Београдске новине

I .

Rumunjska. Rumunjska je opet postala aktuelna. Štampa entente donaša dugačke brzojave i brojne članke, koji svi javljaju o osnovama male ove dunavske kraljevine. Nigdje nije Rusija i Francuska doživjela toliko razočaranja, koliko u Rumunjskoj, za čije su se prijateljstvo one najviše borile. Rad Francuske i Rusije započeo je još davno prije rata, ali nije donio željeni plod. Ni gubitak Lavova u septembru 1914. godine, niti provala moskovskih četa u veliki dio Galicije, niti izdaja Italije nijesu mogle sklonuti rumunjski generalni stožer, a ni promišljenog ministra predsjeđnika Bratianu-a, da napuste svoju neutralnost i svojom vojskom priteču u pomoć Rusiji. Sva nastojanja, obećanja i nasilja potpomagana velikim svotama ruskog i francuskog novca ostala su bezuspješna. Da se je u ovoj borbi radilo o borbi ideja, položaj predstavnika nezavisne rumunjske politike ne bi bio težak. Ali prijatelji Rusije u Rumunjskoj, koji zagovaraju da Rumunjska stupi u ovaj rat na strani Rusije, nisu u opšte imali kakovih ideja. Oni su raspirivali samo strasti pomoću velike organizacije štampe, pa se nisu žacali nikojeg sredstva protiv centralnih vlasti. Kao sigurno oružje služile su im simpatije, koje goje Rumunji za dijelove rumunjskog naroda u Ugarskoj, šireći misao, da je sada najbolja prilika, da se oni dijelovi Ugarske, gdje žive Rumunji, prisajeđine kraljevini. To su bila srestva, s kojima je gospodin Blondelu i Poklewski-Kozielu, poslanicima Francuske i Rusije u Bukareštu, njihovim pomagačiina rumunjskim poiitičarirna Filipesku, Jonesku, Stelijanu, Popescu, kao i doista ne nekoristoljubivim rusofilskim listovima, pošlo za rukom, da primame njihove sadanje pristalice. Medju tim pristalicama ima izvjesno Ijudi, koji časno u ono vjeruju, što rusofilski proroci već od 20 mjeseci na ovamo s dana na dan, sa čudnovatom izdržljivošću saopštavaju. Oni naime uvjeravaju, da se ententa bori za civilizaciju i nezavisnost malih naroda, da je i Rusija svojim ugovorom sa Francuskom postala zemlja potpune civilizacije i da Austro-Ugarska stoji pred raspadom. Njemačka, da je jedna jedinstveno velika timnica, u kojoj žive najodvratniji zločinci, koji kao neposredni potomci Huna, ove, što se divljaštva i bijesa za razoravanje tiče, daleko nadmašuju. Sitni čovjek, kad ovako što čuje iz usta Iudi, koji su ranije zauzimali najviša počasna mjesta u zemlji, s druge strane naročito u prvoj godini rata, nije bio obaviješten, bio je najzad gotov, da takvo mišljenje usvoji i da iz njega povuče posljedice. I obrazovane redove nije bilo teško pridobiti za gornju tezu. U čemu se sastoji njihovo obrazovanje ? U tome, što su u svojoj mladosti imali francusku fbonnu, poslije provodili ljetnji odmor u Parisu, tamo u dovoljnoj mjeri umeli da uživaju u ,chiku“ i draži malih midineta, vratili se zatim u Rumunjsku, odma sebi za duševnu hranu pretplatili „Matin“, u koji sad vjeruju, kao u sveca. Jer, sve se, što su ti redovi imali da čuju na zborovima „federacije", slagalo sa onim, što je francuska štampa od desetine godina na ovamo propovijedala kao neoborimu istinu. A Rusija? Što su oni od Rusa imali da vide u Bukareštu, to su bili sve sami krasni mladići sa novčanikom, koji je prosto bio neiscrpan. Ako su takvi svi Rusi, onda je pravo zadovoljstvo s njima bratimstvo zaključiti. Ali kao što nisu svi Rusi istovjetni sa onima koji u Bukareštu tumaraju po radnim sobama političara, po zakopčanim odajama glavnih urednika, po uvijek ugodnim kafanama, u kojima se pored čaše bermeta pretresaju najglavnija pitanja narodne politike, isto tako nisu ni svi Rumunji onako lakoumni u shvaćanju svojih dužnosti prema otadžbini, kao što oni gore ocrtani. Ima mnogo, vrlo mno-

