Архив УНС — Стари листови — Бивша Југославија

bez obzira rascisti zrak od ove kužne magle što se Je na nas svalila; Jer inace propadosmo. Kad se narodno predstavništvo kolje i već potkapa temelje zgrade, koju bi imalo da gradi, treba ga ukinuti; sve što nije u korist naroda, ili djeluje na njegovu štetu, treba da se smrvi, pak bio general ili biskup, ministar ili podanik, radnik ili trgovac, umnik ili neznalica. Odviše se Je mučenicke krvi prolilo, odviše jada pretrpjelo, a da se svakome ne nametne, ma i silom, dužnost da Je „salus reipublicae suprema lex“. lli tako, ili se . . . raziđirao, a da ne okužimo Još gore onu divnu Srbiju, koja nek proslijedi svoj sopstveni put prama slobodi i napretku, -a mi prignimo ropsku šiju pod tuđi jaram, kome smo od vjekova već vični. Ali, u ovom zadnjem casu zdvojnosti, mi apeliramo na našu zanosnu i poštenu omladinu, na sve poštene Ijude, da se zauzmu svim svojim silama, a da se nađe Ијека ovim našim nevoljam, ako je još vrijeme. Pošteni i dobri povukli su se većinom u zabit, kao što obično biva, jer ih gadi drzovita rabota nepoštenih, ali dan danđs i to je izdaja prama domovini. Sam sin božji smatrao se dužnim, da svojom rukom protjera bičem trgovce iz hrama oca svojega. To moramo i mi. Stvorilo se bezbroj stranaka u Jugoslaviji, da je raskidaju i upropaste; treba uništiti sve te stranke i stvoriti jednu jedinu, kojoj da je svrha jedinstvo i moć države. A barjak sa takovim geslom nek bude u ruci čovjeka, kojemu se ima dati, dok se prilike ne srede, vlast nad životom i smrti. „Videant consules ne respublica “, Na Ilijindan 1919. prof. A. B.

Posle revolucije u Rusiji...

111. Како rekosmo, ruska Je privremena vlada malo po malo skretala k internacionalizmu, ali više po formi nego po suštini, jer je i zadnji ministar inostranih dela poirtenute i n ne n &to govorio o ruskom prav'u na'Carfgrad. No uza sve to možemo tvrditi, da posle revolucije nije više bilo onog nacijonalnog oduševlenja, jer je privremena-., vlada i odviše popuštala internacionalcima, kojih je sve više bilo i u vladi. Carska je Rusija tražila veliku ujedinenu Poljsku, koja bi obu■ v v . a '_ tala sve zemije, kGjf 011 °đ vajka^’ na stavali Poljaci i nekadanji Polapski Sloveni:

