Архив УНС — Листови странака

KRIZA ISTORIJSKE SVIJESTI I LJUDSKE SAVJESTI

Svedok istorije

Mogu li se bivši informbirovci nazvati petokolonašima? Može li se preko 95% informbirovaca nazvati izdajnicima socijalističke Jugoslavije s obzirom da su branili zakonitost, Statut i Program KPJ i pred rukovodstvom i pred informbiroom? Mogu li se zatvoreni komunisti 1948. i kasnije, s obzirom da se preko 95% nije izjasnilo za rezoluciju 18-ea, nazvati petokolonašima? Mogu li se komunisti nazvati izdajnicima zbog toga što su koristili statutarna prava kao članovi partije da dadnu svoje mišljenje o sukobima Tita i Staljina? Mogu li se zatvarani komunisti nazvati petom kolonom i izdajnicima socijalizma i socijalističke Jugoslavije kada su 1948. i kasnije i sve do današnjeg dana, upravo do kraja svoga života, ostali i ostaće vjerni tekovinama revolucije i NOB-a? Mogu li se hapšeni’i dugo progonjeni komunisti nazvati izdajnicima i petokolonašima zato što su tražili čvrsto jedinstvo antiimperijalističkog bloka u vrijeme hladnog rata i premoći Zapada u atomskom naoružanju sve do 1949. kada je i SSSR pronašao atomsku bombu? Mogu li se nazvati izdajnicima i petokolonašimazatvoreni komunisti 1948. i kasnije koji su upozoravali još 1948. da se plaše za sudbinu Jugoslavije? Mogu li se zatvoreni komunisti i progonjeni kao zvijeri, nazvati izdajnicima partije i naroda kada su se još u polemici Tita i Staljina, u proradi rezolucije 18-ea, na Kongresu i poslije Kongresa zalagali za jedinstvo komunista, za jedinstvo Jugoslovenskih naroda, za podređivanje iičnih interesa opštim interesima? Mogu li 5e...? Može li 5e...? U vrijeme krize istorijske svijesti mogu se postaviti hiljade i hiljade pitanja, ali vrlo je malo odgovora koji bi zadovoljili narodne interese i demokratske slobode. Ako sjećanja Ijudi iz istorijskih zbivanja nijesu zasnovana na istorijskim činjenicama, onda mogu biti sve drugo samo ne istorijska istina. Doskorašnji zvanični sud o informbirovcima nije zasnovan na istorijskim činjenicama, te prema tome, gubi svaku vezu sa istorijskom istinom, Preko 95% zatvaranih komunista nijesu bili informbirovci. Da je Staljin pobijedio ne bi im ni on priznao to zvanje. Apsolutna većina nazovi informbirovaca su bili patrioti koji su se žrtvovali za sudbinu Jugoslavije. To je istorijska istina. Mnogi Ijudi se plaše istorijske istine, i neki iz rata i neki poslije rata, te je kriju i zakopavaju sto hvati pod zemljom. Ali, istorijska istina je moćna. Tvorci politike koja je nazvala pohapšene komuniste 1948. i kasnije petom kolonom i izdajnicima socijalizma i Jugoslavije, nijesu poznavali snagu istine, nijesu poznavali ni narodnu mudrost koja glasi: „Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju", Istina o Golom Otoku, kada je ugledala svjetlost dana, razorila je sve ono lažno što je zidano na kostima golootočkih mučenika koji su stvarali socijalističku Jugoslaviju i koji su se žrtvovali za njen opstanak. istina, i niko drugi, prikazalaje goiootočke mučenike kao neustrašive borce za Ijudsko dostojanstvo, koje im je übijano destinama godina, ali im nije übiveno. Niko kao oni, ti mučenici, nije tako duboko sagledao istorijsku istinu odnosno istorijsku uslovljenost da samo dostojanstven čovjek može graditi novo društvo, koje pripada svim Ijudima, a ne egostičkoj eliti. To je to društvo dostojanstvenih Ijudi u kojemu će čovjek čovjeku biti VRHOVNO BIĆE i neče biti u rukama tvorca Golog Otoka na kojemu je čovjek čovjeku bio vuk. I prava je sreća što se čovjek nije dao vuku te su golootočki mučenici u apsolutnoj većini, ostali Ijudi, koji nijesu dozvolili da se od proslavljenog partizanskog borca za slobodu svoga naroda i drugih porobljenih naroda napravi grobar slobode. Veliku štetu nanose istorijskoj istini nekadašnji rukovodioci koji iz nekih razloga krivo prikazuju istorijske činjenice i pogrešno obaveštavaju miađe generacije u svojim knjigama ili novinskim člancima. Danas, kada je istina o sukobu Tita i Staljina izašla na vidjelo, neki rukovodioci, koji su u tom sukobu aktivno učestvovali, latili su se nezahvalnog posla da pišu suprotno istorijskim činjenicama. Među onima koji iskrivljavaju istorijske činjenice, na žalost, nalaze se Svetozar Vukmanović Tempo i doktor istorijskih nauka Vladimir Dedijer. Sipaju otrovne riječi i rečenice prazne i besmislene, ali i antiistorične, teške i klevetničke za golootočke mučenike. Poslije četfdeset godina gorkog saznanja, daje Jugoslavija vođena pogrešnim putevima, njih dvojica i još neki, tvrde da su informbirovci bili peta kolona i izdajnici partije i zemlje u vrijeme sukoba Tita i Staijina. Poznajem prošlost ova dva istaknuta čovjeka u predratnom revoiucionarnom pokretu i NOB-u. Ne može se mimoići činjenica da im se ne prizna istaknuto mjesto za očuvanje tekovina revolucije i NOB-a u vrijeme kada je