go ljudl bistrog razuma, dovoljnog političkog obrazovanja, koji vrlo dobro pojme, u kakv«j bi se opasnosti nalazila Rumunjska, kad bi se rat završio pobjedom Rusije i kad bi Carigrad zauzeli nasljednici Petra Velikog. Oni znaju, da bi u tom slučaju Rumunjska, ponosna, nezavisna kraljevina, postala obična ruska gubernija. Jer je jasno: kad bi Carigrad bio jedanput zauzet, Rusija bi, neposrednom vezom sa Bosporom, težila i prema kopnu. I u tom slučaju bi Moldavsku i Vlašku postigla ona ista sudbina, koja je prije sto, a zatim ponovo prije 30 godina Besarabiju. Ruska je opasnost nešto stvarno, koja je uvijek postojala i koja postoji, dokle god postoje zavojevački prohtjevi Rusije. Austro-Ugarska i Njemačka naprotiv pokazivale su uvijek samo blagonaklonost prema Rumunjskoj, znatno su doprinosile njenom veličanstvenom poletu i imaju interesa u tome, da Rumunjska i dalje ostane na boku Rusije.. Iz toga slijedi, da se Rumunjska mora pridružiti centralnim vlastima i da mora upotrijebiti sve svoje sile za savladjivanje ruskog od iskoni neprijatelja. To gledište, nepobitno u njegovoj jasnoj istini, prisvojili su Carp, Marghi; loman, Arion, Stere i mnogi odlični ljudi visokog duha i besporočnog karaktera. Ono je ispižano na zastavi, čiji nosioci zastupaju stvarne interese rumunjske zemlje, i ono se od nekog vremena sa sve pojačanom živošću i velikom moći ubjedjenja svuda iznosi. Njima, istina, ne stoje na raspoloženju bogati ruski novčani izvori, ali za to oni imaju snažniju i moćniju potporu : unutarnju istinu tog ubjedjenja. Ta je unutarnja istina sloI mii i rusofilsku agitaciju, koja je u prvi mah ličila na triumfalni pohod, i time j u . oriječila, da se Rumunjska gurne u ponor.

Satne MUčfke. Značajan dan. Danas, prije godinu dana u 5 sati u jutru je nakon odbrane, koja se ne može mjeriti ni sa jednom u ratnoj historiji svih vremena, pala tvrdjava na Sanu Pržemišl. Glad je nju natjerala a ne hrabrost opsade, koja je u svojim besmislenim napadima i bolešću, morala da žrtvuje preko sto tisuča vojnika, prije no što je prvom ruskom ratniku ispalo za rukom da svojom nogom stupi na svojevoljno napuštenu tvrdjavu. Duboka žalost, užasan bol obuzimao je sve narode monarhije, kada su čuli vijest o gubitku ove tvrdjave. Hrabra odbrana, koja je tako dugo dala otpora očajnim jurišima ruske velike vojske — doprinjela je imenu ,,PržemišI“ dublji značaj, no što ga ima obično utvrden građ. Pržemišl je bio simbol preziranja smrti, sa kojim su razni narodi Mapsburške carevine nadirućem mnogobrojnijem neprijatelju prkosno izlagali svoje živote. I ovaj grad, oličenje Austro-Ugarskih nada i želja bila je u neprijateljskim rukama ! Ođrasli Ijudi, vojnici, koji treba sutra da idu u boj, gdje razna smrt na njih čeka, i koji i pored toga idu u boj sa pjesmom i vjeselim srcem, sada gorko plaču, jecaju i srce im se cijepa. To je trajalo samo jednoga dana. Opet smo se pribrali. Pržemišl kao tvrdjava je pao, ali Pržemišl kao simvol, živi, zivi više no ikada! Duh, koji je trošnim zidinama Pržernišla pozajmio nepobjedljivu jačinu, nije izgubIjen, one oduševio austro-ugarske čete i pripremio ih za junačka djei-i, kojima se nije htjelo samo Przemisl vratiti otadžbini, već su se sllnom neprijatelju zađali još i najjači, najbolniji udari. Povjerenje, koje je ova zetnlja poiagala u svoju voisku, se sjajno opravdaIa. Nepogrješivi narodni instikt kaze, da sve ne zavisi od broja odbrane, od \ eličine vojske od bogatsrva u sirovinama, već ođ težnje za pobjedom, od svete odluke, živjeti u slobođnoi, pobjedrrčkoj I zemlji ili ne živjetl nikako. Ov& voija do-

