Što da se radi?

boje kao i u njoj samoj. Najmiliji pjesnik bijaše joj George Sand, no ona nije uobražavala ni da je Lelija, ni Indijana, ni Kavaljkanti, ni pače Konsuelo; ona je u svojim maštama bila Jeanneom, no još češće Gčnevievom, ta bijaše njena najmilija junakinja. Eto je, gdje hoda poljem i bere cvijeće sastane Andrea — tako miran sastanak! Opaze, da se vole; takve bijahu njene mašte, za koje je bila svijesna, da su mašte, Voljela je sanjariti o tom, kako je lijepa sudbina miss Najtingel, one tihe i skromne djevojke, o kojoj nitko ništa ne zna, o kojoj se može znati samo to da je ona ljubimica cijele Engleske, Je li mlada? Je li bogata ili siromašna? Je li srećna ili nesrećna? O tom nitko ne Bovori, toga nitko ne zna, svi samo blagosiljaju djevojku, koja je bila anđeo-tješitelj u engleskim bolnicama na Krimu i Skutariu... To bijahu mašte, njihovo je oživotvorenje Žželjela Katarina Vasiljevna. Dalje ju nije zanosila fantazija. Može li se dakle reći, da je bila sanjarka?

; I Genevijeva u pokvarenom društvu kao i miss Najtingel u ispraznom raskošju bez sumnje bi tugovala i dosađivala se, Stoga je Katarina Vasiljevna bila više obradovana negoli ogorčena, kad je otac izgubio imetak. Bilo joj je teško gledati, kako je iz snažnog čovjeka postao najednom „starac; bilo joj je žao, što su se umanjila sredstva za pomoć drugima. U početku se je neugodno dojmilo omalovažavanje njena oca sa strane onih, koji su se prije pred njim klanjali, No bilo joj je milo, što se oslobodila dosadne i gadne mase, koja ih je okruživala: Pojavila se i nada u sreću: »ako sada

490