Архив УНС — Стари листови — Бивша Југославија

GOSIN HARAMINA O SPORAZUMU

Čitamo u »Vremenu« od 18. X. kako su »socijalisti u Hrvatskoj oštro osudili sporazum« i kako je »šef socijaldemokrata za Hrvatsku g. Vilim Haramina u svome govoru obavijestio prisutne o današnjim političkim prilikama«: Zagreb, 17. oktobra. Danas prije podne u deset sati održana je konferencija socijal—demokrata koju je sazvao šef socijal-demokrata za Hrvatsku g. Vilim Haramina. Ovo je bila prva uža konferencija socijaldemokrata iz ovih krajeva. Na njoj su pretresana sva pitanja, koja su u posljednje vrijeme nastala u našem političkom životu u vezi sa sporazumom između šefova opozicionih vanparlamentarnih grupa. Čitava konferencija protekla je u duhu jednodušnosti i jednoglasnom odlučivanju s obzirom na stav koji će socijal-demokrati zauzeti još ovih dana u političkoj situaciji. Konferenciji je predsjedavao g. Vilim Haramina. On je u svom govoru obavijestio prisutne o današnjim političkim prilikama. Otvarajući konferenciju g. Haramina je podsjetio svoje jednomišljenike na konferenciju socijalista koja je održana 1909 godine u Ljubljani pod tadašnjim najreakcionarnijim režimom bivše Austro-ugarske monarhije G. Haramina je evocirao tadašnje prilike i događaje i rekao između ostalog: Protiv »hvatanja g. dr. Mačeka Drugovi, vi se još dobro sjećate da smo, izlažući se najgorim proganjanjima, još u ono doba donijeli jednoglasno odluku o držanju radnih masa prema našem nacionalnom problemu. Nismo li mi još onda utvrdili da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod u nacionalnom pogledu i da kao takvi zaslužuju jednu, jedinstvenu nacionalnu državu. Međutim sada poslije 26 godina od našeg zaključka, rekao je g. Haramina dalje, g. dr. Maček i g. Ljuba Davidović u društvu g. Joce Jovanovića, Ace Stanojevića, g. Adama Pribićevića, g. Vildera i ostalih dolaze do nekakve nove istine da su Srbi, Hrvati i Slovenci u nacionalnom pogledu tri zasebne države, čiju formu g. Ljuba Davidović precizira u definiciju »složene države«! Mi radnički pretstavnici ne smijemo biti indiferentni prema takvim »hvatanjima građanskih političara. Nadam se, da u tom pogledu i dalje samnom dijelite zaključke ljubljanske konferencije, što se tiče definicije našega naroda. Što se pak tiče administrativnog uređenja države, mi pretstavnici radnog naroda, uvijek smo bili i ostajemo kod toga da se administrativno uređenje prilagodi suvremenim potrebama. Za široke samouprave Široke samouprave svakako da bi narodu, a specijalno širokim radnim masama donijele više koristi nego nekakva parcelacija državnih granica. Mi smo uvijek bili za punu demokraciju, političke i građanske slobode i za parlamentarizam po demokratskim načelima, ali prema tekstu novoga sporazuma izlazi da ta prava demokracija nikad ne bi došla do izražaja, Osim svega toga u ovom se sporazumu ne govori ništa o ekonomskoj demokraciji i socijalnoj pravdi ma da su ta dva faktora najglavniji po radne mase i njihove Interese. Na kraju je g. Haramina iznio socijalne, vjerske, političke i ekonomske razloge koji se sukobljavaju sa intencijama koje izviru iz ovog sporazuma i izlaže čitav jedan plan koji bi jedini, po njegovom mišljenju, bio u stanju da pomogne širokim narodnim slojevima. Socijalni demokrati donijeli su zaključak da narednih dana održe širu konferenciju socijal-demokrata na kojoj će se u ovom pravcu donijeti zaključci i odrediti držanje socijaldemokrata koji će osuditi sadašnji sporazum između SDK i beogradskih grupa U. O. Evo, kako upečatljivo govori čovek, koji nije nikakav feder u današnjem federaLstičkom licemerstvu, nego čovek iz naroda i ako je neko doista ukorenjen u masama, onda je to taj naš poli-