prinijela je, da su savezničke austrougarske i njemačke čete prodrle sa snijržnih padina Ka-pata ma Rusije, u rr.cčvarne predjele Pokssfa, CTa volja zajemčava sjajnu nagradu zasluženu pobjedu ovom velikom, nadčovječnom požrtvovanju. * * * Dobar duhovni pastir pravi je blagoslov za njegovu vjersku pastvu. Posvećen službi božijoj, on se uzvisuje iznad običnih čovječijih strasti j upotrebljava svoju snagu j sposobnost na to, da bijedu i nevolju svojih bližnjih ublažt, da ih uputi putem, koji je Bogu ugodan. Taj put ne smije biti zastrven mržnjomfi prezrenjem, jer onda vodi u propast. Kardinal Mercier u Mechelnu nije dobar pastir svoga stada. Daleko od toga, da svojim biižnjima pritiče savjetirna i stvarnom pornoći u teškim časovitna, koje danas preživljuje belgijska zemija, on podstiče mržhju l ižaziva prezrenje prema posjedmcima Belgije, koji su gvozđenom nuždom samoobrane primorant bili, da preduhitre lukave planove belgijskih državnih upravnika, pa da posjeđnu zemlju, da bt tako sprtječili napad u bok Njemačke. Neprijateljski planovi uništavanja time su se raspliniii, i danas je Beigija sigurna u njemačkim rukama. Ali karđinai Mercier neće da prizna svršen čin. Vršenje svešteničke dužnosti nezađovoljava jnjegove visoke prohtjeve. On je s toga počeo sa političkom agitarijom, neobzirući se na to, da će on time nanijeti štete stanovništvu, koje je povjereno njegovoj zaštiti. On je propovijedao bunu protiviurakonite sile u zeinljt. i kad su ga za to tiebali da uzmu na odgovor, on je oprao ruke. Aii oui, koje je ovaj crkveni gospodin zaveo, morali su iskusiti kaznu zbog posljedica bunjenja. Sa zadovoljstvom može se reći, da u Srbiji sacia ne nn Merciera, Srpsko sveštenstvo dokazuje, da je duboko prožeto svetim visokim đužnostima i da razumije, da se visokim zadacinia jednog božijeg sluge potpuno odazove. Sad, kako je prošla bura, koja je počinila velike žrtve u srpskoin narodu, ono ne tc-ži da opustjela ognjišta zamijem prijatnijim mjestima, nego radi na tome, da svome marodu olakša prilagodjavanje na nove pri'tike. Taj rad pokazuje se daleko blagosloveniji nego !i politika mržnje, koju je kardina! Mercier vodio. Gredeći dosadanjiin putem srpskom se narodu otvara btidućnost, u kome će zemlja cvjetati, kao što do sad nikad slučaj nije bio. Belgijsko stanovnišKo, koje se daio zavesti od kardinala Merciera i druge visoke gospode' i pošlo zlim putem, iđe na susret svojoj nesreći.

