Što da se radi?

»Kad mi je njen strah poradi onoga sna razjasnio njeno stanje, bijaše već prekasno ispravljati pogrješku, Da smo ranije došli na to, možda bi nam čvrstom voljom uspjelo učiniti tako, da ostanemo za uvijek zadovoljni jedan s drugim. Ne znam, no mislim, da ni u tom slučaju ne bi baš ništa osobito lijepa ispalo, Mi bismo odgojili svoje karaktere tako, da ih uzajamni odnošaji ne bi teretili, No promjena karaktera može imati vrijednosti samo u slučaju, kad se želi ispraviti nešto ružna, Zar je društvenost više vrijedna od naklonosti k samoći ili obratno? Promjena karaktera je u svakom slučaju nasilje, a ono mnogo toga ubija. Rezultat, kojega bismo možda dostigli (možda, nipošto ne sigurno), nije vrijedan toga gubitka, Mi bismo obojica izdćubili nešto od svježine i donekle se obezbojili, Čemu to? Zar zato, da zadržimo stanovita mjesta u stanovitim sobama? Bilo bi drugačije, da imamo djece. Tada bismo morali misliti o tom, kako se njihova sudbina mijenja uslijed naše rastave, Ako se mijenja na gore, onda to treba pošlo po to zaprječit, i dobiva se radost kao rezultat. Taj bi nas rezultat, svijest o tom, da si učinio sve moguće za one, koje ljubiš, — nagradio za sva nastojanja. No sada nije bilo razumnog cilja, da se svladamo«,

___»Prema tomu je moja pogrješka imala dobre posljedice; poradi nje smo nas dvojica manje mučili sebe, Ona je doduše uzrokovala mnogo teških časova, no bez nje bi bilo još mnogo Bore, a i rezultat ne bi bio tako potpun,«

Tako je govorio Dmitrij Sergejić. Iz onoga mara, kojim se tako mnogo bavio tom stranom stvari, možete lahko zaključiti, kako je osjećao

5