama riječ čovječanstvo ne znači puki zbroj fizioloških sftrojeva, skup ljelesa, već nešto stvoreno duhom i od duha, naime omo što žive i nadalje, raste i napreduje, unatoč smrti i propadanju pojedinaca.

Život po svojoj prirodnoj svrhovitosti je samo u duhu, u pobjedi istine i ljepote, u snazi ljubavi i pravde. Živjeti samo za