Jugoslavija razgrađivana i skoro razgrađena. Dok su se golootočki mučenici borili za te tekovine, krvarili i ginuli, njih dvojica su povišenim tonom napadali te mučenike. Oni pišu debele knjige o „Revoluciji koja teče" (Tempo) i Dedijer piše još deblje knjige, i neće da pregledaju izjave i saslušanja koja su dali golootočki mučenici pred partijom i nadležnim organima u kojima stoji da je apsolutna većina uhapšenih komunista zbog svađe Tita i Staljina bila za nezavisnu Jugoslaviju, za socijalizam u Jugoslaviji, za otpor imperijalistima i za internacionalizam u odnosima naroda Jugoslavije, tj, za bratstvo i jedinstvo, kao i u odnosima među socijalističkim zemljama. Pohapšeni komunisti su biii prvi ili među prvima, još u proradi polemičkih pisama između Tita i Staljina u proleće 1948. rekli Titu i Staijinu: NE! Po nizu pitanja, i pri tim izjavama ostali do današnjeg dana. U tom vremenu, kasnije pohapšeni komunisti, su na neke greške komunista Jugoslavije kritički gledali pa su zbog toga pohapšeni. Vidno-je da Vukmanoviću i Dedijeru ne odgovara istorijska istina. Vidno je takođe da im više odgovara istorijska neistina o nazovi informbirovcima. Naše izjave o kojima govorim mogu biti i uništene, kao što se o tome piše u štampi, aii saslušanja data pred partijom sredinom avgusta 1948. nekoliko crnogorskih rukovodilaca stavljenih u kućni pritvor, prvih dana poslije Petog Kongresa KPJ, izašla su u „Pobjedi" 1989. u kojima se jasno vidi, da su pohapšeni komunisti davali svoja mišijenja na bazi Statuta partije, i da su pohapšeni, zato što su poštovali Statut partije. I još jedna istorijska istina koja porazno govori o Vukmanoviću i Dedijeru. U dokumentima Prvog osnivačkog kongresa KPJ za Crnu Goru, održanog od 4. do 7. oktoba 1948., kada smo mi već iežali zatvoreni u beogradskoj Glavnjači, stoji da smo „izdali druga Staljina". Optuženi smo zbog toga što smo u saslušanjimadatim pred partijskom komisijom kritikovali neke Staljinove stavove prema našoj partiji i NOB. Dakle, ko voli istinu, on će u ovim istorijskim dokumentima da pročita da su pohapšeni komunisti rekli Titu i Staljinu NE prvf od svih, te smo za to i optuženi na Kongresu. Sve je ovo odštampano u knjizi: „Prvi Kongres Kornunističke partije Crne Gore", Titograd 1988., doktor Branislav Kovačević, Za čitaoca bili bi nepotpuni podaci, ako ne bih naveo da smo predlagali da i Tito izrrnjeni neke svoje stavove u odgovorima na Staljinova pisma. Naše izjave su u originalu sačuvane, Svetozar Vukmanovič je na ovom Kongresu izabran za čiana CK CG. Aii, kako se vidi, iz nekih njegovih izjava ne piše istinito o ondašnjim događajima, Moždaje jedan od razloga, i taj, što se i on u to vrijeme kleo na vjernost Staljinu. Mora se uočiti činjenica, da je naše najviše rukovodstvo donijelo odluku o hapšenju komunista ili na Petom kongresu ili prvi dan poslije Kongresa na bazi sumnje da bi ti komunisti mogli da im smetaju u daljem zaoštravanju sukoba sa Staljinom. Prosto nijesu im vjerovali da će biti na njihovoj strani, paje sigurnije da ih zatvore. Možda Tempo i Dedijer nijesu odlučivali za hapšenje Ijudi koji su poštovali i zakone i Statut partije u samom početku. Ali je činjenica da su od početka znali za hapšenje komunista, koji su u duhu Statuta iznosili svoje mišljenje o sukobu Tita i Staljina, o strahu za sudbinu Jugoslavije, o strahu od imperijaiista. Iz tog, u ono vrijeme opravdanog straha, davali smo prijedloge za izmirenje sa Staljinom. Sve to stoji u zapisnicima. Prije Kongresa dolazio je Svetozar Vukmanović Tempo i prisustvovao na sastanku PK za Crnu Goru sa zadatkom kojega je dobio od politbiroa CK KPJ, da nam pruži pomoć da pravilno shvatimo stavove našeg rukovodstva u polemici sa Staljinom, Tempo je čuo naša mišljenja, u kojima tada nije našao nikakva skretanja! Tako se nekako i izrazio. Vidio je, da diskutujemo u duhu Statuta KPJ. Tako je valjda i izvijestio rukovodstvo KPJ, Međutim, kasnije, kadasu partijski vrhovi odstupili od Statuta partije i počeli hapsiti po potrebi, a ne po greškama, Vukmanović je dao izjavu da smo mi članovi PK za CG bili neiskreni pred njim. A u sadašnjim izjavama precizira svoje rnišljenje, i tvrdi, da smo bili peta kolona. Vidi se da Vukmanović daje izjave kako mu kada treba, tih prilagođavajućih izjava. Na bazi jedne takve politike i poiitičara komunista, koji su se strogo pridržavali Statuta partije. Vukmanović, Dedijer i drugi glasali su onda, a možda bili i aktivni, za hapšenje tih komunista koji su poštovali liniju i Statut partije. Kada bi bili opredijeljeni za istorijsku istinu ne bi davali ovakve antiistorijske izjave.

