Београдске новине

I z I a z}: dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Prodaje se: u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko i kra- f* j^ Ijevskih Ceta po cijeni »đ t ■ u Hrvatskoj-SIavoniji, BosniHercegovini i Daimaciji po cijeni od 8 h izvan ovog područja . . . 12 h j Oglasi po

Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko i kraljcvskih četa K 1'50 u Ijrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini i Dalmaci|i K2 40 izvan ovogpodručja . . .K3 - cijeniku. Uredništvo : BEOORAD, Vuka Karadžića ul. 10. Telefon ! ij 67. — Uprava, primanje ogiasa i pretplate: Kneza Mihajia ul. broj 38. Telefon broj 25.

Br. 158.

BEOGRAD, subota, 22. jula 1916.

Godina II.

Skrhani ruski napadi. — Enslesko-francuske čete zapalile Demir-Hisar.

RATNI IZVJESTAJI. Izvještaj austro-ugarskog generalnog stožera. K. B. Beč, 21. jula. Rusko bojište: Na visu C a p u 1 u Bukovini odbili smo nove ruske napade. Očistili smo od neprijatelja visove sjeverno od prevoja Prislop. Kod Tatarowa još traju borbe. Kod J a m n e, jugozapadno od D e 1 a ty n a skrhalo se njekoliko ruskih napada. U uglu knd utoke Lipe napao je neprijatelj poslije topničke pripreme od njekohko dana. Dočekali smo njegov napad kod W e rb e n a, ali smo ipak povnkli svoj istaknuti položaj, pošto nam je orijetio obuhvat, u oblast Bereszteczka. Dalje na sjever ostao je položaj nepromijenjen. Talijansko bojište: Naši položaji istočno od B o r c o1 e stoje stalno pod teškom topničkom vatrom. Odbili smo pod teškim gu'nicima jake neprijateljske odrede. koji su gledali da se pod zaštitom magle primaknu našim redovima. Na odsjeku prevoja PI e i m neprijateljsko topništvo znatno pojačava svoje djelovanje. Inače nije bilo važnijih dogadjaja. Jugo-istočno bojište: Nema ništa novog. Zamjenik glavara generalnog stožera pl. HOfer, podmarSal. Položaj na sjevero-istoku. K. B. Beč, 21. Jula. Javljaju nam iz glavnog stana za ratnu štampu: Položaj na sjevero-istoku uije se ni u toku zadnje sedmice u većoj mjeri razvio u korist Rusa, ma da je B r u s i 1 ov na svim ođsjecima svoga ofenzivnog fronta zapeo silnim krvavim napadi na. Kako na sjeveru tako i u istočnoj G a 1 i c i j i i B ukovini vodi se, shodno zemljišnim prilikama, ogorčena borba, bilo u masama bilo u omanjim mjestimičnim borbama. Medjutim saveznički front čak i na mjestima gdje je napadač navaljivao mnogostrukom nadmoćnošću, nije znatno lzmijenjen. Na najjužnijem odsjeku, u pograničnim planinama izmedju Bukovine i istoćne Ugarske (Erdelja), gdje veće masc u opšte ne mogu prodirati, vodi se borba izmedju manjih izvidničkih i zaštitnih ocljeljenja. Ovdje smo juče jednim prepadum otjerali kozačka odjeljenja sa visa G i a nm a u 1, te je ova kota visoka 1857 inetara, koja se nalazi sjeverno od gornje B i s t r ic e, a sjevero-istočno od banje D o r n a