i Ljutici i Bodrici, tako da bi Poljskoj pra: ma tomu pripadao ne samo Kraljevac i Gdansk, nego i Vratislava i jedan deo pruske pokrajine Pomorja, a možda i ostrvo Rujana, gdje je bilo važno svetište naše braće Polapskih Slovena, koje su Nemci ; ognjem i mačem germanizovali. Proglas velikog kneza Nikolaja u Grodnu na po! četku.rata naglasio je, da Rusija ratuje da ujedini Poljake, što su ruski i nemački Poljaci znati ceniti. Car ruski bejaše i kralj poljski, kojega su poljski rodoljubi pozdravili kao svog narodnog kralja. Privremena je vlada u poljskom pitanju vrludala tamo amo, jer je s jedne strane postavila nacijonalni poljski program, t. j. ujedinjenje Poljske, a s druge je strane govorila o samoodređenju Poljaka, što je moglo značiti da eventualno pristaje i na otcepljenje Poljske od Rusije, što svakako nije na korist Slovenstva, koje hoće da t - se ujedini, a ne da se cepa. U opšte je j politika privremene vlade kao i svih an-j tantinih vlada posle revolucije bila meša- j vina nacijonalizma i internacijonalnog so| cijalizma. Ovomu je lutanju ruske privremene vlade učinio kraj Lenjin i boljševizam, koji odmah odrešito postavi komunistički program, što je značilo propast Rusije kao l države i puštanje da ostali Sloveni i dale | stenju pod nemačkim i austrijskim kopitom.l Eto је skoro dve godine da internacijonalci vedre i oblače u Rusiji, podjarujući svoje drugove i u ostalim zemljama : Evrope, da rade to isto. To ira donekle i uspeva, jer boljševizam ima svojih prija: telja u Francuskoj, Engleškoj, Italiji i Americi. Zapadna je Evropa hila od vajkada žarište socijalizma, koji se je malo po ; malo pretvarao u otpor proti svakoj dr( žavnoj vlasti, hoteći da nametne neprirodne komunističke ideje nacijonalnim vla-, | dama. \ Sirenju su socijalističkog internacijo- j nalizma dosta krivi posedovni razredijj pučanstva, čije bi delovanje trebalo kva-a lifikovati naprosto izdajom države, jer <njf sišući шаи narod, prave otadžbine. To su dak 1 ,fi fy’ e {? a daju. Internacijr? poticatelji na i/država socijaliste zapađltlh Jer širc.A^r’? 0 su skrivili sv °.i°j domovinil j.,,. ' bhi svoje ideje, skriviše, što nji-' _<ve otadžbine nisu mogle pravovremeno 1 biti pripravne za konacni obračun s Nemačkom. Kod državnika zapadne Evrope također prevlada po ruskom uzoru mešai v i na socijalizma i imperijalizma, što se

opaža i na mirovnoj konferenciji a to znači hteti spojiti vodu i vatru. (Sledi).

Iz naše države.

Put regenta u Sloveniju. Obzirom na vanjsko politički položaj raorao se odgoditi posjet regenta Aleksandra, koji je bio I odredjen za ovaj mjesec. Regent će po svoj prilici posjetiti Ljubljanu prvih dana mjeseca rujna, i tu će ostati nekoliko dana. Iz Ljubljane će poći na Bled i preko Celja u Maribor. U Celju će ostati samo malo vremena. Petrovdan u Londonu. Petrovdan je bio u Londonu proslavljen od naših tamošnjih sunarodnjaka dosta sveeano. Čestitke engleskog kralja izrućio je već u jutro raeštar ceremonija Sir Arthur Walsher dru. Kojiću srpskom poslaniku. Dr. Kojić naglasio je u svojoj zahvali, da neće ni kralj Petar ni njegovi Jugoslaveni nikad zaboraviti na simpatije, što ih je engleski vladar i engleski narod pokazao u ovom ratu navlastito u borbi za nezavisnost i slobodu. Srpski poslanik, ruski poslanik i osoblje srpske legacije i članovi kolonije Srba, Hrvata i Slovenaca u Londonu prisustvovali su o podne službi božjoj u ruskoj crkvi, koju su odslužili Otac Eugen Srairnov i djakon Teokritov. U većer je bilo primanje kod poslanika u srpskoj delegaciji. Medju prisutnima bijahu grčki poslanik i njegov tajnik, francuski poslanik, rumunjski poslanik, knez i kneginja Gagari, Lordi, i Lady Swaytling, g. Mijatović (prijašnji srpski poslanik) i profesor Bogdan Popović. Na pozdrav srpskog poslanika kralju Petru i gostima odgovorio je kao najstariji član jugošlavenske kolonije u Londonu g. Mijatović, najprije srpsko hrvatski, pa onda engleski, Rasprave radi demoliranja od 1914. , Javljaju iz Sai’ajeva: Pred mjesnim sudištem nastavlja se niz procesa, protiv učesnika u divljackom demoliranju srpskih trgovina u srpnju 1914. Nedavno je osuneka Lucija Smogler na 5 godina tamnice, a sada traje raspravlt protiv Marj Korženji i Ane Schleich. Izmedju Beograda i Pariza počet će uskoro da vozi novi brzi voz, koji bi i imao sva tri razreda; vozio bi preko Trsta Milana i Turina. Do sada se je moglo putovati u Pariz samo n prvora razredu, uslijed čega će novi voz biti na raspolaganje i siromašnijim slojevima. Yoz će putovati svaki dan iz Beograda u 21 sat.