BolKonske uilssti. Bijeg Srba Iz: Francuske. Radi nasilnog rekrutovanja. (Naročiti brzojav .BeOgradskih Novina*). Ziirich, 21. marta. Ovamo stižu dnevice mnogo izbjeglih Srba iz Francuske. Ovi bježe iz Francuske, jer ih francuske vojne vlasti uzimaju u vojsku i šalju na front. Cuju se gorke riječi radi ovog postupka Francuza. Optužuju otvoreno francusku vladu, da ona smatra Srbe samo kao hranu za topove. Francuzi uzimaju u vojsku Srbe, koji nikada nijesu bili vojnici i koji su za vojnu službtt potpuno nesposobni. Put princa Aleksandra Karadjordjevića. Ženeva, 21. marta. Radikalna francuska štampa govori o putu srpskog princa Aleksandra Karadjordjevića. Ovaj je put neposredno u vezi sa pitanjem zajma, jer su potpuno iscrpljene srpske finansije. Francusko novinstvo ističe kako je sada dužnost Engleske da pomogne Srbiji. Rumunjska i Bugarska. (Naročiti brzojav „Beograđskim Novinama" Sofija, 21.. marta. Zvanična štampa odgovara na buškanje bukareške ententine štampe protiv Bugarske i bugarskog poslanstva u Bukareštu, kojemu se predbacuje, da podtipire navodne bugarske agitatore u Dobrudži. Štampa utvrdjuje, da izmedju Bugarske i Rumunjske ne postoje nika-

kove nesuglasice, pa je za požaliti, ako prosti agitatori siju sjeme mržnje. Kreta za oslobodjenje Grčke od entente. Sofija, 21. marta. Narodnosni pokret na Kreti uzeo je posljednjih dana najveće razmjere. U velikom broju rasturenih proklamacijama objavljuje se, da su Krećani odlučili, da oslobode svoju zemlju od četa entente, i da ni u kom slučaju i nikada neće dozvoliti iskrcavanje Talijana. Jednoj deputaciji Krećana biće povjereno da putuje u Atenu, da pozove vladu da povede rat za narodno oslobodjenje od entente, poglavito pak od Italije. Aneksija Epira po Grčkoj. (Naročiti brzojav .Beogradskih Novina') Lugano, 21. marta. Kraljevskim dekretom proglašuje se konačno prisajedinjenje sjevernog Epira Grčkoj.

Iz sntenfs. Izvještn] francuskog esnsralnog stožera. K. B. Paris, 21. marta. Zvanični izvještaj od 29. marta 3 sata poslije podne. — Zapadno od M a a s e upravio je neprijatelj oštru topovsku vatru na položaje jažno od Malancourta. Nijemci su nakon topničke priprave navalili sa manjim snagama na položaje oko PfefferhOgla, ali su potpuno odbijeni. U okolini tvrdjavice Veaux traje žestoka topnička paljba. ;Oko W oevra trajao je izuzev noć žestok topnički boj. Na ostalim frontovima nema ničeg novog. Kralj Albert — kralj francuski. (Naročiti brzojav .Beogradskih Novina') Briissel, 21. marta. Jedna belgijska novina javlja, da je kralj Al berf belgijski dobio ponudu francuskih rojalista, prijatelja kraljevine, da primi francusku krunu. Kralj Albert je izjavio, da on svoju snagu može posvetiti jedino narodu belgijskom. Clemenceau u Verdunu. (Naročiti brzojav .Beogradskih Novina) Ženeva, 21. marta. Clemenceau zahtjeva u svojoj novini garancije zato, da u slučaju dobrovoljnog ispražnjenjaVerd u n a, bude spriječeno narodno zlo. Francuzi i njihovi saveznici. (Naročili brzojav .Beogradskim Novinama') Ženeva, 21. marta. Vojni je odbor francuskog senata pozvao ministra vojnog, da odgovori na interpelaciju Clemenceaua, na koji način saveznici kane olakšati položaj Francuza pred Verdunom. Dnevni ratni troškovi Francuske i Engleske K. B. Bern, 21. marta. Za rasprave o državnim troškovima u francuskoj komori izjavio je ministar finansija Ribot, da Francuska troši dnevno u ratne svrhe 93 milijun« franaka. Izdaci Engleske iznašaju dnevno 110 milijuna, ali će u skoro vrijeme narasti na 125 milijuna. Za raspravljanje pitanja kako će Francuska, koja je izgubila veliki dio svog posjeda nositi ove velike terete, zadovoljio se ministarsamo izjavom, kojom traži pravo, da smije sve vrijednosne papire eutralnih država, koji se nalaze u francuskom posjedu zaplijenitiina državni račun prodati. Ribot je nadalje izjavio nadu, da će parlamenat primiti monopoliziranje alkohola, ali nije ništa spomenuo, da se tu radi o kakvoj ratnoj prirezi, kao što je to očekivala