Poiitikanti neće da čuju za istorijske činjenice, Ali istoričarima treba ostaviti što više dokumentovanih sjećanja, što više autentičnih dokaza, jer će samo oni dati naučnu analizu o sukobima Tita i Staljina, 0 nacionalnoj tragediji, koju je prouzrokovala ondašnja nezakonitost, podivljalost, bezumnost odgovarajuće politike. Hajka na Ijude koji su se usudili da pred svojom partijom iznesu svoje mišljenje natjerala je, kako reče jedan ondašnji rukovodiiac, iz Bijelog Polja, lliju Bulatovića sa drugovima, da pobjegnu u šumu. Pričao je ovaj drug, da im je llija Bulatović savjetovao da je bolje da poginu u bjekstvu nego da ih mrcvare po zatvorima i da budu primorani da drug druga übija. 1 tako bi. Pogibe llija sa drugovima, da bi izbjegao zatvorsku torturu. Za svoje stavove nije se bojao zakona, jer su ga onda štitili i ti zakoni, i Statut partije. Ilija se bojao bezakonja, koje mu je najzad i oduzelo život, njemu i njegovim drugovima. Povjerovali su riječima nekadašnjih drugova da se vrate kući, i da im se ništa neće desiti. Ipak llija 1 drugovi nijesu znali koliko su se u tom bezakonju promijenili Ijudi, koji su zbog slobodne misli i slobodnog izražavanja stvorili Goli Otok. Zna se, da ni llija, ni bilo koji rukovodilac iz Bijelog Polja, onda, nijesu neke Staljinove stavove i stavove iz rezolucije 18-a prihvatili. I niko od komunista u Jugoslaviji, koji su onda pohapšeni, nije prihvatio poziv rezolucije 18-a na pobunu protiv našeg rukovodstva. Pa, ipak

