Архив УНС — Стари листови — Најстарији

Jedinstvo

Broj oT é Split, 3. kolovoza 1897. Godina IV.

Glasilo hrvatske narqdne stranke.

Drž' se kume zida!

T, rvn Nikad se više u nas nije govorilo 0 rodoljublju i nikad se nije, koliko nam dokučuje pamćenje, opažalo ovoliko isticanja, da se treba žrtvovati za narod, da treba raditi na materijalnom i moralnom napretku istoga, a ipak bojimo se da je ikada bilo većega zastoja, većega mrtvila nego ga je danas. 1 početku nesretnoga razdora najviše se napadalo na lirv. nar. stranku, da je ona tobož kriva apatiji, a kad je razdor buknuo, kad je, sve usplamtjelo sžarom patriotizma«, kad su nam u protivni tabor, u tabor gdje se toliko obećavalo, odvukli veliki dio mlagjeg, pa svjetovnog ii svećeničkog, naraštaja, da je iko kazao, da će ipak sßv rad i poslije razdora ostati na starim, na narodnjacima, proglasili bi ga ludo vom. A ipak ako se, bez obzira i strasti, osvrnemo na sve naše prilike, tako je. Hrv. narodna stranka radi danas, kao što je radila i prije. Radi koliko može i čini što može. Po zakonima prirode za rad su pozvani najprije mlagji, uprav oni su duša svari kog i pokreta i oduševljenja u narodu, a, J.pravn lć .bilo # da budu i, požrtvovnija Starijim pripada časna uloga, da nadziru 1 svjetuju,, osobito narodnjacima. Njima se ne može reći, da nijesu radili, da cijelu mladost nijesu proveli u očajnoj borbi za narodna prava, kojoj su sve, što mogoše, žrtvovali, a u kojoj su uvijek ostali vedra čela i čiste sa vijesti na visini svojih dužnosti. Boreći se za prva i najsvetija prava, prava jezika i narodnosti, boreći se za školu, a u borbi za ponarogjivanje općina i ostalih narodnih vlasti, boreći se proti dušmanu, kakova ne imala nijedna stranka u Austriji, narodnjacima nije ostajalo mnogo vremena da svu svoju pažnju poklanjaju omladini, a ni za to, na žalost, da upru sve sile u ekonomski napredak zemlje i ako su i tu uradili dosta, i ako su i u ekonomskim pitanjima uvijek ulagali sav mar i svu snagu ; a ako ne uspiješe kako žeIješe, danas se vidi, da nebi uiko ni uspio, da je bilo i nemoguće uspjeti. Danas se vidi, da nam državni faktori nijesu skloni i da smo možda za to najviše žrtvovani, što se držimo čvrsto narodne ideje. Da smo se nje odrekli, i recimo otvoreno da smo se odrekli sjedinjenja s Hrvatskom, moguće da bi. država sasula koji milion u našu pokrajinu ; ali nam to, što se ideje ne odrekosmo, neće niko upisati u grijeh; šta više, dok su ove žrtve za narodnu misao časne i pohvalne, vedra čela čekamo mišljenje budućih pokoljenja o radu i požrtvovnosti i političkom značaju naše stranke. Brv. nar. stranci dakle bješe odregjeno, da se u prvom redu bori proti talijanašima, a da ove suzbije. Ta jednostrana borba, bez koje ne bilo spasa hrvatskoj misli, regln da bješe postala dosadna mlagjem naraštaju i ovaj je tražio drugu borbu, tražio je ončas sjedinjenje, preko skokova koji se ne preskaču, a u tome. od drugih uckan, od starih se odvojio i obećao čudesa, A ipak što radi ? Sve što imamo u Dalmaciji, to je plod narodnjačkih podviga, dok, a žao nam je reći, ne znamo jesu li mlagji, u ovo pet-šest godina išta dobili, išta uradili, išta izvojštili od čega bi bilo koristi općoj stvari. Mi vidimo da se dosta viče, napada, polemiše i kritikuje al’ se radi malo. Da, dobar dio mladosti malo radi, a ona, i niko drugi nego je ona pozvana za rad.