prikupljaju novac za dobrotvorne svrhe. Tom psećem bataljonu pripadaju i psl najugleđnijih gospodja i da im se zagolica častoljublje, pridaju im se osobite vojne počasti. Svako, pa i najfinije pseto, mora stupiti kao redov u bataljon Lady Decies. Kađ skupi već 100 maraka, onda se proizvodi za podčasnika, a kad sa svoje spoljašnje ljepote skupi 1000 maraka, onda đobije naslov i čast potporučnika i osim toga još jednu zlatnu medalju. „Naš jedlnac". Ona i on imali su jedina sina. — On je naš jedinae; njega ne smije šibati oštar i hladan vjetar! — gororila je češće majka. I on posta nježna materina maza. — On je naš jedinac; tata m« je poručio oficirako odijelo; treba i po haljinama da se ridi čiji je on sin! — gororio je otac. I sin posta kicoš. — On je neš jedinac; moramo mn pustiti malo i na rolju! — gororili su oni medju sobom. I on je radio što je htio. — On je naš jedinec i naslijediće naše bogastro; on ne treba da se suviše napreže učeći! — gororili su opet oni. I on psstade lijenčina. — On je nai jedinie; on ne treba da se druži sa svakim 1 — umorali su roditelji. I on posta nadut. — On je naš jedinac, pa aašto ne bi užirao ono, što i mi ažiramo! — smisliše oni. I on postade nenasit u zahtjevima.

— On je naš jedinac; ne treba ga držati neprestano na uzdi! — tješili su se jadni roditelji prrim njegorim istupima. I on posta Iakouman. — On je naš jedinac; to već smo znali da i toga mora biti! — naiazili sa oni opravdanja, kad mu platiše prre dugore. I on postade rasipnik. — On je naš jedinac! — jadikorali su roditelji kad im okrenuo ledja i strmoglavce suuuo u razrratan život. — On je naš jedinac! — zapomagali sa oni sa slomljenim srcem, kad im je stao nanositi jednu sratnotu za drugom. Lijeka mu više nije bilo. — On je bio naš jedinac! — čupali su roditelji kosu, kad je on oduzeo sebi žirot. Teško nji*a. . »Savreme nikJi. Orih dana izašao je prrT drobioj ovog mjesečnika društva Hrrstskih knjižernika st slijedećim sadržajem : Deset godiua; Ferdo Šašić: Propast Ilirske slobode; Kosor: Tankoćutna. Novela; Š e n o a-Marković: Dra pisma is godine 1873; Domjanić: Romance; N ik o 1 i ć: Pjesme; Gregorčić Nazor: Soča, Pjesma ; L o r r i ć: Pjeenik. Fantazija; K r ed e r: Pismo jedne nevjeste. Norela; K. K.: Polikarpo H r r a t i n i ć, Portralt. Zatim riše raspravica iz umjetnićkog svijeta, od kojih naročito spominjeino rasprava Gjure Szabo: Spomenici prošlosti « Srijemu, nadalje sa obllnim Feuilletonoia, slikama i nekoliko lijepih umjetničkih priloga. „Savremenik* izlazi svakog mjeseca, a stoji na četrrt godine 3 K, »a djake K 2.50. Pojedini sve-

