Архив УНС — Хумористичка штампа

- Izvinite, đoktore, da li vi možda znate gde je naš Aristid? - Znam. U ludnici. Sova se začudila: - Kako to? - Ja sam mu tamo našla unosnu službu. - A kako je pristao? Na početku nijc hteo ni da lovi komarce, ni da radi u zoološkcm vrtu, iako rru jc nonuđeno da u kavez ode samo par sati na dan, da radi honorarno. - Pa on ni dandanas ne zna da je u ludnici. - Izvinite, ali ne razumem vas. - Ispričaću vam na putu kući, a možcmo da svratimo i u restoran na jcdan mali mišji gulaš. I tako su dva ptičja doktora, đoktor prava Sova i doktor medicine Roda, pošli na malu porciju mišjeg gulaša, a Roda je pričala kako je zaposlila Orla Aristida. - Znate, draga Sovo, on je bio tako ponosan na svoje tobožnje grofovsko ooreklo. Ja sam znala da u gradskoj ludnici ima jedan ludak koji uobražava da je car sveta. Vi znate kako je u ludnicama, svi postupaju sa ludacima kao da su stvarno ono što misle da su. Elem, ja sam tog ludaka pitala da li več ima grb. Rekao je da nema. Pa sam ga übedila da car sveta mora da ima živi grb . . . I vi ste tamo odveli našeg Aristida . .. - Da. Dobio je lep, veliki kavez u ludrici. Oscća šc ndb'čno mcđu svim tim carcvima, Napoleonimo, kralievima i drugim velikanima. Jedan ludak tamo čak tvrdi za sebe da je bog. Naš Aristid se savršeno snašao u tom društvu. Zamislite, jedan mladi lekar, kada ie prvi put došao na rad u ludnicu, čak je -nmislin da ni Aristid nije pravi orao nego samo jedan ludak koji je to uobrazio . . . To je bio poslednji razgovor o Orlu Aristidi u otičjoj opštini. Sova i Roda su ga zaboravile već isto veče, kraj mišjeg gulaša i dve krigle jutarnje rose. Mali ptičići su se odlično osećali u prepravIjenom, sveže ofarbanom orlovskom gnezdu. A sam Orao Aristid umro ie zadovoljan među ludacima, verujući da je najzad našao oravo mesto u svome životu, u društvu boga, careva i kraljeva. P. S. Priča je malo zastarela. Zato se i svršava hepi-endom. A da se Aristid samo malo duže održao u svom gnezdu . ■ ■ Neracionalno iskorišćen stan mu se ne bi mogao oduzeti, ali on bi se polakomio na pare, pa bi primio potstanare, vrapce, slavuje, detliće, kulcavice, za po pet hiIjada mesečna. Verovatno bi čtavao časove iz engleskog i francuskog. U gnepdu bi izgledalo mnogo gore nego da se uselila samo jedna pristojna i bogata nakupačka, vrapčija porodica. Krov bi prokišnjavao. Nastale bi sudske pamice, Aristid bi otkazivao neurednim postanarima, a oni bi dovlačili svoje porodice iz unutrašnjosti. A šta bi onda ludak u ludnici bez živog grba? I gde bi se malim ptičicama našlo tako pogodno zabavište? Jer ko bi odobrio kredit za izgradnju novog, tako velikog i komfornog gnezda zd tu svrhu?

ves p a 19 5 6 praktično i moderno

12

® vETrEnJAča