Narodnjaci, na koje se viče, radili su dok 'su bili mladi, e su stvarali čudesa. Išli - su u narod, patili su, izlagali se pogibelji i suprostavljali guvernerima, žandarima, kapetanima i pretur ima, pa ako danas osugjuju mlitavost većeg dijela omladine, nije ih kriviti Dignite njekoliko svećenika i učitelja po selu, što rade ostali mladi ljudi, pravnici, odvjetnici, liječnici i drugi? Po kafanam psuju narodnjake. Komodna je to opozicija ! A mi držimo da ne valja tako. Danas, kad je obezbijegjeno hrvatsko narodno načelo i kad smo mi još tu na vratu autonomaša, danas bi omladina mogla poći dalje. Mogla bi se ona sva posvetiti moralnom i materijalnom napretku naroda. Ima tu mnogo neobragjena polja,, al veći dio mladosti neće. Nije mu komodno. Neće da stvara zajmovnice (o čemu ćemo opširno progovoriti u kojem broju), da ide u narod i tla ga podučava ; neće on da svojim djelom i prisustvom daje života čitaonicam i ostalim društvima, neće da za narod onoliko radi, koliko zna da mu polaska; neće da se za nj znoji, kako ga tobož žali, da se pokeše, tkao što o rodoljublju teoriše, ama hva,leći sebe a grdeći druge. niti djela, niti radi. U općinama izbjegava sporazume, u društvima doticaje i neima je ni na zboru, ni na tvoru, ne u rodu ni narodu, ama sve viče i izvikuje, psuje i ornalovažuje što je narodnjačko u ime naroda, dakako ; a u toliko kad je red da i taj dio mladosti pomogne narodu . . . povlači se, izvlači, izvija i izmotava, a na poslijetku prihvaća devize drz’ re kume z i d a. I dobar se dio mladosti zaista drži ■zida, kad je govor o narodu i žrtvama, 0 kusanju i samoprijegoru; drži se zida 1 kad je da se nešto uradi prema vladi, pa i prema talijanašima, ali kad je da da se jurne na narodnjake, e onda, Bog me, oni bi da nas zidom i poklope. Da je sreće s našom mladosti bio bi dtp sada sav narod, niti bi mi to žalili. Šta više radovali bi se, znajući da su joj narod privukli djela prema narodu. Ali u nas je naroda smladosti malo; da ne ima i nešto svećenika i učitelja, koje ne potiče egoizam a ako i strastveni ipak su idealni, velimo da ne ima nešto pravaških pojedinaca, koji uza se imadu nešto naroda, jer se njeki, valja reći pravo, znadu i žrtvovati i po kesa ti, jer znadu s. njime dijeliti i zlo i dobro, svi ovi mlagji pravnici, odvjetnici, notari, liječnici i drugi bojimo se bili imali toliko pristaša, koliko broji vojnika jedna satnija u mirno doba. A tome je uzrok, da narod one, koji mnogo viču, ne vidi na djelu ; da onih, koji se mnogo hvale, ne pozna još nijednu zaslugu. Žalosno je, ovo, ali je ovako i mi bi htjeli da bude bolje, da se iskažu ne samo u kalani i na ulici, kod novina i nazdravica, nego i na selu i u seljačkoj kolibi, na braniku i na megdanu. Htjeli bi da budu ono, u čemu se toliko hvale, a hvaleći sebe napadaju narodnjake. Naše su želje skromne. Sa stranačkoga gledišta i neumjesne, jer kad bi oni ovako radili, brzo bi osvojili dosta terreina, dočim ga s dana na dan gube; al ipak bi htjeli, jer mi trnemo pred mišlju kad je ovaki dobar dio mlagjeg naraštaja sada u cvijetu mladosti i kad se ovako u doba, kad krv vri, drži zida, da što će. biti poslije? Poslije će skakati natrag preko svih zidova, U jednu riječ mi, na koje se toliko kidiše, željeli bi, da ovi mladi ljudi ne nagnaju jednom narod na teško uzdisa-