tičar, koji nije nikakva nadmena nula pod policijskom prismotrom, nego ovaploćenje političke dalekovidnosti i karaktera. Kad se politički život upućuje vanparlamentarnim putem, onda treba da se kaže ovoj belosvetskoj žgadiji, koja se kupi oko federalističke trpeze, da je to najordinarnije nevaljalstvo. A gospodin Vilim Haramina imao je toliko moralne kuraži da se prvi obori na gušave sunđere naše političke čaršije i da prvi među prvima kaže mušku i junačku reč. Jer, što hoće te sporazumaške krije, što sada promoliše prljave njuške iz svoga nazovidemokratskog pelca? Sto hoće ti buđavi jeroglifi svake pa i na j osnovni je političke azbuke, što hoće ti zapušači sviju naših političkih flaša od ujedinjenja pa do danas? Oni hoće da nam sole pamet nekakvim svojim sporazumaškim proklamacijama, i u ime parlamentarizma oni hoće da razjure petomajsku skupštinu, a to je ono čemu se sve prave demokrate s gospodinom Haraminom na čelu s pravom suprotstavljaju. Jer: izmerena mačkovim terazijama, ova najnovija parcelacija naše otadžbine je crnožuta podvala najgore sorte! Ova zamadžijana ugovorna hartija, rastalambasana od Durmitora do Dinare, odbacuje sve tekovine našeg ponosnog samopregorevanja, ona poriče opipljiva fakta, ona je mangupsko nipodaštavanje svih rasnih triumfa, ona je slepačka rabota, koja u svojoj nevidiiTLoj netrpeljivosti negira sva Bogomdana stanja naše političke stvarnosti, ona je upravo doslovno to što je urednik »Balkana« Savić nazvao: »Oskrnavljenjem martirskih grobova«, a što gospodin Haramina kao pretstavnik radnog naroda krsti »građanskom politikom«. Jer, doista, što znači ovo tumbanje zdrave pameti, ako ne gnusno prijanje amaneta i podvaladžijsku rabotu iažova bez obraza, parlamentarnim anketama utvrđenih cincarskih lopuža i arhilopova, demokratskih, profesionalnih žonglera, koji danas u eri slobode proviriše iz mišjih rupa svog građanskog kukavičluka, pod pretpostavkom da je svaka nacionalna svest i savest u ovoj zemlji zaspala i kao da u ovoj zemlji nema više zdrave, haraminske narodne pameti, koja ume da razlikuje piktije od mermera. »Gde se dimi, tu i vatre ima«, misle ovi palanački kepeci i žgoIje, pa kad već rašćerečujemo otadžbinu, hajde, da na tom velebnom požaru ispečemo i svoju federalističku crkotinu: biće pečenke u ciganskim svatovima ... Danas, kada bakšiš riče iz svakog štampanog slova, kad se splačine i sprdačine šepure po svim političkim avlijarna kao ćurani, danas kad svaki smet i nečovek misli da je došlo vreme da se pogazi i popljuje državni obraz, pa sad laj i urlaj, u tom sveopćem ćavkanju kučki, danas je upravo melem duši pročitati i čuti dve-tri muške i ponosne reči, kakve je prozborio gospodin Haramina, socijalista po uverenju i »pretstavnik radnoga naroda«, koji ne spada dabome među one Hrvate za koje je »Times« neki dan dobro napisao, da » ne znaju što hoće, ali to hoće odmah«, jer je gospodin Haramina uvek znao šta hoće, pa je to i dobio.

»Da se ujedinimo pa da meпјашо misli o proceduri ujedinjenja« ili »da menjamo procedure, pa da se onda ujedinimo«, tako prevrću to nesretno hrvatsko pitanje, kao majka Jugovića Damjanovu ruku već punih devetnaest godina, a eto gospodin Haramina im je lepo objasnio, da je to pitanje skinuto s dnevnoga reda već pre trideset godina na ljubljanskoj socijaldemokratskoj konferenciji, pa sad što tu ima da se vrati u »predstanje«? I što mu znači ono »predstanje«, kao da je istorija provodadžinica, pa kod n je možeš jednim sporazumaškim dodatkom da prevrneš ženidbeni ugovor, pak da mirazu dodaš Ш oduzmeš još dva - tri federalistička plehana nokšira! Nije nego, vrlo važno, ako! More, ko će koga da smota pod jorgan, federalci integralce ili integrale! federalce, vrlo važno, ko da smo mi Pop-Jocine frajle, pak da damo ili ne damo, nego je istorija nas smotala, brate, pa nas sad mota i gnjavi kako zna i hoće, a tu bandoglavo i bezglavo čavrljanje političkih šarlatana ne može više ništa da vrati ni u kakvo »predstanje«, jer je takvo naravoučenije najejlementarnije političke azbuke, ako je pile neka se ne mesa s orlovima. Politika, bato, nije jasika prečiste Bogorodice; Svako drvo urodilo, a jasika ne rodila, već jasika trepetala usred leta i bez vetra. U političkom mastilu potopljene muve i gundelji našeg šteg zanovetanja isplaziše kod svetlosti pogrebnih sveća tog đavolskog sporazumaškog činodejstvovanja, kad se rastvoriše naši politički grobovi i kad mravlje političke veličine (još iz vremena kraljice Natalije), kao pokojnici u pogrebnim povorkama mrmlju u horu tropare, pa ako taj zastareli romantizam neće da se stropošta s tih trulih merdevina, a što je onda osuđeno na propast? Gospodin Haramina u svojoj uvodnoj reči nije obilazio probleme kao kiša oko Kragujevca, jer nije nego ustav ko bajagi urma, pak da se proguta ili ne iz prostog ćefa, nego je »stanje fakata tvrdoglavo«, kako kaže engleska poslovica, a mi ne živimo u svetu dečjih skaski u zemlji Koromandiji, nego na tvrdome tlu radničkih komora, gde gospodin Haramina najbolje zna kako se između braće sve može rešiti bratski i na bratski način. Sitne, administrativne aljkavosti pod lupom separatističke zlonamernosti, dakako, da izgledaju kao kočoperne, hegemonističke [nemani, a nisu drugo do puke formalnosti, koje se mogu likvidirati s dve-tri tople i iskrene reči, a ne s državopravnim protokolima, gde bi jedan drugog konjma o repove, pak mu bijele salomio ruke. Ti naši politički klimavci jedni druge lažu i časte оtrovnim piškotama, zaboravivši onu klasičnu Masarykovu, da »politiku treba podrediti etičkim zakonima«, jer gde nema etike, tamo nema ni germe, a gde germe ni kolača nema. Jer kakav je to njihov sporazumaški kolač, koji se peče samo privremeno i kakva im je to ravnopravnost, kad u njoj

