Београдске новине

Broj 15. PRILOO

Beogradste Novloo

Četvrtak 3. februara 1916,

Znaci bure u Italiji. Dopisnik „A. M. Z.“ piše iz Lugana: „ Katastrofa Crnogoraca na Lovćenu izgleda da je ltaliju jako izbila iz koloseka. Svi u Italiji se bune i uzbugjeni su. Nitko nezna kakva sve nova iznenagjenja može donijeti sutrašnji dan. V I a d a n i j e više gospodar situacije. Oslanjajući se na svoju većinu, hoće ona da održi savez, koji je vezuje za četvorni sporazum. Ali već se čuju glasni zahtjevi pojedinaca, koji otvoreno traže od vlade, da raskine lance, koji je vezuju za sporazum. U parlamentu čula su se već pitanja narodnih zastupnika upućena vladi sa zahtjevom, da objasni pravi značaj odiuka londonske konferencije, gdje je odlučeno, da je nemoguće zaključiti poseban mir. Ova pitanja inspirisali su oni talijanski ministri, koji se više ne slažu sa politikom gosđode Salandre i Sonnina. Dva ili tri ministra već bi i odstupili, da ne strahuju, da će njihovo odstupanje povući za sobom i pad cjelokupne vlade. A najviši državni intaresi zadržavaju ih od krajnjih mjera, jer odstupanje vlade u ovim ozbiljnim trenucima, koje Italija sada preživljuje značilo bi isto što i narodnu katastrofu. Čak i najbliža okolica gospodina Giolittia uzbugjena je posljednjim dogagjajima. Kako sam saznao sa dobro obavještene strane gospodin Giolitti drži se danas još više u pozadini nego ranije. I njega je strah pred ogromnom odgovornošću. Nitko ne vidi mogućnost rješenja, nitko se ne usugjuje da stane napred, svi neodlučno stoje ukočeni, i ostavljaju da rješenje dogje s neba ili zapomažu, zapomažu, zapomažu. Jedina veza, koja danas još održava vladu, jeste strah pred neizvjesnošću budućih dogagjaja. Poslije razgovora sa ličnostima, koje imaju tjesnih veza sa odgovornim krugovima u Rirnu, ipak nebih mogao jamčiti da već uskoro, možda za dvije-tri nedjelje današnja vlada neće odstupiti. Njeno neslaganje sa odgovornim vojnim faktorima postaje svakim danom sve jasnije. Nije više tajna, da je C a d o r n a sa svojim generalštabom, u svim pitanjima i zahtjevima vlade, u pogledu arbanskog pitanja i pomoći za Srbe i Crnogorce, uvijek donosio suprotno riješenje od onoga, što je vlada željela. Da, Cadornaje čak otišao i korak dalje : on ne preduzima nikakve mjere, da se

u Arbaniju poslata talijanska vojska povuče, ati i ne dozvoljava, da se pošlju nove čete, koje bi bile zaštitnica več iskacanoj vojsci i tako je obezbijedili od propasti, koja je inače za njih neminovna. Upornost, sa kojom Cadorna brani sve svoje odluke protivne željama vlade, učinila je silan utisak na kralja. Kralj vrlo dobro zna, da u trenutku, kada bi austro-ugarska vojska izvršila jači pritisak na Taliane — što bi već i bilo da nisu preduzimane operacije na Balkanu — talijanska vojska ne bi bila dorasla, da zadrži neprijateljsku bujicu. To bi bilo u toliko manje mogučno, ako bi se sada oslabio front, premještanjem četa na drugo bojište. Ali nadristratezi talijanske vlade pokušavaju dokazivati, da će trenutak austro-ugarske ofenzive na talijanskom frontu biti u toliko dalji, u koliko bi nove talijanske snage zadržale austro-ugarsku vojsku u Arbaniji. Cadorna izgleda ima sasvim drugo mišljenje o ostacima srpske i crnogorske vojske, nego što je to nnšljenje talijanske vlade. I talijanska vlada i talijanski generalštab poslali su svoje izvještače u Arbaniju, da se raspitaju o pravoin stanju stvari, i izgleda da su dobili protivrječne izvještaje. Cadorna ne daje ništa za ostatke srpske vojske, Salandra naprotiv polaže na njih vrlo mnogo, ali je ipak morao priznati, da sa dobrom voljom Srbi nebi sada hteti pristati da se bore za talijanski račun. Na pučanstvo je silno uticala svagja u novinstvu, za i protiv Salandrinog mišljenja. I ako se imena ne pominju, ipak je svakome jasno, da su vlada i generalštab počeli sada megjusobnu borbu i preko novina. U talijanskom novinstvu ogleda se sada, dakle, unutrašnja raspra koja uništava Italiju. Živa akcija neprijatelja na bojištu na Soči silno je uzbudila duhove u Italiji, u toliko više, što je sada, poslje pada Lovćena, u talijanskom narodu počelo, da se gubi p o v j erenje u moč talijanskevojske. UMiIanu i Fiorenzi pučanstvo se javno izjasnilo za zaključenje mira, ali u koliko je to uticalo zazaključenje mira, ali u koliko je to uticalonavladu uRimu, ne bi se odavde mogloreći. Jedni vele da je uticalo silno, drugi vele ne. Ali se mora primjetiti, da se danas u nacionalističkim krugovima otvoreno čuju glasovi u kojima se traži od