su metode uništavanja komunista, bile takve, kao da su prihvatili taj po.riv, Istina, ovdje se treba ograditi od oko 5% ili manje, onih koji su taj poziv prihvatili i ogriješili se o ondašnju zakonitost, Komunisti Jugoslavije su još u proradi Staljinovih pisama uvidjeli da može doći do teških tragičnih potresa u zemlji. U početku se u tome nijesmo razlikovali. Ali, kada se zaoštrio sukob, nastala je po mome mišljenju nepotrebna diferencijacija, ali samo u mišljenjima i samo po nekim pitanjima, ali sve u duhu Statuta partije. Statutarnu discipiinu su delegati KPJ na Petom partijskom Kongresu manifestovali. I Peti kongres se odvijao u duhu dokongresne linije KPJ. Aii puče grom iz vedra neba, odmah poslije završetka Kongresa, pohapsiše dio crnogorskog rukovodstva i neke druge komunista u Jugoslaviji. I tada otpoče bjekstvo nekih komunista preko granice i počeše represalije nad komunistima koji su imali različita mišljenja, koje razmjestiše u devet krugova Danteovog pakia. Kvalifikacija pete koione upućena im je samo zato što su se usudili da slobodno misle i da slobodno izražavaju svoje misli u jednom od najkritičnijih momenata za naše narode. Nastupio je bio momenat, nametnut komunistima, kada se više nije ni moglo, ni smjelo ćutati, odnosno misliti samo onako kako misli rukovodstvo, što je do tada bila praksa u partiji, pa su se razmišljanja i slobodna diskusija kod mnogih komunista u Jugosiaviji kretala u okviru Statuta i Programa partije, navešću nekoliko nepobitnih dokaza. 1. Da je kod nas postojala onda pravna država i socijalistička demokratija zacrtana u programu KPJ ne bi nikome palo na pamet da izvali istorijsku glupost i da borce za socijalizam nazove petom kolonom. Na bazi tih činjenica, otkrilo bi se još u početku sukoba Tita i Staljina, da je to sukob dva kulta ličnosti. Ali sve je to sakriveno pod parolom da je napadnuta Jugoslavija i naša partija. Međutim mora se priznati da je u pojedinostima bilo nepravilinih napada na našu partiju i na pojedince iz rukovodećeg kadra, Da su komunisti Jugoslavije od početka uočili da je 1948. izbio sukob između dva kulta ličnosti drugačije bi se stvari razvijale. 2. Velika je besmislica tražiti petu kolonu u političkim svađama. Peta kolona možedasejavi kadaratuju države. Većina komunista Jugoslavije vjerovala je da

Crvena Armija neće napasti Jugoslaviju, te se nije ni opredeljivala za rat ili protiv rata. Opredeljivala se po principijelnim pitanjima gdje joj pametni Ijudi nemogu ništa prebaciti, a i neće kad su pametni i dobronamjerni. Stvari sasvim drugačije stoje kod birokratije kojoj smeta istina i istorijske činjenice. Svetozaru Vukmanoviću Tempu i Vladimiru Dedijeru istraživanje istorijske istine na bazi istorijskih činjenica ne leži na srcu. Nažalort nijesu usamljeni. 3. Nije na odmet razmišljanje o stavovima Dedijera i Vukmanovića u kojima im je riječ peta kolona neko oružje pomoću koga brane sebe ili drugoga od nekog trećeg. Bio je dug period od 1948. kada su nosioci vlasti i politike, istina sa fzvesnim razlikama u tom mnoštvu, sipali otrov i mržnju prema onima koje su zatvorili po potrebi a ne po krivici, U tako dugom periodu, übijedili su sebe, da imaju pravo da na zatvorene komuniste primijene nečuvena i neviđena mučenja i poniženja. Htjeli bi, danas, u ovim demokratskijim odnosima, ta prava da zadrže. Otuda iz njihovih usta izvire ta psovka: peta kolona Tražim sa pravom da se među tim mnoštvom Ijudi, ipak, pravi razlika. 4. Opredeljivanja za ovu ili onu misao i dosledno zastupanje te svoje misli predviđaju programi svoih progresivnih pokreta u svijetu i nigdje i niko to ne krsti petom kolonom. To se nažalost dešava u Jugoslaviji, u kojoj je proglašavana najidealnija demokratija skoro četrdeset godina. Upo-

