Београдске новине

Broj 32. PRILOG

Utorak 14. marta 1916.

BeoiralsSe tleiiae

Saopštenja o izgubljenim.

23. Jelisaveti P e č i ć u Kragujevfcu se javlja, đa je njezin muž zđrav u Švajcarskoj i da žeii glas od nje. 25. Dragomir S. Maksimović, bankovni činovnik u Berlinii - , pita gdje je njegova rodjaka A ngja M. Maksimović, žena policajnog pretekta Milorada M. Maksimovića u Velikom Orašju. 26. Moli se svatko, tko bi šta znao o Vukomanu Boškoviću srpskom rezervnom nadporučniku, vodniku V. eskadrona II. poziva kombinovanog puka, da pošalje izvještaj preko uprave ovoga lista. 27. Tko bi šta znao o Urošu^D ž o n i ć u, profesoru, koji je otišao iz Kraljeva put Crne Gore, neka pošalje izvještaj njegovoj ženi u Kosovsku ulicu 29 u Beogradu, ili preko uprave ovoga Iista. 28. Porodica V r s a 1 o v i ć stigla je u Beograd i inoli svakoga, tko bi šta znao o Ljubiši i Drag i š i Vrsalović, da izvjesli na ađresu Svetosavska ulica 8. 29. -Moli se svatko tko bi šta znao o Krsti K r s t ić u, glavnom pravnom referentu uprave srpskih državnih željeznica, da izvjesti Vasu Markovića, Kopaonička ulica 10 u Beogradu. 30. Gospoja Leposava M a t i č k a stigla je u Beograd i izvještava svog sina Vojislava, pješadijskog podporučnika, koji je kao ranjen i zarobljen, da se nalazi u ulici Svetosavskoj 8 i da je zdrava. 31. Gospojice R. Nikoiičeva i M. Vukičevićeva, činovnici srpske Izvozne Banke mole g. N. Z. P o p ovića, predsjednika Izvozne Banke, koji se sada nalazi u Ženevi, da im pošalje šest mjesečne plate. 32. Jelisaveta Milošević, u Kruševcu ili Rudnik.u, neka se odmah javi upravi ovog lista. Sin D u š k o se je javio iz zarobljeništva, da je živ i zdrav u Nyiregyhazi. 33. Velja Cvetković, iz Gor. Milanovca, D r aga i Jela s djecom, jesu ii zdravi i što je s M itom? Javitf preko ovog lista. Kosara, je u Beogradu, ostali u Kragujevcu. Miškovićevi su u Beogradu svi živi i zdravi. 34. Izvještavaju se Knežević i Radovanov i ć, trgovci u Kraljevu, da je iz Švajcarske stigla na naše uredništvo slijedeća poruka:

Naše milc i drage srodnike izvještavamo, da smo svi zđravi i da ih srđačno pozdravljamo: Boža Kneževič, iz Knjaževca; Profesor Emil Josip Cvetić iz Jagodine; Moric Tajtacak iz Kruševca; Andra Živković, advokat iz Jagođine; Nisim Katarivas, iz Kragujevca; Mita Radovanović, Steva Knežević, Ljubiša Radovanovič, Mila Radovanovič, Milivoj Radovanovič, Ignjat Jovanovič, Aleksa Aleksić, Svetislav Mitić, Miodrag Milakić, Rada Kaličanin, Boža Novaković i dete Per«, Živan Bunjak, Miša Pašić, Bojovičanin opančar, Filip Cvetić, Danilo mehandžija, Andra kolar, Vučko fijakerista, Mija Steve Milosavljevića, Uroš Micić, Prota Petrović, Aleksa Joksimović stolar, Jovica i Joca, kočijaš, Jovan Jekić, šumar, Ljuba Pejčinović, Kum Veljko Antonijević, Jelisie Jelisiević, inžinjer, Hranisav Avramović, Milan Milosavljević, Milan Dimitrijevič, Bora, Brana, Bogoljub, majora braca Bića, Dimitrije Radovanović, Svetislav Bugarčič, Nikola Božinović, svi iz Kraljeva; Žarko Čajkanovič iz Raške; Avram Tajtacak, trgovac iz Jagodine;