V a t r a, zaposjednuta jednim auslrijskim odjeljenjem. Tako isto dalje na sjeveru u brdovitoj pograničnoj oblasti izmedju istočne Galicije i županija Beszterce, NaszodiMarmaroš u istočnoj Ugarskoj, vodi se borba, izuzev jednoga malog odsjeka na sjeveru kod prevoja P r i1 o k, u vidu četničkog (gerilskog) rata u istočnim padinama šumskih Karpata. Iz same suštine tih borbi proizilazi, da se svakoga časa mora mijenjati položaj. Putevi i dubodoline onoga kraja, naročito u šumskoj doli, veoma su podesni za prodiranje manjih odjeljenja, koja zatim ubrzo nailaze na otpor jačih austro-ugarskih obranbenih snaga. Rusi ni u jednoj tačci nijesu mogli dalje prodrijeti. S druge strane pak ovdje, a naročito u odsjecima oko Zabie i Tatarowa, gdje Rusi već nailaze na glavne obranbene položaje istočno od Jablonočkog prevoja, nije dolazilo do odlučnih borbi. Na frontl P r u t a i D n j e s t r a nema promjene u položaju. Na fronti Strype propalo je njekoliko ruskih napada. U W o 1 y n i j 1 Rusi su, kao što je već javljeno poslije diigog vremena uspjeli da 16. jula izvoiuju neznatnu dobit u prostoru, 1 to poslije navale .,admoćnih ruskih snaga jugo-zapadno od L u c k a, gdje je prema saopštenju ausirougarskog glavnog stožera od 17. jula dio fronta kod S z k 1 i n e povučen m prostor istočno od Gorochowa. No Rusi nije~su uspjeli da dalje prošire ovaj zadobijeni prostor, pošto je već juče u istom odsjeku ruski front dalje južno od njemačkih snaga potisnut dalje na istok preko doline, koja vodi odZwiniacze na r.jever. Na Stochodu saveznički front teče nepromijenjeno duž zapadne obale rijeke. Samo riječno koljeno južno od K a s z o wk e od početka nije posjednuto, već je linija fronta povučena pravo na jug. U tome pak koljenu austrijska pređnja odjeljcnja navalila su protiv ruskih odreda, koji su se tamo bili utvrdili, razorili su djelimično njihove zaklone i nanijeli su im znatne gubitke. Radi prosudjivanja položaja u onim oblastima, treba još imati u vidu da su se uslijed velikih kiša rijeke i baruštine u Wolynijl vrlo jako razlile. Izvješta] turskog glavnog stana. K. B. Carigrad, 21. jula. Sa raznih frontova nema ništa da se javi. Vlnovnlcl slomn SrUije. IV. Političke stranke. Ranije je pomenuto, da su stariji radikall I samostalci stranka jednog istog programa, kako u spoljnjoj tako I u unutrašnjoj politici, i da su ih samo Iične razlike razdvojile u dva logora. Naročito su se u spoljnoj politid utrkivali, da što više istaknu svoje ru-

sofilstvo, samo što su stari radikali, kao starija grana, već bili uhvatili veoma duboke veze u Rusiji, a P a š i ć ie važio kao najpouzdaniji ruski prijatelj, zbog čega je u režimu poslije 1903. postao svemoćan u Srbiji. Ne mogući konkurisati radikalima u spoljnoj politici, samostalci su se zadovoljili, da dodju do uticaja u unutrašnjoj, naročito se naslanjajući na zavjerenike, jer je ovima bilo opet potrebno, radi svoje sigurnosti i političkog uticaja držati starije rađikale u šahu pomoću jedne takodje režimske stranke. U novome režimu poslije 1903. g. oba radikalna krila postaju faktori, u čijim je rukama sudbina Srbije, i pored svih trvenja u ličnim pitanjima, oko postavIjanja činovnika, liferacija i koncesija, ipak sačinjavaju blok, kad treba braniti režim od 29. maja bilo od spoljnih bilo od unutrašnjih protivnika. Stare stranke: napredna i liberalna, koje su pod Obrenovičem igrale istorijsku ulogu, osudjene su bile na nemoč s jedne strane uslijed nasilničkog i korumptivnog režima, koga su radikali bili zaveli, s druge strane, što su i one, da bi mogle konkurisati radikalima, uzele đemokratsko obilježje. Radikali su uspjeli, da demokratizam i rusofilstvo predstave kao patrijotizam I to je radikalsko sbvatanje uticalo mnogo i na stare stranke. Liberalna stranka pod vodstvom Stojana R i b a rc a i dr. Voje V e I j k o v i ć a konstituisala se 1904. g. kao nova stranka sa demokratskim programom. Ranije je ona važila kao rusofilska u politici, ali poslije smrti R i s t i ć e v e, ona je prestala važiti kao rusofilska, vodeći više antibugarsku politiku, a ne izjasnjavajući sc za naslon ni na koju grupu sila. Većina njenih prvaka ostala je i đalje u duši rusofilska, i samo je u toliko bila protivna Pašićevoj politici, u koliko je ova prije 1913. bila bugarofilska, a poslije te godine uslijed nepovjerenja/-u sposobnost Pašićevu, da svoju politiku izveđe. Naprednjaci pod vodstvom Stojana Novakovića nijesu u svoj program unijeli demokratske principe, ali su se u praksi služili demagoštvom, naročito braća Marinkovići, Pavle i V o j a. Što je fatalno, Novaković napušta tradicije naprednjačke spoljne politike i prelazi sa svojom strankom u rusofile. To je dalo povoda jednoj grupi naprednjaka na čelu sa Živojinom Perićem i dr. Jovanom B. J ov a n o v i ć e m, da se odvoji i da u časopisu ,,N e d e 1 j n o m P r e g 1 ed u“ pledira za austrofilsku politiku. Ova se grupa 7. aprila 1914. godine konstituirala kao n o v a k o n-