Naši dopisi.

Šipan, 23 julija 1919. Ovih dana došao nam je žaJosni glas, da je u Chiosichi, peruauskom lijeci]istu, umro naš zaslužni domorodac g. Gjurd Stjepović, u 75.0j godini svog života. Dugo je vremena bio boležljiv, pa nije mogao u domovinu, za kojom je žarko ceznuo. Pripovijeda nam jedan njegov stari prijatelj, da bi pokojnika veoma veselilo, kad bi ga naši Ijudi pohodili u njegovoj gospodskoj vili. Tu bi se rado pricalo o našim stvarima, naše novine citalo, a ponajviše naše junacke narodne pjesme, koje su ga pomlagjivale i do suza radosnica uzbugjivale. Ćutio je, Ijubio je sve što je naše ! Kad je u narodnim pjesmama pok. Don B. Glavića doznao za Anicn Begin, koja je na hiljade narodnih stihova na izust kazivala Don B. Glaviću, da još žive, naredio je domaćim, da joj se svake godine pruža lijepa pomoć od onog, što je on redovito svojim slao. Bio je otac siromaha u opće, a nevlastito prama našim, koji ga žvaše „dundo Gjuro“! Sretan se ćutio, kad bi sirotu i nevoljnog pomogao. Bio je puno bogat i na srcu i na kesi, pa se cijeni, da će njegova oporuka biti plemenita, ne samo praraa svojim, već i prama siromasima. Njegovoj rodbini naša islcrena sažaljenja, a našem plemenitora domorocu vječni pokoj vapimo ! Cavtat, 20. VII., I ako je, prigodom Kraljeva rogjendana, bilo naregjeno sa strane općine, da dućani od 9-12 sata budu zatvoreni, ne odazvaše se: J. Karaman, Mare ud. Miljan, A. Ankorić, Vlahutin, Gj. Vidak, Kurajica ud. Kate, Trgovcić Luce, Dubreta i Josip Kćira. Molimo našu „slavnn općinu“, da se dotične kazni, ili još bolje kr. kot. Poglavarstvo, da dotičnim oduzme dozvole, jer to su i onako čeljad, što žele, da im se Austrija povrati. Na službi božijoj u Matici ne opazismo niti jednu gospogju držav. činovnika, žandara, finanaca i dr., premda su te iste „dame“ za vrijeme propale Austrije agitirale, da se ide u crkvu, kad je to 70 y.i»9yiio ЛЈ T Iгпрл. ппЈпјЦ I;UU л Ait ХШlла. X XVXIV/V/ JLJI\_;xVJLXA IjULV. li na samoj placi bile su bez sagova i zastava protivno onome za vrijeme Karla. Na večer pak za muzikom bio je samo jedan od državnih službenika, drugi se zabili u kutiće, te brbljali koješta i psovali, a jedan od tih nije ni kapu skinuo dok je muzika svirala кг. himnu, premda je na to bio opomenut. Nadamo se, da će se u interesu javnog reda i mira proti takovih gadova najstrože postupati. " an.

Petru Karagjorgjeviću.