zak K 1.20, a dobiva se izim kod uprare „Savremenika“, Zagreb, Gundulićeva ulica 7 i u ovdješnjim knjižarama. Pariska proljetna moda. Jedna pariska izvjestiteljka mode, koja je obišla najotmenije pariske moderne atelie, da prouči nove proljetne modcle, zapazila je, da se sada radi u velikom pariskom krojačkom atelje-u jedan materijal, koji je prije jedne ili istom dvije todine smatran, kao vrlo neelegantan. „Ali čovjek je radostan", piše ona u ,,Times-u“ ,,kad uopšte ima materije. Svuda kažu vlasnice mode salona jedno i isto : ,,Mi moramo, da održimo radnju“. Mnogo sa oslanjaju na to, da će nove modele velikog atelje-a uzeti amerikanski preduzimači, inače bi se jedva usudili, da sprave tako veliki broj modela, jer troškovi, upola promjenljlve kolekcije kostima, vrlo su velikl. Veliki niz novlh pariskih proljetnih modela odlikuje se sRjedećim đijelovima: pojas ođ rlblje kosti, suknjica, rese i nabrani kolir stotine rrsta, napravljeni ie raznovrsnog materijala. Pamnčnl mousselin. svila i čipke prerladjujn. C'’« jedne haljine od mousseflna, na kojoj Je od poIovine pojasa prlkačena mala torba ođ ■ousselina, tu opet ero jedna putnička kabanica sa Šlroko otvorenlm dfepovtma na strani. Druge haljine t kabanlce lmajt razreze (šlicove) u naborima suknje, kofl vode odviše prosfrane džepove u đonje odijelo ; a sami ovt su zbllja praktlčnl. Tamno zlatna f tamno srebrena fkanina, upotrebljava se rado za »kraa.

Puščano oružje prije sto godina. Potrošak je munirije kod pješađijskih četa u ratu u nainovije vrijeme prema prijašnjiin ratovima znatno porasao. Prema japanskim je podarima, u rusko-japonskom ratu (1904-5 svaki vojnik japanske pješadije kroz jedan dan ispalio okruglo po pedeset hitaca, računajući dakako popriječno sve ratnedane. U pojedinim je bojeviina bio taj potrošak znatno veći : — tako je lspalila pješačka pukovnija broj 34 dne 1. oktobra 1904. do 400 hiljada hitaca, kod česa otpada na momka do 160 hitaca. Kod Rusa kao da je bio poprječni potrošak manji, te prema ruskim podarima otpada 35 hitaca dnevno na jednu puškn. Pojedini je momak nosio sa sobom kod Japanaca 180, a JcoB Rusa 120 naboja. Gotovo nevjerovatnim se čtni, ako prispodobimo sadašnjjpotrošak munidja s pnim za vrijeme francuskih ratova iza revoludje, te Napoleonovih vojna. Za vrijeme revoludonih je ratova dostajalo 90 naboja za čitavo vrijeme vojne, te je katkad taj broj naboja bio jo§ i prevelik. Tako je primjerice pojedim vojnik Napoleonove garde potrošio u jednom ratu oko 25 naboja. Postepeni jc potrošak munidje nastao dakako radi usavršenja puške ; kod ostraguše se je moglo brže puniti, a još brže se to postizavalo koa opetovnjača ; radi daljnjeg domašaja taneta mora da se danas vodi rat na sve veće i veće udaljenosti, kod česa spominjemo, da je tane iz njemačke puške u njcmačko-francuskom ratu nosilo samo 800 metara daleko. Zavrijeme Napoleonovih vojna nijesu puške obzirom na pucanje odgovarale kadkad ni najskromnijim zahtjevima. Za lošeg vremena nije se iz pušaka uopšte moglo pucati te su se nerijetko služili vojhia s njima, uz bajonetu dakako, kao kopljem, tli su kunđadrna udarali po neprijatelju.

Ijevica, pa je samo na pitanje o prirezi na imetak odgovorio, da će se ovo pitanje tek nakon rata raspravljati. Klneski radnld u Francuskoj. (Naročitj brzojav „Beogradskih Novina'.) Ženeva, 21. marta. Francuska je morala pozvati kineske radnike u pomoraki arsenal. Princ Waales u 'Egiptu. Lonđon, 20. marta. Princ Waaies, koji ie imenovan kapetanom kod stožera vrhovnog zapovjednika ekspedicionog zbora u Sredozemnom Moru, stigao je u Egipat. Asquith i Grey — boluju. (Naročiti brzojav „Beogradskih Novina') Lugano, 21 marta. Talijanske novine javljaju iz Londona, da će Grey biti zamijenjen Hardingom, dok je Asquith obolio. Prema tome je nužna provizorna vlađa. Kacige u engleskoj vojsci. (Naročiti brzojav „Beogradskih NovinaL) Haag, 21. marta. U engleskom je donjem domu saopšteno, da je vojsci podijeljeno više stotina tisuća željeznih kaciga.