nisu priznali Slovence i kakva je to antidemokratska, antijakobinska papazjanija s tri suvereniteta bez socijalne sadržine? U svojoj socijalno - političkoj analizi tog nazovisporazuma gospodin Haramina je naročito sretno podvukao svako pa i najmanje odsustvo socijalne sadržine. To je bolesna šovinistička egzaltacija prorupljenih, ćiftinskih lobanja, koje ne vide dalje od svog knjaževačkog i samoborskog plota, to su politički pogledi trulih bundeva po budacima, to je apsurd protivu čega se buni sve što doista ima korena u narodu. Od Ražnja i od Bajmoka do Svrljiga i Kikinde diglo se i pobunilo se zajedno sa gospodinom Haraminom, sve što narodski misli, bez obzira na klase i na poreklo, na pozive i na politička uverenja. Tu socijalista i predstavnik radnog naroda gosin Haramina stupa uporedo sa gospodinom Nedeljkovićem, direktorom Poštanske štedionice, tu književnik Dule Nikolajevič stupa rame o rame s gospodinom ministrom Dragim Jankovičem i s Krstom Cicvarićem, a sve je ujedinila jedna jedina ideja, da urazume ove političke prevrtljivce naše političke berze, ako ne na drugi način, a ono upozorenjem na pozitivne zakone. Jedan žaca-kvartovac ili saobraćajac ima u svakom svom gestu kojim reguliše promet po cestoredarstvenom propisu više političke mudrosti od sviju ovih naših senilnih i pogaslih žiža, što kao rodoljubive furune stoje raspucane u našoj narodnoj sobi, zrele za đubrište ini za što drugo. E, kada smo dočekali i to, da nam prljavi kafanski čaršavi iz kafane Barajevo budu barjaci, da nas truli paradajzi vode na političke megdane, da su mudre čutalice postali budilnici, onda neka nam i političke pečurke budu gromobrani. I da nam nema nade u takve haramije kakav je naš »pretstavnik radnoga naroda« na braniku prave socijalne demokratije, pravog bi rodoljubca spopalo crno očajanje, ali tako ipak, u ovom beznadežnom ajmokcu (naše politike I plajvaz gospodina Haramine vredi za dobro koplje, jer u ruke Mandušića Vuka svaka puška biće übojita.

OSVAJANJE POMOĆU OPIJUMA

Engleski listovi donose veoma interesantne podatke u vezi s japanskim prodiranjem u Kini. Nekoliko mjeseci prije rata, Japan je preko svojih agenata u područjima, koja je sada zaposjeo, osnovao čitava poduzeća za skupljanje i pušenje opijuma. Samo u Harbinu i Kalganu bilo je preko 300 opijumskih špilja, koje je svakog dana posjećivalo oko 50.000 ljudi. Na taj način, stotine hiljada Kineza, osobito iz oblasti Tiencina, Pekinga i Hopeja, bilo je demoralizirano i onesposobljeno za službu u vojsci.

31.117 je broj našega ček. rač. kod Poštanske Štedionice, Zagreb. Poslužite se njime!

Broj 3.

»NOVI LIST«

Strana 3.