Koča Ljotič, farmacista iz Kruševca; Vitomir Šalinič iz Rimnice; dete Dragomira Runjaka, Gvozden; Isak Alkalaj, trgovac iz Beograda; Ljuba Kolakovič od Lekiča Baštovana ; Jevrem Planojević iz Ušca; Gizđavić iz Raške sa bratom Viktorom ; Laza Kuzmanović Boketa; Dragoljub Crvčanin ; Nikola Sarič i Predrag Krstić; Raka Marković; Oba brata Bora i Miiisav Mijatović iz Loznice.

| Portugalska hvalisanja. Jeđna skufiina Portugalaca, koja živi u Parisu, objavljuje u „Humanite“, kojije list od portugalske revolucije postao posrjednik portugalske vlade — clanak, koji zaslu/.uje pažnju, jer đonosi potpuna obavještenja. U njemu se ukazuje na člauak, koji je iz tšao u ,,Revue“, a za koji mi do duše ništa ne/.namo, ali koji očevidno opominje Portugaisku, da se bjepo i mirno drži. Parislci Portugalci nastoje podmetnuti taj članak bivšem kralju Manuelu. Oni bi htjeli, da uvjere inozemstvo kako „Portugalska ne može sudjelovati u ratu civilizacije, jer ona uslijed rdjave uprave, nema ni vojsku, ni brodova“. Oni dalje pričaju, da je republika uvela opštu obvezu služenja u vojsci i da portugalske finansije imaju na čelu čovjeka „čije je intelektualni i moralni značaj prije kratkoga \ remena donet u ,,Times“-u. Okolnost, što se njegov ,,moral K hvali u ,Times“-u, daje najjaču potvrdu o protivnom. oto se odnosi na portugalsku vojsku i njenu gotovost treba samo ponoviti o-novu

Grad čutanja. Utisci iz Petrograda jednog engleskog poslanika. Kao punomoćnik engleske vlade posjetio je šotski poslanik Jan M a 1 c o 1 m posljednjih nedjelja Petrograd, pa sad iznosi u „T imes-u“ svoje utiske. Njegov je opis pun najobjektivnije hladnoće, pa samo po gdjekada izbije po koja saveznička ljubezljivost. Pošto je za svo vrijeme ovog rata umio Petrograd visokim zidom tajnosti zagraditi sav svoj dnevni život, dvostruko je zanimljiv prikaz ovog nepristranog stranca. Malcolm počinje priznanjem, da stranac i u samoin Petrogradu nije kadar dosnati pravu istinu, jer je od svega kao otuđjen. Neposredni dotik sa bilo kojim društvenim slojem skoro je posve isključen. Svaki se tamo mora osjećati više stran nego u Inđiji, ili kod Anlripoda, a najveća je smetnja — jezik. Malcolm je u školi učio, da Rusija, a naročito Petrograd, ima dva jezika, jer se pretppstavijalo, da svaki obrazovaniji Rus zna i francuski. Medjutim se je on još prije dvadeset godina uvjerio, kada je prvi put posjetio Petrograd, da ova predpostavka ne postoji, jer je u javnom životu, u trgovinama i gostionama njemački jezik bio potisnuo potpuno francuski. Ali sada se čovjek ne može pomoći ni njemačkim jezikom, koji je strogo zabranjen. Tko govori njemački kažnjen je globom od 5000 rubalja ili tromjesečnim progonstvom u Sibiriju, a u telefonskom je saobraćaju dozvoljen isključivo ruski jezik. Strancu je nemoguće izvještavati se preko novina, jer su inostrani Ilstovi, pa i engleski stari bar četrnaest dana i od cenzure bogato okljaštreni. Istina, izlazi u Petrogradu nekakvi maleni francuski listić nekoliko puta u ne-