zervativna stranka, kojoj je, osim vrlo velikog broja naprednjaka prešlo i vrlo mnogo uglednih ljudi bez ranijeg stranačkog obilježja. U u n ut r a š n j o j politici stranka a u t o r i teta i zakonitosti, u spoljnoj poIitici austrofilska, konzervativna je stranka razvila jedan za srpske prilike zaista ne osobito popularan, ali istinski državnički program, po narod i državu veoma koristan. Ljudi, koji su osnovali ovu stranku, nijesu trčali za popularnošću ni za ličnim koristima, već su hladno i objektivno posmatrali prilike u Srbiji i u Evropi, i na osnovu toga izradili program, koristan po zemlju, bez obzira na to, hoće li se kome dopasti ili ne. U ovome slučaju ne važi narodna izreka, da više očiju više vide, jer ljudi jedne od najmanjih stranaka u Srbiji bolje su vidjeli -šta čeka Srbiju od radikalske politike u opšte, a spoljne na po se, nego gotovo sve ostaie stranke u Srbiji. Treba čitati „Nedeljni Pregled" za 1908., 1909. i 1910. g., pa da se uvidi, sa koliko su državničke uvidjavnosti osnivači konzervativne stranke pretresali politička pitanja i kako su predvidjeli sve ove dogad j a j e. Samo na žalost, konzervativci nisu imali ni dovoljno snage ni vrcmena, da bi mogli pokazati uspjcha. Oni su imali protiv sebe radikale, zavjerenike i dinastiju, koji su u pitanjima spoljne politike imali još 1 ostale stranke u Srbiji, cio državni aparat i gotovo cijelu štampu. Nelojalnim sredstvima, kao što su bune u narodu i pobune u vojsci, konzervatinva stranka se nije litjela služiti, jer je i sama zato asudjivala radikale, smatrajući da Srbiju treba uvesti u red evropskih uredjenih zemalja, a ne ostaviti je, da i dalje bude zemlja slična južno-američkim republikama. Naročito je konzervativna stranka mogla, da je htjela, pomoću vojske izvršiti prevrat, jer je v e 1 i k a v e ć l n a č a s n Ik a njoj simpatisala zbog njene odlučne protivnosti prema kraljoubicama zavjerenicima, ali se ona nije htjela upuštatl, da jedno zlo liječi drugim, već je kao sveti princip istavila zakonitost. Zbog svega ovog konzervativci su doživjeli, da ih radikali nazivaju izdajnlcima, zbog njihovog austrofilstva. Medjutim, sad se, poslije ove strašne katastrofe, može vidjeti, ko je istinski izdajnik: ili ljudi, koji su htjeli prijateljstvo s Austro-Ugarskom, d a b i s a č u v a I i S r b i j u, ili ljudi, koji su htjeli neprijateljstvo sa susjednom monarhijom i time uveli zemlju u prop a s t. Mora se još pomenuti, da je u Srbiji bila još jedna stranka odlučno pro-