nje, da bi im se opet povrafli stari narodnjaci, jer kad smo zemlji* obezbij edili lirv. načelo, dali joj škole i općine, bilo bi pravo, da koji dogjn|poslije nas, učine više od nas. Željeli bi i pravo bi bilo i mogli bi i lakše bi im ' ilo to učiniti, kad su im temelji gotovi. AF bojimo se; jako se bojimo. U nas sve puste mladosti od 2fi —25 godina, a veliki joj dio (eto je vidite hvala Bogu) drži se zida za svoje časno i poštovane osobe, a na narod gleda . , . preko zida. Dri se hume zida , kud ljepše, ko modnije, bezopasnije i raljathije opozicije? niti je potreba da radiš, ni da trošiš, a prohtjedne li ti sej malo slave bubni nazdravicu, ski-eši ti.ipis proti narodnjacima . . . duh štarčevlćanizina ćete podići u sedma nebesa. Za to i jeste Hrvatima ovako dobro. Za to i ima političkill naivn ikä, pa se sve čude : kako je to, da se kod ovoHkog pisanja i nazdravijanja, hvalisanja i vikanja, ne napreduje. Čude se već danas, a što će biti unaprijed, ako se ode ovim kasom, to znadu samo Bog i Hrvali.

Kroz sito i rešeto.

Proti našoj tvrdnji da je prvi put god. 1892 kraljevski komesar otvorio u Karlovcima srpsko-pravoslavni sabor ,>S. Glas« nas je sjetio Mažuranića, da se to još pod njim uradilo, a u zadnjem broju iznosi za dokaz njeki govor bana Khuena, kada je na 12 decembra 1890 kazao, da se magjarskinvi jezikom otvara ovaj sabor »na temelju jedne! pogodbe, izmegju magjarske i hrvatske vlade i to od god. 1879«, biva kad je banovao Mažuranić. »S. Glas« za ovim triuinfuje i piše da i mi »sada ćutimo kad nam se istina u brk kaže«. Zaista je naivan. A da je naivan, dosta je čitati gdje se on u svakom broju, baš kao i »Crvena«, razmeće proti nama razumom, poštenjem i obrazom, jer neka gospoda misle da je svega toga u njih na pretek, kada drugima zaniječe. Da je ban god. 1890 onako kazao, to je istina; ali kad se »S. Glas« toliko hvali sbanovom izjavom i opet dokazuje! da ne razumije ono što piše., . ; Rekli amo, da je g. ÌB92|prr/ put kr. komesar govorio magjarski u Karlovcima 1892. Ovo je glavno i sad uljudno pozivljemo »S. Glas«, da nam dokaže, da sei tim jezikom ikada prije g. 1892 otvorio sabor. Nije to mogao reći} ni ban Khuen, ama je on samo rekao da je prvi put god. 1892 kraljevski komesar na temelju jedm> nagodbe od g. 1879. Sad mi pitamo sve ljude: da postoji ta nagodba i da* ona . haj? izričito daje pravo Magjarima zar bi oni kroz punih 12 godina to pravo napuštali? Pitamo još : a za štoL onda »gospodin ban , na poziv hrvatskih zastupnika, ruje htio da opomene tu nagodbu, da ju iznese, da se vidi daje li ona bas pravo Magmimn, iti ju magjaroni zlo I umače? Ta i po nagodbi izmegju Hrvatske i Ugarske mogle bi nam pjevati ptice, ah ne pjevaju, jer se nagoda zlo tumači, zlo uporablja i iskrivljuje. »Srp. Glasom« mogli bi ovdje prestati. Ovo bi mu bilo dosta, da se uvjere e Hrvati nijesu krivi prema Srbima. Ali ue ćemo; idemo dalje. God. 1879 u doba Mažuranića bio je odjelni predstojnik, podban ili šcl za unutrašnje stvari gos. Jovan barun Živković, Srbin pravoslavne vjere, a danas vogji sviju Srba u kavlovčakoj patrijarsiji, prestavljenih po zastupnicima na karlovačkome sabiru. Prije svega ne znamo, lanova utjecaja

