Архив УНС — Стари листови — Бивша Југославија

svakoj boli lijek. Spoznaja da si dim, da je tvoj život dim, da je čitav svijet jedan veliki, crni, gusti dim. Lijek je dakle istina. Izliječen istinom, šećem ovim bezimenim, grandijoznim, mrskim gradom. Koga god u njemu susrećem od moga roda i plemena, od plemena -hrvatskog i srpskog, svak se tuži jer ima i zašto na ovaj crni, ukleti grad, iz kojega je poletjelo tisuće übojnib strijela na jednu plemenitu Naciju, koja još uvijek od rana stenje, ali ne umire. Svak se tuži, a svakomu kao da na licu čitam; dobro je opet u ovom dimu, u ovom polusvijetu, jer se tako lakše zaboravlja... Zora bi nas zablještila i mi se ne bismo spoznali kao što se ne spoznavahu ni naši kralji u prošlosti, ni naši bani i velikaši, dok im je sunce slobode grijalo domove, dok im je domovina bila u veličju i sjaju, Nijesu se spoznali ; brat brata u bratu nikada nije vidio, krv jedna te ista nikad nije slavlje slavila i zato danas posvuda crne i teške magle, zato nam opustješe dvori, zamnije pjesma, uminu slava. To čitam sa lica svakog susretnika moga roda i plemena, a povijest odgovara tužnom afirmacijom tužnijih misli naših . . . Odgovara povijest teškim, neumoljivim i najistinitijim odgovorom, iz koga kao da se ne će još te pouče djeca onoga plemenitoga Naroda, rasijana i ugnjetena, što joj je činiti i u što joj se nadati. A meni sa povješću razgovor u ovom mrskom gmdu tako raspinje grudi, tako lomi kosti, tako pritište dušu, da bih stolicama kavanskim, da bih ovim bečkim, kolosalnim zgradama nijemim, da bih čitavim sobom lupnuo, tresnuo i u kam se pretvorio, tvrdi, razorni kam, kam sa srcem i dušom, kam sa izbuljenim, podivljalim očima, koje niti mole niti prose, nego se krvavo i najkrvavije osvećuju, kam sa osjećajem vjekovne patnje vjekovnog jednog velikog mučenika. Oh, u tuđini zbilja, duboko i najdublje ljubi čovjek svoju domovinu. I što je bijednija, što je potlačenija ta njegova, ta naša jadna domovina Hrvatska, to se iz tuđine, u duši čovjeka njezina, u srcu čovjeka na-

šega, probuđuje jači i silniji, strašniji i uzvišeniji i nikad, nikad dovoljno iskazani krik bola, krik u nebo vapijuće pravde. Kroz magle, kroz noć bečku, koja se inače danom zove, vrludam od spomenika do spomenika, što se ponosno koče po raznim bečkim Praterima. Hrveći se tvrdom njemšlinom, razabirem koja to sve slavna imena kite ovaj bezimeni grad. I evo me pred imenom Tegetoffa. A dušom mi prostruji pečalna riječ tvoja, pjesniče dragi: O da mi je sila, Samsonova bila, Zemjica bi drhtnula s udara, A pod njom bi kleta duša, Što ne vidje nikad milo more, U paklene srnula ponore. Pred očima mojim, u ovom mrskom gradu, i pred ovim nezasluženim spomenikom, iskrsnu kobna ona godina, kad Hrvat iz Dalmacije, kad Višanin hrabreni, srćaše u ždrijelo smrti, ostavljajući svoje mile i drage, da pogine za nemile i nedrage.* I opet uzdišem s dušom tvojom, pjesniče neumrli: Kad si takav boreć se bez cilja, Dalmatinče, kakav bi mi bio. Da za tvoju boriš se Hrvatsku, Za dom mili i Ijubovcu krasnu! Proteče od te kobne godine crn broj sve crnjih ljeta, poginuli, hrabri, hrvatski vojače, a tvoja braća i sinovi još uvijek se sa smrću bore i smrt je ta tim užasnija, što od nje ne umiru, nego živu životom živoga, vječnoga mrča. U Beču se ova istina najjače uviđa i osjeća. Vraćam se u noć, koja je svijetlija od bečkoga dana, da zaboravim na čas na sve nepravde i poniženja, što ih vjekovima doživljaje iz ovoga neharnoga grada jedna ple-

* I nije pod Visom samo ginuo za svoje ugnjetače, nego je ovijen u mraku neznanja, besvijesno bio do užasa rcakcijonaran, gušeći jednu Nacijonalnu Revoluciju, da bi ojačao jednu Tiraniju ! Naša sramota kod Visa i u Lombardiji i Vinetu, teško, vrlo teško se briše iz uspomena kod talijanskog naroda i danas, u najsvijetlije naše doba ! Ur.