tivna Rusiji, atojesocijalistička, inače brojno najslabija stranka u Srbiji, zbog toga, što u nedostatku industrije u Srbiji nema uslova za širenje socijalizma. Socijaliste su u spoljnoj politicl bili za slogu balkanskih naroda, protivu uticaja sviju velikih sila. Lanjske godU ne oni su tražili zaključenje mira s Austro-Ugarskom, zbog čega su od radikalima naklonjene štan^ns n^zivani agentima i plačenicima Njemačko. Kao što se vidi, radikali su za «voju spoljnu politiku imali samostalce I naprednjake pod vodstvom Stojana Novakoviča, dakle ogromnu večinu u skupštini, nacionalci su bili neodredjeni, a protiv sebe su imali samo konzervativce i socijaliste, inače dvije antipodne stranke u unutrašnjoj politici Pašič je svoju svemoć upotrijebio ne samo u unutrašnjoj, već naročito u spoljnoj politici, proklamujući načelo, da je svaka druga politika, koja nije rusofilska, izdajnička. Cijela štampa u pogledu spoljne politike bila je uz vladu: Pašić nije mario, da ga nazivaju Iično najpogrdnijim imenom i za unutrašnju politiku najžešće osudjuju, ali je bodrim okom pazio, da ništa ne promakne u listovima protivu njegove spoljne politike. Osim listova, koji su većinom zavisili od đispozicijonog fonda, on je za propagiranje svoje spoljne politike organizovao i specljalna udruženja kao što su ,,S I o v e n s k i J u g“ i ,,N arodna Odbrana“, u koje su uvlačeni ljudi iizdrugih stranaka, da bi one i tim načinom bile v e z a n e za njegovu rusofilsku spoljn u p o 1 i t i k u. Štampa, politički zborovi i ove organizacije, imale su za cilj, da u narodu uguše svaki smisao za zdravu i realnu poI i t i k u, a pred inostranstvom opet predstave, kako je cio narod u Srbiji bezuslovno za rusofilsku politiku.

Ensiesko-francusKa ofenziua. Francuski izvještaj od 20. jula 3 sata po podne: Jutros je sa obe strane S o m m e napala francuska pješadija njemačke položaje 1 imala je uspjeha. Sjeverno od S o m m e Francuzi su uzeli njemačke rovove. Od visa Harcescourta napredovali su znatno na liniji istočno od Hardecourta duž željeznice Combles Dlery. Na tom mjestu bojišta dobili su Fruncuzi do sad 400 zarobljenika. Južno od Somme pala je u ruke Francuza cijela prva njemačka rovovska liniia izmedju Barleux i Soyecourta. U Champagni su Francuzi prodrli u njemačke rovove sjevero-istočno od A u b e rrive i doveli su zarobljenike. U Argonn a m a su Nijemci sinoć oko 7 sati pokušali ispadom protivu malih stražarskih mjesta na istaknutom uglu kod B o 1 a n t e, ali su poslije živahne borbe ručnim granatama potisnuti. Na lijevoj obali M a a s e traje topnička vatra u predjelu Avocourta i Chat-

Podlistak. Relikvlje knezn Mihajla Obrenovlćn u srpskom narcdriom muzeju u Beogrudu. Zamišljen sam držao u ruci malen zavežljaj s krvavim rubljem. Našao sam ga na dnu jedne nečiste gadne skrinje izmedju drugih pretrpanih stvari i prostrijeh komade pažljivo na ministarskom stolu. Ne bijaše li to slabačak uzdah, što sam ga mislio čuti* koji kao neograničeni boni vapaj ispunjavaše prostor oko mene? Ne bijaše li, kao da sam jasno čuo riječi: „Daklem i p a k!“ — riječi, koje je knez-mučenik joŠ izgovorio prije svoje smrti? Mihajlovo je ovo rublje, što leži predamnom I cijela grozna drama, koja kao I ona u Sarajevu ima dosta zajedničkoga u akterima i pobudama. Izadje mi pred oči kao na njekom filmu, jer i ovdje kao 1 tamo su bili nezreli mladići, kojima je bez skrupula utisnuto u ruke „cilj osvještava srestva" u granižljivoj težnji htjedoše da postanu narodni heroji. U oba su slučaja pali nevini, a Srbija je dovedena na ivicu propasti. Moglo bf se još što šta da navede radi sravnjenja, kad ne bi pretpostavlo, da bolje ne povrijedjujem stare rane, koje uvljek tlšte i ne će se moći nikad« da izliječe, jer su postale

akutne i jer refleksije ne mogu na tomo ništa dc promijene niti da poprave. Nehotično pada mi pogled na sliku častoljubive i kao zmija mudre Persiđe Karagjorgjević, matere kralja Petra. Hladno gledaju njene tajanstvene oči, kao oči kakve sfinks. Crne vlasi koketno krasi bogato biserom 1 dragim kamenjem okićen tepeluk, a s malenih ušiju vise skupocjene divovske mindjuše, dok preko bogato vezenog korzeta u plavičastom velu vire prsa, a zlatom vezeno libade odbljeskuje, obasjano sunčanim zracima. Nije li ona ta, čije su prstenjem okićene ruke upravljale marionete u ovoj drami? Knez Mihajo, koji nije htio vjerovati, da će mu itko učiniti kakovo zlo, pa upravo zbog toga odbijao od sebe svaki. opomenu, potražio je poslije dnevnoga posla odmora u Topčideru. Bilo je to jednog toplog ljetnjeg dana, kojeg je povjesnica obilježila 10. junom (29. maja p. st.) 1868. godine. Knez se prohadjao u večer sa svojom porodicom u Košutnjaku, iznad Topčidera, gdje se inače bavio vrlo rijctko i tu ga u jednom zatišju sretoše dva čovjeka, koji ga pozdraviše sa poštovanjem. Tek što su prošli pored njega, odjeknuše dva pucnja i najplemenitiji srpski vladar, najuzoritiji karakter, kojl je htlo samo dobro, stropošta se s uzvikom ,,d a k 1 e m i p a kl“ mrtav na zemlju. Jedan drugi metak ubio je njegovu sestru od tetke Anku Konstantl-