može imati hrvatska vlada u unutrašnji djelokrug karlovačke patrijaršije. Ni ona, ni ugarska, ni ikoja. Srbi imadu svoje privilegije, svoju autonomiju, a u svom saboru oni su, i oni sami moraju biti isključivi gospodari. To je godine 1892 lijepo rečeno u istom saboru. Ne možemo dakle shvatiti tu pogodbu izmegju hrvatske i ugarske vlade, kojim će jezikom govoriti komesar u Karlovcima. Što ga tu vlade ulaze,, što se i mogu li se i smiju li se one miješati? A recimo i da postoji pogodba, nju nije priznao karlovački, jedino nadležni, sabor i on ju ne smije izvršivati. Inače to nije sabor slobodnih zastupnika, ama robova, nedostojnih srpskoga naroda. Možemo još. U doba Mažuranića, dakle 1879, bio je odjelni predstojnik, kako rekosmo, barun Zivković. Pitanje karlovačkog sabora spada u unutrašnji državni djelokrug, a s time je vladao jedini barun Živković. Ako se dakle potpisala ona pogodba, potpisao ju je ondašnji premier hrvatske vlade. Srbin Živković; ako se dopustilo, da komesar govori magjarski, to je dopustio Srbin barun Živković, a taj gospodin barun, danas rogja Srba i presjednik kluba opozicije u saboru karlovačkom, nije proti tome nikad prosvjedovao. Po tòme ili' l one nagodbe ne ima, ili ona ne kaže, što kažeT ban Khiien, ili ako je ima i ako ovako kaže »S. G.« bi se imao u prvom redu oboriti na g. bar. Živkovića. * »Kaštelanska Sloga«- ne postoji više, fanatizam ju pohrvati i sad se zove ‘»hrvatska Čitaonica«. . . . »Ovako se dogagjalo po cijeloj Dalmaciji. Eno im Šibenika; od slavjanskog Doma stvoriše hrvatsku čitaonicu. Eno im Spljeta ; od Napredka stvoriše hrvatsk Napredak. . . .« Za ovim »Srp. Glas« kaže, ako želimo bratsku stogu, da naša društva ne zovemo hrvatskim, pa da će i oni u ista stupiti. Oprosti će nam; ali iz kotorskog »Slav. Domas istupili su svi, a rekao je g. Gjunio za što. To se društvo ne zove hrvatskim imenom. U Dubrovniku postoji »Čitaonica« ali Srba nijednoga u njoj ; a mogli bi iznijeti još njekoliko primjera. Kako se vidi rijeci »S. Glasa« pobijamo s djelima. Nego, što bi htio »S. Glas« ? Da naša društva ne zovemo hrvatskim ; a za što, brajo i brajane ? A za što se mi imamo stiditi svoga imena ? A pod tu cijenu, dakle, ište se sloga i to bratska, u kam se ne uprla ? Ama, nek nam se kažu, iznesu, spomenu ta srpska društva (osim »Štionice« u Dubrovniku, a znamo za što) a da se ne zove srpskim imenom. Priznajemo da su se prije naša društva zvala obično siavjnnskim, ali sy i srpska, a kad su braća Srbi počeli isticati svoje, onda su i Hrvati njihovo ; a nebi da Srbi ne isticahu svoje ime za to, na žalost, da nam zaniječe naše. Pa ipak i ako su ovo posljedice onih razlogà, ne znamo za što bi se i oko toga prepirali. Lijepo je hrvatsko ime. kao i srpsko ; ta jedan smo narod ! A kad smo jedan narod, a dijelimo se u dva imena, neka svak ljubi i poštuje svoje, pa mirna Bosna ! Nu, »S.- Glas« neće tako. On hoće svoje svuda i jao svakome, ko mu u tome zamjeri, a Opet zahtijeva da mi svuda tajimo sve što je naše i naopako, ako seopriječimo . . . Odmah prijeti razdorom ! Zaista je naivan. * Jedan od velikih »razloga« što ili iznosi »N. List« i taj je, da je općina Makarska bila pravaška i s toga da se u nju nijesmo smjeli miješati. Ponavljamo; pitanja općinska, gdje je obezbijegjeno narodno načelo, jesu i moraju ostati mjesna pitanja. Tu se ne gleda na strančarenje, nego na mjesne prilike. Ali, eto i da priznamo »N. Listu« da su i ta pitanja

stranačka svuda, pa i u Makarsko], i da on baš ima pravo s gledišta sloge, da, se n Makarsku općinu ne smjedosmo prtiti, kad se poslije razdora nazvala ona pravaškom, do kojih bi zaključaka došli? Na Lečevici je općina narodnjačka, je li tako? A jednako su narodnjačke općine, osim drugih, i Biograda, Cavtata, Tijesna, Gradca, Vrhgorca, Lastova i t. d. Ama mi, a oprostiće nam »N. List«, ne opazismo još nikada, da se on nebi miješao proti ovim našim općinama, dajbudi da ostane vijeran svom načelu. A to je ovako ; gdje je pravaškoj mir ! Mi narodnjaci ne smijemo se ni pokazati, ako hoćemo da bude sloge; a gdje narodnjačko, pravaši smiju da nas ruše i naopako, ako im se odupremo ; ta oni će odmah u razdore. Zaista i »N. List« je naivan !

