Београдске новине

Strana 2.

Beograd, četvrtak

Beogradske Novine

3. februara 1916.

Broj 15.

pozornicu evropskoga rata sa velilcim osvajačkim planovima, objavljuje sađa svoju odluku da će Valonu braniti! Kad se to čuje raspršti se kao mjehur od sapuna sve talijansko samoveličanje. Italija ima samo jedan, i to vrlo kratak front, na kome vodi rat. Pa ipak nema dovoljno snage, da na drugom bojištu stupi u borbu sa punom snagom i mora inicijativu da ostavi protivniku, koji u Arbaniji počinje sada borbu na četvrtom bojištu. Na kojoj visini stoji sada Austro-Ugarska, koja ne donosi nikakve visoke odluke, ne preklinje svoje savesnike za pomoć, već se na četiri strane hrabro bori i pobjegjiije. Na jednoj strani, dakle, napredovanje \% pobjede u pobjedn, nepokolebivo povjerenje u svoju sopstveuu snagu, na di-ugoj strani krvavi poiazi. i potpuno gubljenje vjere i pouzdanje. Italija, koja je shipila u rat da osvaja, mora sada da se brani, a Austro Ugarska, koja je na svima stranama imala da brani svoju sopstvenu zemlju, osvaja sađa jednu za drugom od neprijateljskih zemalja. Uzevši strogo po pravima narodnosti Arbanija nije za nas neprijateljska zemlja. Mi se svi još sjećamo velikih porogjajnih muka stare Evrope na londonskoj konferenciji, prije ragjanja mlade kraljevine Arbanije. Arbanija je, dakle, neutralno zemIjište, i Austro-Ugarska, koja kao i njeni saveznici poštuje prava narodnosti, nikada nebi kročila na tu zemlju. Ali razbojnička Italija mislila je ovdje da požnje lahke uspjehe. Oči talijanske imperijalističke politike bile su od uvijek upravljene u Arbaniju, koji su ovdje htjeli da postave izvor, koji bi poslije cio Balkan privukao k njima; a što još prije rata nisu pokušali da izvrše ovaj svoj plan ima da se pripiše samo tome, što su u Rimu vrlo dobro znali, da ovu pljačku Austro-Ugarska neće dozvoliti. -Još se pamti kako se 1911 godine, te za Italiju slavne godine, kada je Italija napala Turke i otela im Tripolis, talijanska flota pod zapovjeđništvom vojvode od Abruzza, oduševljena slavom pobjeda, pojavila pred Prevesom na arbanskoj obali, i ovdje izvojevala pobjedu nad dvjema starim turskim torpednjačama I Tada je bio austro-ugarski ministar spoljnih poslova grof Aehrenthal, taj čovjek, pred čijom je odlučnom voljom morao da pogne glavu i sam Grey. Onoga časa, kada je čuo za ,,slavnu“ pobjedu talijanske flote, izdao je naredbu, da se nalože i kazani austro-ugarske ratne flote. A notu, koju je on tada poslao u Rim, nisu tamo objavili na sva zvona. Kao da ju je oluja odande odagnala, pobjegla je talijanska ,,pobjedonosna“ flota iz arbanskih voda, i više se nikako nije tamo mogla viditi. Talijanska flota nije se videia u arbanskim vodama sve do početka ovoga rata. A kada je rat počeo, mislila je Italija, da je došlo vrijeme kada će se ostvariti njen davni san o osvojenju Balkana. AustroUgarska je bila u ratu protiv Rusije i Srbije, a pored toga na tirolskoj granici i na frontu je Soče morala zadržavati navalu glavne talijanske vojske. 1 ako je Italija imala dovoljno da osjeti na svome glavnom vojištu snagu austro-ugarske vojske, ipak nije računala, da će joj Austro-Ugarska sprečavati put u Arbaniju Ali u koliko su veći i teži zadaci, koji se naturaju staroj Austro-Ugarskoj, u toliko postaje ona snažnija. Italija je mislila, da će joj u Arbamji biti dozvoljeno da krade,, sada je pak pri-

morana da se bori. Zato Italija i zapomaže, da bi čuo cio svijet. Zato u Rimu neznaju šta da rade, i izgubili su svaku vjeru i pouzdanje. U Rimu uvigjaju sapstvenu slabost.