vlade, da bez ikakvih obzira posjedne neke predjele Francuske — misli se na S a v o y u i N i z z i i ostrvo K o r s i k u kao i francuske i engleske kolonije u Africi, prije nego što neprijateljska vojska posjedne te krajeve. Ovaj zahtjev podkrepljuju talijanski nacionalisti time, što sile trojnog sporazuma nisu ispunile nijedno svoje objećanje prema Italiji, i što Engleska i Francuska sada kao sa podsmjehom gledaju na Italiju. U listićima koji su 13. januara rasturani u Milanu veli se: „Kako Italija danas više ne može da brani svoje pretenzije na Jadrunu, osjeća se primorana da obrati pogled na istok, prije nego što neprijatelje i tamo onemogući napredovanje. Italija treba samo srčano da pruži ruku“. Kakva će nova iznenagjenja donijeti btiduća nedjelja. Italija se sama sažaljeva. Lugano, I. februara. U jednom dužem članku piše „Corriere della Sera“: Kad bi se poslušali savjeti engleskog, francuskog i ruskog novinstva, morala bi Italija da bude svuda, na Dardanelima, u Egiptu, u Maćedoniji, u Arbaniji i u Crnoj Gori. I kad Herve brani Talijane time, jda su oni hrabri, ali da nemaju prilike, da pokažu svoje junaštvo, onda je to i za žaIjenje i neprijatno. Ali šta će reći stranci, kada čak i sami Talijani u megjusobnim razgovorima ne kažu ništa drugo. Zaista, nastavlja dalje pomenuti list, prikovana je već osam mjeseci talijanska vojska na austro-ugarskoj granici, a nije osvojila čak ni Goricu ili Tolmin. A zar i Francuzima ne ide isto tako već 17 mjeseci i to na mnogo povoljnijem zemljištu? Talijanska ofenziva na ova dva grada nije trajala samo deset dana, kao neuspjeli napad Francuza u Champagni, nego su se ti napadi protegli u 43 krvave bitke. Četvorni sporazum mora da pati zbog nepovoljnih saobraćajnih veza, jer su putevi preko mora za ratne operacije mnogo nepovoljniji od željezničkih spojeva, koji stoje na raspoloženju centralnim vlastima. Ali riješavajuće će biti borbe na glavnim bojištima. Ali, veli se dalje u članku, mi nikada nećemo đozvoliti našim saveznicima, da naše bojište smatraju za sporedno i da na toj osnovi traže od nas, da odvojimo jedan dio snaga, da otvorimo

Podlistak. U ruskome ropstvu. Naslov ne odgovara tačno sadržaju, jer da u ćetrnaestodnevnom bjegstvu punom avantura, od Urala, pa sve do spasavajuće švedske granice, nisam uspio prevartti Ruse, ne bih danas ništa mogao da pišem o ovoj temi. A ja sada hoću o tome da pišem, hoću da ocrtam slike iz mog petoinjesečnog ropstva u Rusiji, da bi ih poredili sa Iažima i klevetama naših neprijatelja. A da poredi i da donese sud rnoći će poslije svaki i sam. Zarobljen. Veče injeseca juna. Nedjeljno veče, sasvim obično nedjeljno veče na pošumljenim vrliovima Karpata, kakvo je uvijek bilo u ljeto do krvavog rata na ovim obroncima 1915. godine. Ali sada nekada obično veče nije više obično. Na drveću nisu više tice, nego preko drveća prelijeću olovna zrna iz ruskih pušaka. A pod drvećem ležimo mi. Lomljenje i pucnjava čuju se sa sviju strana, ali nema odjeka. Čak je i odjek pobjegao pred strahotama, koje se ovdje odigravaju. Samo mi odgovaramo vatrom iz naših pušaka. Odjednom se sve iznenada umiri. Noć je. Toplog srca i grudi, a sa toplom puškom u ruci može se slobodnije disati. Sada tek primjećujemo u kakvom smo opasnom položaju. Ali šta to mari ? Mir koga uživamo čini nam tako prijatno ... Prevalili smo strahovit put preko otvorene široke po'jmie, pod kišom šrapnela. Tamo st' ostali mnogi, 1 sada još tamo leže mirno, nepomično. Unaokolo oko mene su samo stranci. „Tko leži Pored tebe, druže?“, zapitah tiho najbližu sjenku.