Narodnjaci, baš bez doslijednosti.

Pred strahom, da pitanje parohije nebi postalo za »Nar. List« važnije od makarskoga, a makarsko mu i tako važnije od istočnoga, odgovorićemo na članak »dosljednost narodnjaka« tiskan u zadnjemu broju, a odgovorićemo da mu ne «atanoiav dužili. Kad bi mu ostali »N. List«, bi nam] koji inače na mi uvijek ostaje dužan odgovora, dobacio da »ne imamo obraza odgovarati« i ako opet kažemo, da nam je žao, da se bez volje prihvaćamo pera, ali šta ćemo kad nas uvijek zlosretni »N. L.« siluje na nesretnu polemiku, jedino stoga da sačuva opoziciono stanovište, grdeći narodnjake. Ta, on drugo i ne radi. U tome sva opozicija njegovih junaka. Nedavno javio nam prijatelj imenovanje vlč. Biočića župnikom u Kašt. Lukšiću. Proti toj vijesti ustalo se u »N. L.« svom žestinom, da »Jedinstvo« vara. Kad smo iznijeli dokumente i spomenuli vladine i biskupske odluke brojem i nadnevkom, gospoda u ,»N. Listu« ili moradoše ćutati, ili priznati da nijesmo varali. Ali oni preko svega toga prešli, okrenuli, što no riječ, pečeno, pa stali nas grditi radi osobe g. Biočića, ne štedeći ni osobnih u vrij eda prema njemu ; a kao da je i to malo stadoše izmišljati. Tako n. pr. u zadnjem broju »N. L.« kažu da smo mi branili jus patronatum one župe. Valja znati da ga u tom pravu patronata ulazi autonomaška obitelj Vitturi-a i da mu je puk protivan. Valja to znati, pa onda shvatiti za što »N. L.« izmišlja da smo mi taj jus branili, a mi ga pozivIjemo, molimo i zaklinjemo da nam to i dokaže, gdje i kako i kad smo branili taj jus, dok smo mu spravni dokazati, da smo se baš u tome ogradili i izjavili da ga rečeno imenovanje ne ulazi u pravo patronata. Ali »N. L.« iznosi jednu brzojavku, tiskanu nekad u »Jedinstvu« proti Biočiću, a kad ga sada hvalimo —naravno, nedosljeni smo. Nego »N. List« koji se sjetio ove brzojavke, nije se sjetio da je u »Kat. Dalmaciji« neko ustao onda na obranu Biočića proti »Jedinstvu« i da je tu obranu prenio u suštini isti »N. List«. Biva: onda je »Jedinstvo« napalo Biočića, a to bješe dovoljan razlog da ga »N.L.«, brani pa neznamo : koje više nedosljedan : ili mi koji smo napali Biočića a danas ga branimo, ili »N. L.« koji ga je branio, a danas ga napada. To ostavljamo gospodi u Zadru da oni riješe, a mi ćemo dalje. Polije onoga napadaja u »Jedinstvu« g. Biočić nam je poslao izjavu, radi koje smo se preupitali i doznali, da stvari ne stoje onako, kako su nam bile prikazane u prvi mah.

Izlazi utorkom i potkom poslije podne na čitavom arku. Bukopisi se ne tračaju. • Neplaćene, listove no prima ni uredništvo, ni administracija. Uredništvo u kući g. Karamana, vis-à-vis» Prvoj pučkoj banci<w— Otvoreno svaki dan od 9-11 pr. p. L.K.I ir

Pretplata za cijelu godinu za Spi jet for, 8‘ —, za \ ušli o-Ugar s k u for. IO za pola godine for. r .g£tr>> 7 ;'-,-. Za inoze m stvo po postanst«n cijeniku. MST Cijena pojedinom broju 10 novčića.

Za oglase plaća se za svaki petitni redak odnosno za ovoliki prostor za prvi put 10 novčića, a za syako dalnjo uvrštenje 4 novčića. Pretplatu i sve što se tiče oglasa, valja upraviti na administraciju. Za prijevod oglasà po pogodbi.