Kralju Srba, Hrvata i Slovenaca. B’jeli orlovi Tvoji егћ naših krs-tare kuća Čuvajuć ognjišta draga, slobodu Srba, Hrvata, A u srcima našim krvca prodire vruća, Кб nckad, kad se spuštasmo k moru s kršnih Karpata Jer silnim, Kralju, zadahom tvoje herojske duše, Jer moćnim udarcem Tvoje, Kralju, gvozdene ruke, Raspršio si ropstva otrovne adske tmuše, Rastrgao si nam lance, oblakšao si nara muke! 1 mi, negdašnji robovi, vidjesmo Boga zraku, U žilaraa nam smrzlim jurnu krvca vrela: U tebi, Kralju, vidjesmo domaje sreću svaku, I ko đa sunce gledamo sred blistavog Ti čela! Sad triumfiraj Vladaru našeg jezika 5 krvi, Sa zlaćanijem nadama dogji nam Petre Ti, Da u vis dtžemo djecu, kad progješ na bjelcu prvi, Da plačemo pred Tobom па koljenima svi 1 Jer, Petre Mrkonjiću, davni su naše boli! A Ti/si snjima srastao, kroz burni dugi v’jek: Zato te Kralju-Patniče sad naša duša voli, Jer si naš san života lijepi, raskriven tek, Dogji nam sad па bjelcu, al Sinak nek te prati, Ko predhodnica zv’jezđa što prati sunca trak, A s tobom neka dogju kićeni tvoji svati, Sto ropstva nam raspršiše, udarcem mača, mrak. Jer, Petre Mrkonjlću, Ti dahom duše svoje Nov si nara život ulio, u izmoždenu krv Dogji пага! sve što dobra sađ nagješ, tojetvoje, Dogji! Tko sad te pozdravlja, nij’ više zgažen crv. Narod Te čeka svjestan, da čeka rod svoj mili, Najbliže i najđraže što darovo mu Bog; Narod koj’ će Te hranit prot svakoj tugjoj sili Ko .dobro svoje najveće, Oca i Kralja svog! Imotski, 12-7 1919.

Pavie Orlović

Blagoj Uspomeni potpukovnika Antonija Mitrovića, Dubrovčanina u Trstu 15 jula 1919 god. i /

.... Stara Srbija i Makedonija bijahu j oslobogjene, Kosovo osvećeno, slomljen i ponižen brat-nebrat Bugarin. Beogradom je strujila radost u zrakama sunca žarkoga, u mirisu lipe kalimegdanske, u lepršanju zastava srpskih, hrvatskih i slovenaćkih okolo bronzanog lika Dositeja; radost na 1 licima Srbalja i braće, koja su odasvud potekla, da se poklone Srbiji i Ocu prosvjete srpske. Jedna kita najodabranijih gostiju, kita predstavnika i )nbx - ovnika, sjedila je lijepe većeri toga dana za bogatom sofrom u kući rijetkog, najregjeg, svog i sugragjanina, jedinog Dubrovćaninasrpskog | oficira: u kući majora Antonija Mitrovića. j Otmenost, ukus i raskoš svega najljepšega, ali nadasve srce, veliko dohro srce domaćina, domaćice i ćerke njihove, bijahu i pretvorile ovoj maii Dubrovnik u ulici kralja Milutina и mali raj. Ustaje, saćašom u ruci, domaćin ; „Srećan sam, što mogu da pozdravira svoje mile sugragjane u svom skromnom domu, u slobodnoj prestoni- ] ci Srbije. Srećan sam osohito s toga, što je j ovo predosećaj one sreće i radosti, koja me ćeka u Dubrovniku, kad tamo dogjem, da zagrlim drage sugragjane, kao srpski oficir sa srpskom vojskom. Do tog velikog vigjenja ! Živjeli 1 ' Zadi’htaše i podigoše se ruke, zazveketa rumeni kristal tajanstenim zvekom, srcima prorailje radost, pomiješana sa ćudnorn nekora zebnjom, rekao bih strahora. . . . Zašto, dragi Antonije ? Zašto ta tajanstvena sjeta, zebnja u takome ćasu ? Ah ! sada to razumijem; sada kada vidim i dršćern na tako vigjenje; vidim