Pobjeda Turaka u Mesopotamiji. Englezi pred katastrofom. Izgleda, da se u Mesopotamiji, na jednom od najudaljenijih bojišta, bije odlučna borba. Kao što je poznato, engleski ekspedicioni zbor, pod zapovjedništvom generala Tovvnshenda, koji je trebao da osvoji Bagdad, pobjegjen je u borbi kod K t e s i ph o n a od turske vojske. Englezi čak nisu uspjeli ni da pobjegnu, i opkoljeni su od turske vojske kod Kut-el-Amara. Engiezi su zatim iskrcali u perzijskom zalivu pomoćnu vojsku pod zapovjedništvom svojih generala Rybuer Jounghusband-a i K e mb a 11 a, koji zbog znatnih leškoća na koje su naišli na putu, nisu mogii više napred, i u više sukoba sa Turcima pretrpili su poraze. Posljednja velika borba bila je 21. januara, i završila se pobjedom Turaka, koji su nesugjene oslobodioce generala Townshenda opet odbacili. Dogagjaji su se od početka mjeseca januara regjali ovim redom. 5. januara: Početak napada na Engleze opkoljene kod Kut-el-Amara. 6. januara: Dolazak pomoćne engleske vojske pod zapovjedništvom engleskog generala Aylmera kod Imam ali Garbi, 48 kilometara udaljeno od Scheik Saada. 7. januara: Spajanje pomoćne vojske generala Aylmera sa vžjskom generala Jounghusbanda, na lijevoj obali Tigra. Kolona generala Kemballsa stigla je u isto vrijeme sa desne obale Tigra. 8. januara : Neriješena borba kod Scheih Saada. 9. januara: Povlačenje Turaka na položaje 10 kilometara iza Kut-el-Amara. 10. —12. januara : Jaka kiša, obustavljanje operacija. Turci podižu položaje E s - S i n, deset kilometara iza Kut-el-Amara. 12. januara : Turci opet ulaze u takozvane položaje V a d i, 40 kilometara ispod Kut-el-Amara. 13. januara : Napredovanje engleske vojske. 13-15. januara: Borbe na položajima zvanim V a d i ; Vadi je utoka u Tibar s lijeve strane. Borba ostaje neriješena. 15. januara : Turci se vračaju u položaje zvane Es-Siu. Englezi zauzimaju bez borbe položaje V a d i. 16-20. januara : Vrlo jaka kiša onemogućava sve operacije. 20. januara: Novo napredovanje Turaka. 21. januara: Borba izmegju položaja Es-Sid i V a d i. Obe vojske vode borbu za konačnu pobjedu. Englezi sami priznaju, da su u ovoj borbi izgubili 3000 mrtvih. Oba protivnika, u borbama, koje vode, viezana su čvrsto za Tigar. Englezi pak, predvigjaju da će biti pobijegjeni i javljaju, da su njihove čete u vrlo kritičnom položaju. Iz toga se da zaključiti da će Turci skoro zadati snažan udar, koji će biti odlućujući. Vijest o zarobljavanju cijele jedne engleske vojske pobudio bi sigurno ustanak u Indiji, koga teško da bi mogla obuzdati i tamošnja besprimjerna surovost engleske vlađavine. Atena, 2. iebruara. Izvještaji iz Kaira potvrgjuju vijesti o sjajnim pobjedama Turaka u Mesopotamiji. Turska peta vojska na čelu joj maršal von-der Goltzpaša, dobila je znatna pojačanja, a osim toga je pojačana arapskim i persijskim plemenima, tako da je napade, koje su Englezi iz K u t e 1 Amar.a preduzeli, vrlo lako mogla odbiti. Turska vojska čini jaku frontu izmegju Tigrisa i Euphrata, i njeno južno krilo već zagrožava Kornu. Ako ovdje na jugu Turci probiju engleski front, onda armiji generala Townshend-a preti katastrofa, jer će joj biti presječeno povlačenje p|rema persijskom z a 1 i v u. T urci vrše vanredna zaobilazna kretanja i stoga već 50 kilometara daleko od persijskog zaliva. General Townshend uzalud je tražio pojačanja, jer u Engleskoj nema trenutno četa na raspoloženju. S druge strane Rusija čini pokušaje da pritisnutim Englezima pritekne u pomoć. Ali je to preduzeće s obzirom na veliku udaljenost i terenske teškoće bezizglijedno.

