Čovjek

EO,

tjeranosti i umjetničkog savršenstva, bilo bi dovoljno da se poklonimo kulturi toga naroda. No nije sama Akropola svjedokoni grčke veličine; hramovi i palače, znanost. književnost ı umjetnost, sve je ono najveće · što je ikada mogao jedan narod dostići. Svratimo li međutim naš pogled sa tih velebnih znakova vanjske kulture na nutarnji duh toga naroda, na njegov moral, ćudoređe i značaj, nalazimo još jači nesrazmjer nego li u Egiptu i Babiloniji. Grci su smatrali čovjekom samo slobodna čovjeka, a rob je za njih bio puko sredstvo, dapače ni slobodan čovjek nije bio smatran čovjekom, ako nije bio Grk. U Sparti na pr. svak je imao pravo ubiti roba, ako je samo na njemu zapazio tragova ljudskog dostojanstva. A u Ateni kažnjavao se smrću svaki rob koji bi se usudio baviti umjefnošću. U Periklovo doba, dakle u doba vrhunca grčke kulture, svaka je kuća imala najmanje po jednog roba. Kako su i sami Atenjani nutarnje bili surovi i moralno niski, svjedoči nam najbolje slučaj sa gradom Mitilene. Za vrijeme peloponeškog rata taj se grad pobuni, Pošto su ga osvojili, aten-