Архив УНС — Хумористичка штампа

pobeći kao REMBO... ali kuda

MAJA ZRNIC

Događalo se sve to u vreme kad je lirik Maša Ekmedžić postajao, u neku ruku, pomodnost. Njegove trave, trave Balkana, sirove trave, trave u julu, avgustu, i one trule u oktobru, pa čak i trave s mirisom trava čitane su naiskap. Pesme uopšte treba čitati naiskap: tek tada se stvarnost pretvori u fikciju, i fikcija u stvarnost, i osetiš joj ukus i miris, razume se, prema kvalitetu onoga što si kadar da doživiš. Recimo, jedan mali slikar kazao je Maši onomad plitko u dubokom Prešernovom podrumu: ~Kad čitam tvoje pesme, imam utisak da sam prožderao kola trave. A ja nisam preživar«! Pritom je nešto pakosno žvakao. Maša ga pogleda i s nevericom odmahnu glavom, u ovo poslednje nije bio sasvim siguran. Bizarno saznanje posle jedne iskapIjene zbirke pesama! Maša je gazio »ovim asfaltom, kroz ove meke beogradske večeri mijatovke« umornim korakom; i morao je biti umoran posle onolikog pesničkog rada krampovima, čekićima, buldožerima, i onakvog strasnog naprezanja prilikom recitovanja Majakovskog. Jest, dobrog starog Majakovskog zamenio je Rembo. Trebalo

je pobeći kao Rembo, splavom kao Rembo, iz džungle ili u džunglu, to mu još nije bilo jasno. U to doba u njegov život ušla je jedna žena. Mada to staromodno zvuči, žene i dandanas, nažalost, ulaze u život muškarca. Formula odavno prevaziđena samim životom, ali Maša joj nije mogao naći dostojnu zamenu. Uostalom, sad nije nalazio u sebi ni trunku snage za tako što. Tom ulaženju žene nesumnjivo je doprineo njegov drug Mića, sačinjen sav iz tankih elegantnih poteza, čubursko vižle i prevashodni sartrovac. Sartr je prodro kroz sve pore u njegovo biološko ~ja” i makoliko da se to, možda, protivilo njegovoj zdravoj čuburskoj pameti, nije z njega ostajao nikakav kusur. On je bio posrednik. Postoji tako izvesna vrsta bolećivih Ijudi koja se brine za tuđe sporazumevanje, pa čak i dalje množenjc generacija. Ta pasija kao da ncma naročite veze ta egzistencijaiizmom. Svejedno, Mića je vukao tu malu crnku po svim krčmama, klanicama, muzejima i klubovima, a ona je išla, šta da se kaže, gotovo izgubljeno za njim. Poneseno—upušteno! Izgledala je zdrava, jedra, I samo jedan potez s druge strane njene medalje mogao je da otkrije upuče-

nima, samo upućenima, sklonost ka dekadentnim zadovoljstvima. Takav jedan trenutak, jer uvek je j ed a n trenutak presudan, rešio je sve. Maša je stajao iza njih, Miće i nje, na ulasku u jedan od onih klubova vrste: padajte, braćo, plin’te u krvi! u kojima se padalo na sve moguće načine. Prema njima mileo je kaluđer iz reda arhivara u književnosti, s debelim naočarima u rožnom okviru. Kad vidiš takvog, i nevoljno dobiješ želju da čučneš i zapneš ono; pusti, puže, rogove! Bio je to zaista podgojen puž golać. Mića krajičkom usana reče: - Ovo je jedan fosil koji istražuje našu književnu prošlost. Zatim potrese pametnu glavicu kao zvečku levo i desno i dodade: - On je jedini uvaženi notarius-književnik koji još nije pisao o A. G. Matošu. Pogledaj one u ćošku. Sve sam pejzanski krš. Onaj čova što liči na drvenu izrađevinu, s leptir-mašnom, piše priče u kojima se glavni junak zove: Jablan! Kica, onaj mali džambas s ekonomskog fakulteta, propinjala se na prste đa vidi sve te znamenitosti. Pritom je morala neobično vešto đa krmani donjim delom tela i tog časa uplovila je nunim jedrima u prijemčivu dušu Maše Ekmedžića. Ušla je u njegovo bitisanje. U njegove oči. U dlanove. O srcu nije bilo reči. A niie moglo ni biti. Tai organ se retko pominjao u njegovoi lirici. Kica. Baš nije morala tako da se zove. Ponekad je izgledala neobično slavski. Tatko joj ie nadenuo ime Kristina. ali se ono izvitoperilo u Kicu. Maši je, ko zna zašto, neobično godila ta slavska nota u Kicincj skali, koja se nametala na visoko vcis«! Poeziju nastranu, i Sartra, voleo je on, brate, žene od ređa! Sta li bi na to rekao njegov pobratim bata-Gile? Bata-Gile ga je sačekao čučeći u jeđnom uglu malog bifea, u sokačetu blizu centra, izuvcn i mamuran. Takav prijatelj je neka vrsta zadužbine, javna ustanova koja dvanaest sati dnevno saobraća sa strankama, druži se, diskutujc, zalaže se, moljaka za druge, protežira, ostatak od osam noćnih sati pije, a ona poslednja četiri prespava obično u nekom buđžaku, pod kafanskim čaršavima. Za bata-Gileta brinuli su se svi beogradski kelneri, i u neko doba noći povijali ga kao bebu. - Ja sam se zaljubio, - procvile Maša očajno zato sam te zvao.

v&rtA I

14

O vETrEnJAča