redo sa proglašavanjem najidealnije demokratije, određivane su najdrastičnije kazne prema onima koji su se usudili da u toj idealnoj demokratiji iznesu svoje mišljenje po raznim pitanjima. Postavljase neminovnopitanje: gdje jeta peta kolona? Da li kod onih koji se bore za slobodu misli i govora, ili kod onih koji guše slobodnu misao i slobodu govora? 5. Kada grmi svak se sebe boji, fino kaže naš narod, Tu se rodila ta „mudrost" 0 petoj koloni. Vukmanović i Dedijer osjećaju nešto da još grmi, pa tako ružno govore o desetinama hiljada golootačkih mučenika, Pogrešna procjena 1948. i kasnije dovela je do katastrofalnih političkih 1 ekonomskih poteza za Jugoslaviju, čije posledice danas razaraju zemlju. A ta Dedijerova i Tempova „peta kolona" sagorijevala je i sagorevala za jedinstvo Jugoslavije. Tempo i Dedijer prespavaše taj dug period u Reževićima i u Raselovom sudu, 6. Vjerovali su u vječnost onog što nije vječno. Nijesu sagledavali dijalektičke zakone da ništa nije vječno. Tu je i nastupila kriza istorijske svijesti. Ta kriza je povlačila za sobom ili rodila je takve poteze koje će istorijska svijest naroda Jugosiavije bez dvoumljenja nazvati bezumlje. Taj sud je već izrečen. Ne može se sve to opravdati sa opravdanim otporom Staljinu, po nekim pitanjima, jer smo mnogo više izgubili po životnim pitanjima za Jugoslaviju. 7. Istorijski i politički gledano velika je besmislica nazvati petom koionom komuniste koji su poslije Kongresa zatvoreni braneći liniju partije ispred kongresnog vremena i utemeljenu na samom Petom kongresu. U Programu i Statutu Partije. Kakav bi bio to Program i Statut partije koji članstvu ne bi garantovao slobodu misli, odnosno, borbu mišljenja. Prvi dan poslije Kongresa tu osnovnu ideju postavku statuta, borbu mišljenja, partijsko rukovodstvo je ukinulo i zbog slobode mišijenja već prvog avgusta uhapsilo komuniste. Koje tu grešnik? 8. Ne mogu se nazvati petom kolonom komunisti koji nijesu znali šta rukovodstvo misli i šta hoće sve do 1952. kada je na VI Kongresu KPJ po prvi put iznijelo program svoga novoga puta u socijalizam, Doduše, to je Staljin otkrio od početka polemike, ali, članstvo je vjerovalo svome rdkovodstvu i tako su nastale dileme. Rukovostvu nije smetalo da pohapsi većinu komunista od ukupnog broja pohapšenih po nniji 18-ea, baš u ove četiri