djelji, ali bez ikakvih stvarnih vijesti, pa strancu ne preostaje nego da dobije usmena obavještenja od svojih prijatelja, posredstvom raznili znakova, i još ono malo, što može svojim očima viditi. Na prvi pogled izgleda, kao da Petrograd još ne osjeća ratno stanje. Po ulicama je stara navala, velik saobraćaj, jasno osvjetljenje, a gostionice su i pozorišta prepuna, kao u Londonu, Parisu i Berlinu. Ali se ubrzo uvjerimo, da to nije normalno petrogradsko društvo sa nakitima i bundama, koje oživljavaju ulice, nego to su gomile bjegunaca iz Poljske, Kurlandije i WolI*inije — 400.000 besposličara — koji neprekidno tumaraju po ulicama bez odredjene svrhe, a uvijek jedino i isključivo za to, da ulove ručak ili I konačište, da ne moraju spavati na barkama, koje stoje zamrznute u debelom ledu na Njevi. Pa kočije i kola natovarene prtljagom nesrećnih bjegunaca, koji je nigdje ne mogu stovariti. U tramvajima je čudovište od utovarenih raznih predmeta i mnoštvo ljudi. Bjegunac je karakterna pojava u petrogradskom ratnom životu. A!i nisu to samo bjegunci, koji su prepunili Petrograd. Tu dolazi još mnoštvo vojske, rekruta, onih koji su na osustvu, invalida, bolesnika i ranjenika. Svi su ti povisili broj stanovnika u Petrogradu preko milijun, što je ujedno pojmljiv uzrok užasnoj skupoći, koja se pooštrava i vrlo rdjavim đovozom. Rasturivanje se i razdavanje namirnica u toj veiikoj varoši tako rđjavo rukovodi, da su vlasti prinudjene ove jadnike dovučene iz Poljske i Kurlandije protjerivati iz grada. Petrograd se počinje evakuisati, kao što se je evakuisala Poljska ... Na sve strane vide se ambulante, svugdje lepršaju zastave Crvenog -Krsta na bolnicama, kojih ima u Petrogradu oko šest stotina.

Još su innogobrojnija razna društva, čija svrha nije baš uvijek potpuno jasna i u čijem se društvu nalaze kao članovi od prve gospoje i carice, pa do posljednje vratarke. Njihova su vrata stalno zauzeta od apatičnih i blijedih ljudi. ... I neprekidno susrećemo bijele pogrebe vojničke, za kojima se niže žalosna, vrlo velika povorka. I u znamenitom zimnjem dvorcu carevom, 0 kome je već tako često govoreno, obrazovana je i otvorena bolnica sa 800 postelja. Malcolm je, kao izasianik Crvenog Krsta, prisustvovao otvorenju. Iz velike historijske dvorane, gdje je održana svečanost, uklonjene su sve uspomene na tristagodišnje carovanje. Oko zidova su poredjani u dva reda kreveti, a preko srebrenog oltara visila je ikona. Na podijumu su lijevo stajale obe carice u odijelu milosrdnih sestara, koje odijelo one sada u svako doba i na svakom mjestu nose pa četiri mlade velike knjeginjice, dvorsko osoblje 1 crkveni velikodostojnici. Desno carski zbor, koji je sa svojim duboko melanholičniin pojanjem, dao oblik plačevnih. Zidovi su, pokriveni svilom i iskićeni zlatom, gledali tužno doije na čovječju nevolju i nesreću, koja se prvi put u domu bijeloga cara pojavila. Zatim je pošla kroz sobe i dvorane cijela povorka, gdje su b le one postelje, na kojima su ležali nevoljnici jecajući i uzdišući, a koje je mitropolit sada svetom vodicom poškropio i blagoslovio, jer ruski vojnik ne može nikada ozdraviti, ako mu se postelja ne poškropi svetom vodicom. Eto, to nam je Petrograd u ratu, okruta varoš, koja na očigled prijateljskog stranca zgrabi za gušu, kako ne bi o njoj ništa izdajnički govoriti mogao.