„NemtudomP glasio je odgovor. Onaj s Iijeve strane nije me čuo, ili možda — ne može da čuje. Baš da vidim šta je s njim .. . gle ... šta je to? Micanje, krkljanje, ugušen glas predamnom, iza mene . . . dopuna? Pojačanje? Do gjavola ! Ne vidi se prst pred nosom. A sad eto puče puška ... dvije puške ... više pušaka ... predamom i iza mene. .. uspravim se i dohvatim se za gušu sa jednim — jeli Rus?! Tada me nevidljive ruke dohvatiše od odstrag, sa strane ... čujem sve strane glasove oko sebe ... i ne potraja dugo ... na svako moje rame spustiše se po nekoliko pari ruku, od njih se ne mogu odbraniti, a i moje oružje mi ništa ne pomaže. Pored iznjurenog jure sjer.ke, koje smradom podsjećaju na juhtovinu. Lukavstvo je uspjelo. To sam tek docnije kod kuće doznao. Naš bataljun imao jezadatak, da prividnim napadom privuče na sebe neprijateljsku masu, da bi nam na drugom mjestu pošlo za rukom što uspjelije probijanje neprijateljskih položaja. Ali ja sam sa još nekoliko drugova u prednjim bojnim redovima bio zarobijen. Svakog od nas vodio je po jedan Rus kroz šumu do ruskih bojnih redova. Nas opkoliše sa sviju strana, pretresoše, i ruski časnici nas ispituju. Svaki od ruskih vojnika uzima što im treba, samo ruski časnici odlaze praznih ruku, jer od nas ništa ne mogu doznati. „Ima li tamo mnogo vojske? Ima ii tamo i Nijemaca?" Uvijek dosta! Sami Nijemci!" Oni naime misle Germanci. Šta me se tiče, nek rade i neka misle, Šta hoće. Jedan boiničar, tamo dalje u jednoj baraki daje mi prijateljski čaj, hijeb i komadić šećera, Svud unaokolo ruski vojnici piju čaj. Pogledasmo se megjusobno zajedljivo. Ja sam to učinio iz uznjurenosti, a oni — oni, izgleda, ništa i ne

misle u žalosnom položaju u kome se nalaze. Jedno sam ipak od njih naučio, kako oni piju čaj sa jednim komadićem šećera,,., uzmu šećer megju zube i poslije srču čaj. To je čisto ruski običaj, A zatim nastavismo put sve do jutra, iza ruskih kulisa..,.. ah kakva sve strašna otkrića ? Svaki korak koji sam učinimo dalje, po^zapovjesti ruskih vojnika, udaljuje nas i protiv naše volje sve više od našeg zavičaja, od naših milih i dragih. Ali iza nas, za našu utjehu, sve se žešće čuje pucanj naših topova, koji sprječavaju Ruse, da se probiju kroz klanac, i koji nam kao dovikuju poslijednje zbogom : „Austrije će vječito biti.“ Na putu kroz Galiciju. Na moje zadovoljenje nisam samo ja proveden kao rob kroz ovu nesrećnu zemlju, nego su uskoro zamnom i Rusi odstupali kroz nju. U koliko smo dublje ulaziii u zemlju, postajala je sve veća povorka zarobljenika, koji su sa sviju krajeva bojišta, umorni i iznjureni dovogjeni u naše društvo. Dovogjeni su i carsko njemački vojnici. Poiožaji na Karpatima često su dovodili do toga, da su se neprijateljska odjelenja megjusobno dohvatiia, neznajući tko je mačka, a tko miš u igri, koja se odigrava. I uskoro se, pod paklenom vatrom topništva sklapa prijateljstvo. Rusi su pronašli način, da nas sa srazmjerno malom stražom — na 100 zarobljenika jedva da su došla po dva stražara — drže u škripcu. Hljeb su nam davali sve po pjetorici zajedno, rgjav hljeb od skoro prijesnog brašna, a u jednoj zdjeii davali su nain i tanku čorbu, sa nekoliko komadića mesa, za desetoro zajedno. — Nastaviti će se. —