Potonuli parobrodi. K. B. London, 21. marta. ,,Lloyds“ javljajn, da je potopljen engleski parobrod „Portdahousie“ i norveški parobrod „Langeli“ dok je danski parobrod „Skodsborg" potonuo. Posada je dijelom spašena, dok se ostali dio potopio. Zbor engleskih „zabušača". London, 20. marta, Kralj je dozvolio osmvanje novog vojnog zbora, koji će nositi ime »kraljevskr zbor narodne odbrane«. U naredbi se ne navadja svrha i dužnosti ovog novog vojnog zbora, ali se misli, da će u ovaj vojm zbor biti smješteni svi oženjem muževi, lcoji su regmtovani po osnovi lorda Der'oy-a. Izmjena zarobljenika izmedju Njemačke i Engleske. K. B. Vlissingen, 21. marta. Izmedju Engleske i Njemačke se vode pregovori za izmjenu ratnih zarobljenika. Izmjena će uslijediti koncem aprila u Vlissingenu. Taiuanski ratni izuještai. K. B. Beč, 21. marta. Javlja se iz stana ratne štampe: Italija, 17. marta. U noći na 16. ov. m. pokušali su neprijateljski pješadijski odjeli uz pomoć svog topništva navaliti na naše položaje jugo-istočno od Rovereta i Val Sugana. Odbijeni su vatrom naše pješadije i topništva. U odsjeku T o t a n a zaposjeli smo u prkos ružnom vremenu položaje uVorzellivisinu Tontana Negra, koja leži izmedju prvog i drugog Tofana visa u visini od 2508 metara. Pokušaj neprijatelja da nas obidje je odbijen. U dolini Fel 1 a gadjali smo sa uspjehom utvrdjenja Hanzel. Na fronti Soče trajao je topnički boj dok je pješadija iznenada pomoću bombi prodrla u neprijateljske rovove istočno od Peteana (Monte San Michel), gdje je zarobljeno mnogo neprijateljskih pušaka i municije. 18. marta. Na čitavom frontu je bio živahan topnički boj. Naše topništvo je rastjeralo neprijateljske kolone, koje su napredovale prema Landro u dolini R i e n z a, pa je nastavilo pucanje na stanicu Toblach, gdje je primjećena znatna šteta i nekoliko požara. Neprijateljsko topništvo upravilo je žestoku vatru protiv naših položaja na visini S a n t a M a r i a u tolminskom ođsjeku. Na ostalom frontu nastavila je naša pješadija svoje napade uz pomoć topništva. Neprijatelj je pokazirao veliku opreznost i uspješno se branio bombama. Neprijateljski aeroplani bacali su bombe u zalivu Panzana ali nije počinjena nikakova šteta. Iz talijanske komore. Rim, 20, marta. U nastavku svog govora rekao je ministar predsjeđnik Salandra, da visoki državm obzin zabranjujn rninistarstvu, da ođgovon na pitanje je li je vlada kod sklapanja novih saveza osigurala interese ltalije. Sto se viče vojnog vodstva, mora svatko imati povercnje u vojne zapovjednike i vodje. Prije nego je stupiLa Italija u rat usudili su se strani posLanici lzvještavati svoje vlade, da je Italija kao saveznik bez vxijednosti. Danas nas naši saveznici štuju, a naši neprijateljj prema našoj vrijednostj poštivaju (Dugotrajno odobravanje). Komoia neka jvozove na vladu muževe, koje smatra sposobniina, da će moći Lvojevati sve narodne riljeve, ah da vlada može ušpjesno raditi, potrebno je stalno povjerenje parLamenta. Cadorna u Parisu. (Prtratai hr»oj«r „Beogradekih Novina') K. B. ParU, 21. marta. General C a d o r n a konferisao je danaa sa generalom Joffraom i generaloaa Roquet-om. Ženora, 5M. marta. General Cadorna je došao u Paris. On je donio ručno pismo kralja Emanuela predsjedniku republike Poincare-u.