Архив УНС — Стари листови — Бивша Југославија

njen je vas rad u svima pravcima dobivao sve posvećenijih i blagoslovljenijih ciljeva, a kroz rad, marljiv i uporan rad, i onaj kulturni, i onaj politički, i onaj ekonomski, i onaj literarni,' i onaj omladinski, i onaj militaristički, i onaj nacijonalni i onaj socijalni, kroz rad, rad i rad, smislen, dobar, ozbiljno nebučan i zabrinuto pametan rad, Srbija je, njeno društvo, njena inteligencija, omladina i njen narod, dobijala životvornu i djelotvornu snagu Vjere. Nadati se, šire disati, jače i dublje osjećati, mladićskije i idealnije zanositi se kroz posve realno posmatranje i rasuđivanje nacijonalnih stvari, to je ona moćno počela bolje nego prije i nastavila, i jedno veličajno Djelo završila u pola.

Proklamacija srbijanske vojne na Turčina, u jesen 1912., bijaše za Srbiju jedna logična posljedica njene zadobijene sređenosti, povraćene snage i planule Vjere. Međutim, za nas amo taj njen korak bio je primljen kao čudo neko i negdje se javno govorilo, a gotovo svuda šapulalo, da Srbija ludo srče u provaliju. Ne koji god naš zagrebački lako zvani književnik ili novinar iz Nabijenog Bubnja, nego jedan naš opće poznali pisac, koji je, ma što se govorilo, ipak jedan od najslavnijih kolača u cijeloj smotanoj mašineriji našeg javnog savremenog života, A. G. Matoš, okladio se tada u jednom feljtonu Obzora, ne znamo više na koliko litara vina, dok su Srbijanci krv lili, da će biti potučeni od presjajno militaristički modernizovane i disciplinovane sile Turaka. Kao god on, tako ni naša ona viša javnost, nije mogla da se uživi u smislenost srbijanske vojne sve do osvećenog Kosova i još manje je znala da tu Revoluciju protiv tirana i gospodara u Staroj Srbiji i Makedoniji, shvati kao nešto svoje uslovno i bitno. I upravo u tome, što smo mi amo Hrvati gotovo svi shvatili zadaće i samo donekle značenje te oslobodilačke narodne vojne tek nakon što je ona u

glavarom izvršena bila, a ne prije, odmah barem kad se je počela, a da ne govorimo, kad se je davno i davno spremala, u toj samoj pojavi, ogleda se sva naša široka trulost, vas naš prostrani život koprcanja u mraku, cijelo naše opće nevoljno napredovanje u nazadovanju, vas naš mrtvi kulturno-nacijonalrn duh, koji je danas daleko za onim velikim i snažnim što je vladao za ilirskog pokreta, cijelo naše mlako osjećanje otpornosti i bune, što danas protuslovi sa davnim herojizmom Gupca i Kvaternika. Teško je zamisliti dvije ovako goleme krajnosti nacijonalne duševnosti i duhovnosti kod jednog istog naroda u kome teče ista krv i koji govori istim jezikom, i u jedno te isto doba : jedan dio naroda daje cijelom čovječanstvu najčudnije velike i svijetle svjedodžbe čovječna, a drugi dio naroda daje bjelodane dokaze svog posvemašnjeg ništavila. Srbija, malena na nekulturnom Istoku, u ime pravde, širi se, oslobađajući braću, Hrvatska, do kulturnog zapada stenje pod komesarijatom i jedine znakove nezadovoljstva ne daju očevi Otadžbine, nego djeca otaca. S one strane Drine pet sto hiljada jednom svetom mišlju organizovanih narodnih revolucijonaraca, u ime Slobode spremno je da gine, a s ove strane Drine od dva i pol milijona naroda, barem dvije obilate trećine njegove tako zvane inteligencije u ime Karijere ' i lagodnog života, u nesmetanom i ako psećem robovanju, spremno je, da se proda, a gotovo sve preostalo glođe se i glođe poradi ničesa i poradi svačesa. S one strane Drine cio jedan narod stavlja na kocku svu svoju prošlost, svu svoju sadašnjost i svu svoju budućnost poradi pobjede pravde dobrih nad tiranijom zlih, a s ove sirane Drine bezbrižno se i dalje tjera život umiranja i neki najpozvatiji narodni ljudi otvoreno stoje na strani zlih protiv dobrima, daju najsjajnije svedodžhe narodnog servilizma, nedemokratizma i kajišarstva, i slijepi i gluhi za sve nevolje potlačenog puka, u obične dane slave neobične božiće. S one sirane Drine pucaju topovi, bombe i šrapneli, a s ove strane Drine do kavanskih i hotel-

22