Čovjek

1271

iprstom na mane i poroke kultufnog društva ii proriču skoru propast narodima, ne vrate | зе s puta kojim su krenuli. Ta nesuglasnost u mišljenju potječe otuda Što ni ijedni ni drugi nijesu, prosuđujući kulturu, )odijelili spoljašnju kulturu od nutarnje. Ljudi, јрозуесијис! зуе svoje sile i napore induга, trgovini, obrtu; pridizanju palača, druimova i mostova, Dbrzojavima, telefonima, јродтогтсата i aeroplanima, dakle sticanju spoljašnjih dobara i poboljšanju izvanjegz „svijeta, zanemarili su svijet u sebi. A jer inaš Život zapravo leži u nama, a ne izvan nas, i svako dobro ili zlo što ga počinimo izvire uistinu iz naše mnutrimje, posve je razumljivo da ljudsko društvo može da :strada i propane i pored najveće spoljašnje | kulture.

Treba, želimo li se produbiti u to važno pitanje naših dana, da uočimo veliku istinu, što nam je namiće ljudska povijest, naime da tamo gdje je spoljašnjeg | blaga u najvećoj mjeri može da čovjek | u sebi bude u rasulu, pa da društvo, upravo · ZDOg nedostatka nutarnje kulture doživi svoju propast baš onda, kad je u spolja-