Što da se radi?

»Pogrješka bijaše vrlo velika. Ja sebe ne krivim poradi toga, no ipak imam želju da se izvinjavam, To znači, da osjećam, kako drugi ne će biti prema meni tako uviđavni kao što sam ja, Da malo ublažim njihovo poricanje, hoću da prođovorim svom karakteru s ove strane, koja je njoj i velikoj većini ljudi tuđa, pa bi je sigurno krivo shvatili«.

»Moj je odmor uvijek samo u samoći, Društvo je za mene bezuslovno rad, zanimanje i naslada. Slobodno se osjećam samo u samoći, Kako da se to nazove? Zašto je to tako? Kod jednih je uzrok tomu zatvorenost, kod drugih sramežljivost, kod trećih nagnuće prema mneraspoloženju i zamišljenosti, kod četvrtih pomanjkanje simpatije prema ljudima. Čini mi se, da u meni nema ništa od tošđa. Ja sam otvoren, iskren, veseo i ne naginjem k neraspoloženju. Rado promatram ljude, no to je za mene ra ili naslada, to je nešto, što zahtjeva odmora t. fo samoću. Koliko mogu da prosudim, kod mene je tomu razlogom osobito razvijena potreba za neovisnošću i slobodom«,

»I tako je reakcija, nakon njenoga nemirnog života u kući roditelja, učinila, da ·je ona živjela načinom, koji njemoj prirodi ne odgovara. Poštovanje prema meni branilo ioj je, da se- otrese tođa života za vremena, A Ja sam stvorio svoje mišljenje o njenom karakteru, mislio sam, da je njena stalna priroda ono, što bijaše prolazno raspoloženje. Pogrješio sam, no ta mi se pogrješka ne smije u zlo upisati, a njoj se pogotovo ne smije ništa zamjeriti, Koliko je iz loga nastalo patnja za nju, kakovom sam kataslrofom morao platiti ja!«

374