goame od 1948. do 1952. kada članstvo nije znalo šta rukovodstvo hoće. Ko je sada tu kriv? 9. Istorijska je činjenica da se nije mogla primijeniti ni IZOLACIJA komunista od 1948. koji su tražili, kopkali i glasno razmišljati šta rukovodstvo hoće da postigne sa otporom Staljinu. Vrlo vješto je krilo svoje stavove, Za IZOLACUU je ipak potrebna neka prethodna krivica. Pošto ju komunisti nijesu stvorili, rukovostvo je pretpostavljalo da ju mogu stvoriti i da je bolje unaprijed ih uhapsiti. To se vidi iz hapšenja članova Pokrajinskog komiteta Crne Gore odmah poslije Kongresa, koji su mjerili svaku riječ da se ne udalje od Statuta u predkongresnom opredeljivanju. Ko je kriv!? 10. Odbijanje našeg rukovodstva da ide na sastanak Informbiroa u Bukurešt gdje je trebalo da se rasprave mimoilaženja sa Staljinom još nije raspravljano ni pravno, ni sa gledišta marksizma, To se pitanje izbjegava iz političkih razloga. Međutim, mora se početi da se glasno o tome pitanju razmišlja. Pravnici će se izjasniti bez izuzetka, daje naše rukovodstvo moralo poći na taj sastanak, jer su suosnivači te organizacije, a koristiti su pravo kritike drugih partija, Svi marksisti bez izuzetka, mislim, ako su dosledni marksisti, reći će: da je trebalo ići na sastanak 18-ea i tamo dosledno zastupati svoje stavove bilo da brane svoju partiju, bilo da kritikuju greške drugih. Članstvo KPJ 1948. i kasnije tako je mislilo i zbog toga je većina i nastradala. U ondašnje priče, da bi Staljin übio Tita, nijesmo vjerovali. Onda su komunisti mislili da bi korisnije bil6 za međunarodni socijalizam da su Jugoslovenski rukovodeći komunisti ostali u Informbirou, i da su, na bazi borbe mišljenja zastupali svoje poglede na izgradnju socijalizma. No, kratko rečeno, ako su htjeli ostati marksisti, moraii su na bazi demokratskog centralizma prisustvovati sastanku Informbiroa. Ko je kriv rukovodstvo koje je prekršilo osnovni marksistički princip demokratski centralizam ili goiootočki mučenici koji su predlagali, samo predlagali, da se taj princip poštuje. 11. Postoji jedan paradoks koji takođe govori o besmislenim kvalifikacijama golootočkih mučenika kao peta kolona, ili, izdajnicima Tita, partije i Jugoslavije. Na završetku Kongresa, Titoje usmeno rekao, upravo uzviknuo: da živi SSSR prva zemlja socijalizma, da živi Staljin vođa međunarodnog '•adničkog pokreta, i obećao je Kongresu, da će se izmiriti sa Staljinom, Te Titove riječi su shvaćene kao svetinja, kao što se inače i prije Kongresa u njega vjerovalo. Ko je sada kriv ili delegati Kongresa koji su vjerovali Titu ili Tito koji nije vjerovao mnogim članovima KPJ i delegatima Kongresa, i koji je mnoge pohapsio sjutra dan poslije Kongresa, vjerujući da više vjeruju Staljinu nego njemu, ne na osnovu krivice nego na osnovu straha i sumnje! 12. Dvoličnost nikada Ijude ne može dovesti do pobjedničkog oreola. To se najbolje vidi iz nekih izjava tvoraca i saučesnika organizovanja golootočkog mučilišta. Dvoličnost nekih vodećih komunista koji su na Prvom osnivačkom Kongresu KPJ za Crnu Goru održanog od 4. do 7. oktobra 1948. optužili nas pohapšene crnogorske komuniste da smo „Izdali druga Staljina" je više nego čudovišna. A mi smo uhapšeni sa obrazloženjem da smo Staljinove pristalice! Ovdje nema potrebe postavljati pitanja ko je kriv. U ovom sukobu uvijek je bio u pravu jači, a uvijek je bio kriv slabiji, kao što to biva u društvu zasnovanom na pravu jačeg. U kasnijem razvitku događaja, Ijudska svijest i savjest je zatajila. Nije se davala mjera i smisao izgovorenoj riječi. Odnosi među Ijudima su poremećeni više nego ikada u istoriji, i u zemlji, i van granica naše zemlje. Što se nekada smatralo sramotom, sada se smatra vrlinom! Ko je htio da übije vjeru u čovjeka i socijaiizam postigaoje. Koje htio da razori Jugoslaviju sada joj ispija poslednju čašu. Ko je htio da razori tekovine NOB-a sada slavi pobjedu. Kome odgovara nacionalizam, šovinizam, sada orgija u kafani, na ulici u kancelarijama, i svuda gdje je razoreno bratstvo i jedinstvo, gdje su pogaženi grobovi koji stvoriše socijalističku Jugoslaviju. Čuje se glas iz grobova ratnih heroja i golootočkih mučenika, i njihovih poštovaiaca, koji optužuje pred narodom i traže kaznu za sve one koji zavedoše vučje odnose među Ijudima. Samo u borbi za velike ideale socijaiizma izaći ćemo iz krize istorijske svijesti i Ijudske savjesti u koju nas gurnuše mnogobrojni kultovi i „kultići” ličnosti.H

RADIVOJE VUKIČEVIĆ

KOMUNISTICKA ISKRA, list KomunistiĆke partije Jugoslavije STRANA 15