Promjena ruskog premijera. K. B. P e t r o g r a d, 2. februara. Ruski ministar predsjednik Goremkin iz zdravstvenih razloga je smijenjen. * * * U poznom času stigla nam vijest, koja je vrlo važna. Ruski ministar predsjednik smijenjen je sa svoga položaja. Njegov položaj bio je još poodavna uzdrman, jer mračni i okorjeli 6irokrata Goremikin, kome je glavni oslonac bio veliki knez Nikola Nikolajevič, bio je izazivač ovog svjetskog rata, i kao takav on je morao poslije sviju neuspjeha u prošloj godini, a naročito poslije propalog pokušaja probijanja na besarabijskoj granici, sići sa svog mjesta. Još je sad samo otvoreno pitanje, tko će biti njegov nasljednik. Da li će ga dati crna reakcija, ili će na vlast doći elementi, koji će moći opet popraviti sve ono, što je tolika strahovita zla počinio najcrnji čovjek Rusije. Samoubijstvo turskog prijestolonaslednika. K. B. Carigrad, 2. februara. Brzojavni ured „Milli“ javlja : Prijestolonasljednik Jusuf-Izedin izvršio je samoubijstvo zbog duže bolesti. Sainoubijstvo je počinio presjekavši arteriju na lijevoj ruci, što su utvrdili svi ljekarski kapaciteti svojim potpisim kao uzrok smrti. * * Jusuf Izedin je sinovac vladajućeg sultana, slabunjav čovjek, koji je već od dužeg vremena patio od živčane bolesti. Poslijednjih godina je on vrlo često dolazio u austrougarske i njemačke kupke, da traži lijeka svojoj boljci. Tako je on i 1912. godine bio u Beču, odakle je otišao na duže bavljenje u Edlach. Tamošnje bavljenje uticalo je vrlo povoljno na njegovo zdravlje, i on je više puta izrazio želju, da se tamo vrati. Još tada ^u primjećeni na njemu prvi znaci sjete i razočarenja. On na primjer nije htio da uzima propisane lijekove, koje su mu lijekari propisali, i za svaki prašak ili gutljaj lijeka morala ga .je okolina moliti, da žrtvuje, da ga primi. Za sve vrijeme dok je bio u kupkama morala je stalno straža da bude pored njega i on nikako nije ostavljan sam. U privatnom saobraćaju bio je vrlo Ijubazan i pristupačan, i uvijek je vrlo živahno, o svemu -što je bilo na dnevnom redu, umio da razgovara. Samo kada bi razgovor duže trajao, primjetili bi se na njemu znaci duševne zamorenosti. Sile sporazuma će nesumnjivo počinjeno samoubijstvo turskog prijestoljonasljednika pokušati da protumače u svoju korist, i treba biti spreman na nove laži i klevete sa njihove strane. Zato neće biti rgjavo napomenuti, da princ Jusuf Izedin, i ako je dobio francusko vaspitanje, nije blo prijatelj „velike nacije“, isto tako kao što je iz dna duše i mrzio Engleze. On je bio jedan od najrevnosnijih pomagača velikih reforma, koje je priveo u djelo Enver-paša. ^alkanske vijesti. Teškoće pri prevoženju srpskih trupa na Krf. Kopenhagen, 1. februara. Srpski ministar predsjednik Pašič izjavio je jednom sarađniku „Petit Parisien“-a: Prevoz Srba iz Arbantje' na Krf čini velike teškoće i vrši se vrlo s p o r o. Prvo se moglo samo 12000 Ijudi prevesti. Ovi su morali prvo biti obučeni i negovani. Milano, 1. februara. „Secolo“ javlja iz Riina: Veći dio crnogorskih trupa nalazi se na Krfu, odakle će dalje biti odvedeni. Oni će poslije reorganizacije srpskih trupa biti upućeni na jedno od balkanskih bojišta. Simpatije Crnogoraca prema italiji. Crnogorci hoće, da se bore protivu Talijana. K. B. Beč, 2. februara. Iz glavnog se ratnog stana javlja: Današnji izvještaj glavnog generalnog štaba saopštava, da je stanje u Crnoj Gori i sad kao i prije mirno, i da je držanje stanovništva ne može bolje biti. Kao obavještenje ove vijesti može poslužiti ovaj stvarni slučaj, dasuposljednjihdanamnogi Crnogorci molili, da ihse dobrovoljno uvrstikao borce protivu Italije. Ove ponude moraju se, po sebi se razumije, odbiti iz megjunarodnih obzira, ali su po sebi u velikoj mjeri važne odnosno s i m p a t i j a, koje Italija uživa kođ neaustrijskih i neugarskih stanovnika „gorkog Jadrana“. Vrlo veliki broj Crnogoraca obrača se i molbom za dozvolu, da mogu tražiti rada u unutrašnjosti monarhije, jer su dugogodišnjim ratovanjem I i š e n i svih potreba u svojoj domovini. O ovim će se željama voditi računa na pogodan način. Po sebi se razumije, da će naše čete u ovoj teško postradaloj zemlji imati da posvršavaju prilični veliki kulturni rad, na prvom mjestu sve, što se tiče đovoza n a m i rnicai sanitarnih potreba. Tko se sjeća,