Što da se radi?

ćuje sve svoje slobodno vrijeme. Uz njega mogu lahko pokušati, ne bi li i ja mogla postati liječnicom,

»Bilo bi vrlo dobro, da se napokon pojave i žene — liječnici, One bi osobito trebale ženama, Jer se žena bolje može sporazumjeii sa ženom negoli s mužem, Koliko bi se time stalo na put raznim stradanjima i nesrećama. Treba pokušati!«

XI.

Ja se nijesam nimalo stidjeo i već više puta kompromitovao Vjeru Pavlovnu sa strane poezije, Na primjer nijesam tajio, da ona svaki dan jede, i to vrlo rado. No sad sam došao do takovih prilika, da uza svu moju bestidnost, ipak osjetih bojazan pa mislim: »ne bi li bolje bilo da zatajim tu stvar? Što će misliti o ženi, koja može da se bavi medicinom? Kako su njeni živci grubi, kako je njena duša gruba! To nije žena, to je mesar!« No sjetivši se, da Ja ne opisujem u svojim licima savršene ideale umirih se, Neka sude, kako im drašo o gruboj prirodi Vjere Pavlovne, Što se to mene tiče? Ako Je gruba, neka je.

Stoga ja posve hladnokrvno kažem, da je ona našla veliku razliku između praznoga motrenja stvari i korisnog rada u korist sebi i drugima.

Sjećam se, kako sam se prestrašio, kad sam bio devetgodišnje dijete, kad me probudila vika iz straha pred požarom, Nebo je bilo užareno i u plamenu. Po gradu se letilo, vikalo i bučilo. Ja sam drhtao kao u droznici.

416