Архив УНС — Листови странака

"RASPAD" CENTRALNE DRŽAVE?

Pogled pojedinca sa severozapada

"Stilizirana činjenica" umesto činjenica - Od varijante "zavere" do "nacionalbirokratske" zavere - Ustav iz 1974. je zaista loš, aii su obrazloženja pogrešna - Opstanak Jugoslavije se ne može zasnivati na nesebičnom "bratstvu i jedinstvu", več na sebičnim koristima od "različitosti i saradnje"

Kod nas je među ekonomistima, pogotovo srpskdm, raširena "stilizirana činjenica", kako kaže Ivo Bičanić, prema kojoj se jugoslovenska privreda dezintegrisala i prem akojoj je Ustav iz 1974. Osnovni razlog njenog dezintegrisanja. Ta se "činjenica" uzima zdravo za gotovo iako je empirijskim proučavanjem dokazano, prvo, da "činjenica" o nepovezanosti republičkih privreda empirijski ne stoji i, drugo, da 1974, ne predstavlja prekretnicu u stepenu povezanosti pojedinih delova zemlje. Ali ta ”činjenica" se jednostavno ugrađuje u analize raspada jugoslovenske privrede odnosno raspada "jedinstvenog jugoslovenskog tržišta"; analitičari i ne gledaju podatke o tokovima cirkulacije roba. U tim analizama susrečemo se sa dve osnovne varijanle. Prema prvoj, koju možemo nazvati "varijantom zamere" i čiji je najmarkantniji zastupnik akademik Kosta Mihajloviđ, raspad jugosiovenske privrede piod je zavere, svesпо i konspirativno ugrađen več u privrednu reformu iz 1965, sa kojom je okončano "zlatno doba" visokih stopa rasta. Neke podvarijante ove varijante idu i dalje; prema njima se na raspadu konspirativno radilo već ranije. privredna reforma iz 1965, Ustav iz 1974. i amandmani na slovenački ustav iz 1989. samo su faze u izvođenju te zavere. Činjenica da su među značajnim stvaraocima jugoslovenskih privrednih sistema bili Kidrič, Kardelj i Krajger značajan je "argument" varijante zavere. Zaboravlja se da su oni рге nego Slovenci bili komunisti i da su njihove ideološke zablude bile fatalne i za slovenačku i za jugoslovensku privredu; njima su uništavani seljaci, zanatlije, preduzetnici i drugi "eksploatatori". Razlozi su isti u svim socijalističkim privređama: vera u avangardnu ulogu Partije i komunizam, iz koje proizlazi potreba za uništenjem privredno nezavisnih slojeva stanovništva - potencijalne opozicije, i proganjanje čak veoma osamljenih dvoumljenja u naučnost marksističke "nauke". Drugu, rašireniju varijantu raspada možemo nazvati "nacional-birokratskom" varijantom. Prema toj varijanti, raspad "jedinstvenog jugoslovenskog tržišta" odnosno "republikanizacija” privrede plod je nastojanja (ne zavere) nacionalnih birokratija da ovladaju "svojim" privredama. Zanimljivo je, ali za naše prilike ne neobično, da ovu varijantu ponavljaju oni koji se po svim svojstvima übrajaju u nadonalne birokratije. REPUBLIKANIZACUA privrede Nadonalne privrede se, kao što kaže Dragoje Žarković, jedan od zastupnika ove varijante, "nesposobne za samostalan život, održavaju samo pomoču svojih držav, koje

nastoje da ih zaštite od bilo kakve konkurendje i da im izvuku što više na račun drugih". Prema toj varijanti su i veliki privredni promašaji posledica Tepublikanizadje"; ona sprečava kvalitetno makroupravljanje privredom i onemogućava razvojnu politiku zemlje. Kako su, navodno, sva nastojanja nadonalnih birokratija sažeta u Ustavu iz 1974, napuštanje onih odredbi Ustava koje omogućavaju Tepublikanizadju" i unošenje "jedinstvenosti" smatra se putem za rešenje gotovo svih privrednih problema.

