Što da se radi?

razvijenija od Dmitrija Sergejića, da je on prije, no što su se razvili moji osjećaji prema Aleksandru, bio čovjekom, kojega vrlo dobro karakterizira anegdota, kojoj smo se, — sjećaš li se, druže moj, — mnogo smijali, Anegdota o tom, kako su se dva čovjeka sastala u operi, stadoše se razgovarati, pa pošto se jedan dru-_ gomu svidješe, poželiše, da se upoznaju: — »Ja sam poručnik N.«, reče Jedan; »ja sam muž Sospođe Tedecko«, predstavi se drugi, Da je Dmitrij Sergejić bio mužem gđe Tedecko, onda ne bi trebalo da pogine, onda bi se pokorio'i smirio, Da je uz to Još bio i plemenit čovjek, ne bi ni vidjeo u svom umirenju ništa, što bi ša vređalo, pa bi sve bilo u redu, No njegovi odnošaji prema meni i Aleksandru ne bijahu takovi, On ne bijaše nimalo slabiji od nas, što smo znali i mi i on, Njegovo popopuštanje ne bijaše uslijed slabosti, o, ne. To bijaše jedino uslijed njegove dobre volje, Je li tako, prijatelju moj? Ne možete toga proricati. Dakle, u kakovom sam ja bila položaju? Eto, u tome je suština čitave stvari. Vidjela sam, da sam ovisna od njegove dobre volje, zato mi je bio moj položaj težak, zato je on odlučio umrijeti, Da, uzrok onoga mojeg čuvstva, koje ga je prisililo na njegov poslijednii korak, leži mnogo dublje, no šte misli on, Čuvstvo zahvalnosti više nije bilo teško, Udovoljiti zahtjevima društva nije bilo teško na onaj način, koji mi je predlagao Dmitrij Sergejić, Uopće, meni bijahu daleki zahtjevi društva, ja sam živjela i općila u uskom krugu, koji ne poznaje takvih zahtjeva, No ja sam bila ovisna o Dmitriju Sergejiću, moj je položaj bazirao

389