Архив УНС — Село
do 200/o udjela u ukupnoj površini poljoprivređnih dobara, radi toga što u 1948 godini državna poljoprivredna dobra treba da poetanu jak proizvođač povrća i snabdevač gradskog stanovništva. Uslijeđ toga u idućoj godini znatno će se izmjeniti i plodored. Povećanje povrtarskih kultura ne smije da ide na štetu povećanja proizvodnje stočne hrane. Orijentacija na povećanje povrtnih kultura treba jednovremeno da bude početak proučavanja i selekcije najboljih sorti povrća. U tom pogledu kod г.аз stvari stoje takb da se još ne može pouzdano reći koja sorta određene kulture povrća najbolje odgovara našim uslovima i obezbeđuje najbolji prinos. Prinos po jedinici površine po pojedinim kulturama u poljoprivrednoj proizvodnji pokazuje izvjestan napredak. N0 to nikako ne znači da nas povećani prinosi mogu zadovoljiti, jer ne samo da se nije postiglo sve što u budućnosti treba da postignemo, nego ni ono što se još tokom prošle godine moglo postići. Najbolje rezultate u prinosu postigla su savezna državna dobra kod kojih je prosečni prinos pšenice po hektaru za 1,76 mtc. veći od proseka kod ostalih državnih dobara koja se nalaze u istom reonu, tj. pod približno jednakim uslovima. Ali ni taj prinos nije mnogo veći od našeg desetogodišnjeg predratnog proseka u proizvodnji pšenice. Ako se uzme da je predratni desetogodišnji prosek prinosa bio 11,4 mtc. po hektaru, onda je ovogodišnji prosek na saveznim poljoprivrednim dobrima bio veći za 2,71 mtc., što odgovara proseku koji treba da postignemo na kraju Petogodišnjeg plana u proizvodnji pšenice u čitavoj zemlji. Prinosi pšenice postignuti na pokrajinskim državnim dobrima Vojvodine, veći su za 24 0/0 od prinosa na privatnom sektoru. Međutim, sve to još ne znači mnogo, jer bi se pravilnom primenom ahrotehničkih i drugih mjera već sada moglo postići daleko više. To se naročito jasno može vidjeti prilikom upoređivanja prinosa između pojedinih dobara, pa čak i upoređivanjem prinosa između pojedinih uprava u sastavu izvjesnog dobra. Prosječni prinosi pšenice na državnim dobrima u NR. Crnoj Gori, Makedoniji, a donekle i u Bosni i Hercegovini ne razlikuju se mnogo od prinosa u privatnom sektoru, što ukazuje na činjenicu da pitanje povećanja prinosa na državnim imanjima još nije u dovoljnoj mjeri riješeno. To što važi za prinos pšenice jednako važi i za prinos kukuruza i ovsa. U nekim narodnim republikama taj prinos nije mnogo viši od prinosa na privatnom sektoru, a ima pojedinačnih slučajeva da je i niži. Sve te činjenice govore 0 neujednačenosti proizvodnje na državnim poljoprivrednim dobrima i o tome da bi smo uprkos ob-
9