lako su kritičari Ustava iz 1974. u pravu kada ističu logičku neodrživost odredaba tog ustava, njihova su obrazloženja pogrešna. U najboljem slučaju reč je o zameni uzroka sa posledicama. Republikanizacija i opštinizacija privrede su, naime, samo sporedni re-

zultati "avangardne" uloge Partije i dotninacije politike nad ekonomijom koje su ostvarivane pomoću "ničije i svačije" društvene svojine. Pored toga se opštinizacija i republikanizacija privrede izvode neformalno, pa ih formalna derepublikanizacija privrede i ne zahvata, a uz to one i ne utiču na tokove cirkulacije roba, nego pre svega na kvalitet i ponašanje menadžerskih struktura, koje ne odgovaraju ni vlasnicima ni radnicima, nego partijskim sekretarima i drugim "subjektivnim snagama". Osnovni je problem, dakle,

politički monopol. Ni veliki privrcdni promašaji, kao što su Smederevo ili Kerting, nisu proizvod republikanizacije; oni su proizvod "soft budget constraint" s kojim su suočavana jugoslovenska preduzeča, a još više "no budget con-

straint" s kojim su suočavani naži političari, a što nas ponovo vraća na politički monopol. Sigumo postoje delovi privrednog sistema koji iziskuju centralno regulisanje (novac, spoljnotrgovinski odnosi, posredni pxtrezi). AJi mišljenje da je centralno upravljanje privredom samo po sebi efikasnije, jer je reč o maksimiranju jedne funkcije a пе njih osam, tipičan je odraz centralnoplanskog mentalitet akoji zanemaruje da u privredi svakd privredni subjekt (milioni njih) maksimira svoju funkciju korisnosti. Čak ako bi upravljanje iz jednog centra bilo kvalitetnije nego iz osam, njime se ne mogu nadoknaditi defektnosti osnova privrednog sistema, a nema ni garancije da se centralizacijom postiže kvalitetnije upravljanje. Naprotiv, centralno upravljanje privredom bilo je mahom loše, a takvo je рге svega zbog neznanja i nemarnosti federaine administracije, što je takođe čvrsto povezano sa političkim monopolom. Druga je stvar što je preraspodela nadležnosti kod federalnih organa vlasti takva da vlada ne može da vodi ekonomsku politiku u najužem značenju te reči (na primer, određivanje kursa klirinškog dolara) jer joj se u to mešaju Skupština, Predsedništvo SFRJ, Partija, što je, između ostalog, opravdava za sve što uradi ili ne uradi. Več i grubo poznavanje privrednog sistema takođe veoma jasno pokazuje da priča o republikanizaciji privrednog sistema i ekonomske politike ne stoji. Naprotiv, privredni sistemi republika razlikuju se manje nego što bi, več zbog velikih razlika u razvijenosti, trebalo da se razlikuju; a republike nemaju praktički nikakvih ingerencija u vođenju ekonomske politike. KA RASPADU CENTRALNE DRŽAVE ZBOG RASPADA SOCUALIZMA Ustavom iz 1974. nije došlo do raspada centralne države; taj je ustav poslednji pokušaj za očuvanje socijalističkog karaktera jugoslovenske privrede, a samim tim i сепtralne države. Ideje "dogovome ekonomije" sažete u odredbama tog ustava su, naime, rezultat nastojanja da se spreče nepoželjne političke posledice uvođenja tržišta krajem šesdesetih godina. Reč je, pre svega, o pokušaju odbrane položaja "avangarde" (savezne, republičke, opštinske, itđ.), koja je tržištu nepotrebna da je ono i ne priznaje. Drugim rečima, da nije bilo protivreforme u sedamdesetim godinama sažete u Ustavu iz 1974, do stvarnog raspada socijalističke privrede, a time i države zasnovane na socijalističkim temeljima, došlo bi več u sedamdesetim godinama. To potvrđuju i tadašnji sporovi među republikama oko deviza, puteva i slično. Raspad socijalističke privrede je ovom protivreformom odložen i počeo je sa privrednom krizom u osamdesetim godinama. Thda je, naime, posta-

U Jug<islaviji je svakl Ireći zaposleni bio član SK, a a Sloscniji tek svaki sedmi, pa otuda i liiH’ralniji stav slovenačke partije

2

ГПШУ

DEMOKRATUA DANAS