da si ti hio prorok za Dubrovnik, za narod cio, ali јао ! za sebe nijesi.. . Eto dragi Antonije, nijesi dočekao da ug'Ješ kao srpski oficir, pobjednik, osloboditelj n mili svoj Dubrovnik, Tebi od svega na svijetu najmiliji, od svega, osim Srbije i Slobode. Jer si se za IJubav Srpstva i slobode bio odrekao slasti, da gledaš mili Tvoj Grad. „Doći ću ali samo u slobodan Dubrovnik", više si mi puta govorio. Ali ne bješe ti sugjeno ! Prekomjeran rad i napor, neprekidan za sedam godina rata, potkidali su neprimjetno dragocjene niti života, trošili bez milosti tvoje plemenito srce. Ono Je puklo nenadno, na pogledu ovog našeg mora . .. Tvoja je posljednja misao i želja bila Dubrovnik. Duh J e Tvoj k njemu odletio . . . Ali ne ! Odletio si u tužni dora svoj, da blažiš Ijutu bol i tješiš najmilije svoje, tako grozno u crno zavite. Kuća, koja je odjekivala radosnim glasovima i poklicima, punim dubrovačkog daha, zamukla Je, uselila se u nju tuga najveća. Iz nje slušam glas tuge i bola: ~Ah ! kad smo Jednom tako rano morali da se rastajemo, zašto da ne sklopi oči ovdje u svom domu, u svojoj postelji, poviše koje bijaše dao slikati četiri najljepše slike iz Dubrovnika, da ti posljednji pogled bude tvoj grad? Zašto ?!“ Ali Ti ćeš im üblažiti strašnu tugu, Ti ćeš ih razabrati, јег si Ti u njih unio veliki dio Tebe ; a Ti si cijelog svog vijeka sarao u jednu stvar polagao pravu važnost: u vršenje dužnosti. Ti si vjerovao u Boga, ; i nikada se bunio nijesi na njegove od- j redbe zato, što su ti bile neshvatljive. Ti ćeš u tvoj ojagjeni dom donijeti blagimir 1 u Ijubavi prema Tebi neizbrisivoj. A tvoji ! prijatelji svuda, a u Dubrovniku napose!

како da zaborave tvoju Ijubav, tvoje za| uzimanje tako srdačno, tako predano ? U : najvećim poslovima i brigama kad si bio, ! uašao bi uvijek vremena za prijatelje, za Dubrovcane. Tebe su zvali našim kousulom. Ali, Ti si bio to! Ti sičesto prestizao naše želje. Često si za prijatelja radio njegov posao, za koji je i on sain bio neumješan ili lijeu. Doista je bio sretan onaj kome si Ti poklonio tvoje prijateljstvo, i mogao je kazati sa Svetim Pismom : qui invenit amicum, invenit thesaurum. Ti si eto to blago, koje sam izgubio, dragi Antonije, neprocjenjivo blago: blago srca velikoga, nepokvarenoga, puna Ijubavi za sve što je dobro i plemenito; blago duše dobre, vedre, vesele. Prazninu strašnu, koju si u mom srcu ostavio, može li ispuniti samo sjećanje? Vjerom te osjećam, gledam Te. Ti živiš! Došao si u Dubrovnik duhom tvojim lijepim, a ne u uniformi mesa i kosti. Gledaš Dubrovnik svoj slobodan od spoljašnog dušmana.... Hoće li se i dušom osloboditi? Hoće li osjetiti potpuno i razumjeti tvoju Ijubav za slobodu? Hoće li pojmiti zašto si toliko volio Srpstvo i otadžbinu, da si njima život predao ? Hoće li razumjeti i svojom učiniti tvoju veliku Jjubav za rad, iskrenost i pravdoljublje ? Hoće li ? . . . Srce mi strepi, sluteći odgovor. Puste kamenite obale Dubrovnika, u mirisu sjetnog mora i tmastih čempresa, tuguju što im ne bi suđeno, da pozdrave svog dostojnog Sina u sjaju sunca, raskoši zelenila, mirisu oleandara i đulibrišima. Tuguju i vapiju vječnu i svjetlu uspomenu plemenitome sinu Dubrpvnika Antoniju Mitroviću.... Granu pome polaže na tvoju ploču sa suzama Marko.

2

,К А R О D'

Br. 5