novićevu. Ostala dvojica zavjerenika, koji su se bili sakrili u žbunju raniše njezinu kćer, kneževog pobočnika (adjutanta) Oarašanina, koji je bio izvukao sablju i tjelesog slugu kneževog M i t u. Noževima i jataganima završili su zlikovci svoje zvijersko djelo nad knezom, kome je iz sedamnaest rana tekla krv, dok je ostalima, kojLsu bili ranjeni pošlo za rukom, da uteknu. Sljedstva bi bila po Srbiju sudbonosna i nedogledna, da nijesu uspjeli njekoliko odvažnih ljudi, da pohvataju ubojice i da osujete brzim sazivom ministara i senata komplot, kojeg su spremali zavjerenici. Prohujala su vremena straha i očajanja; a u srpskom je narodnom muzeju ostalo samo krvavo rublje kao nijemi svjedok plemenitog kneza, koji je svome narodu želio samo dobro. Krvave mrlje na rublju svjedoče, da su ubojice napali kneza kukavički s ledja, a izrada rublja opet svjedoči, da je ovaj viadai^ živio životom skoro purltanskim. da ne reknemo sirotinjskim. Od zlatom vezenih svečanih haljina i sjajnih odora, koje je nosio knez Mihajlo, nalazi se i čuva s pijetetom još veliki broj u narodnom muzeju, a u zbirci oružja bila su dva pištolja, zapravo dva Lefaucheux-revolvera, I noževl ubojica kao corpus delictl. Njeko je morao imati njekog razloga, da jednoga od revolvera potpuno demolira, a jednog od noževa da potpuno ukloni. Na jednom od revolvera stojl urezano

(ćirilskim pismenima): „Revolver, prazan, kojim je Lazar M a r i ć ubio kneza Mihajla". 18. decembra 1882. god. odužila se Srbija svome najvećem dobrotvoru, knezu Mihajlu, podigavši mu na Pozorišnom trgu spomenik, koji predstavlja kneza na konju, kako ukazuje rukom na zapad. Jahač na konju je remek djelo Florentinca P a z z i-a, koji ga je modelisao, a kasnije je liven iz bronze u Brusselu. Manje je ukusno ispalo mramorno postolje spomenika u vidu oktogonala. Na užim stranama toga postolja nalazi se naprijed srpski grb, a nazad posveta. Šire strane toga postolja nose imena 6 utvrdjenih gradova, koji su godine 1867. oslobodjeni. Brončano ovalno postolje nad njim ne stoji u prikladnoj srazmjeri prema masivnoj konjaničkoj figuri, koja na njemu počiva i predstavlja kneza Miloša, kako godine 1815. u Takovu poziva narod na ustanak; Mihajla, opkoljenog svojim vojvodama, kako od paše prima sultanov fcrman; napad guslara, opkoljenog narodom, kako mu opijeva djela Obrenovića i na desnoj dužoj strani ožalošČeni narod, koji tuguje nad kovčegom Mihajlovim. Cetiri kandelabra i njihovi stubovi, spojeni brončanim lancima ograničavaju spomenik, koji je u mnogome sličan spomeniku hrvatskoga bana grofa Jelačlća u Zagrebu I koji na sreću nije pretrpio nikakov kvar uslijed bombardovanja grada. Austrijancima je blla jedna od prvih briga, da

spomenik okruže dobrom asfaltskom podlogom i da okolini stvore prijatniji izgled. Sad vlada na tom mjestu velika živost, jer je austrijska uprava u palati Upra^ e Fondova smjestila svoje sjedište. Ozbiljno gleda knežev Iik na tu živahnost i kao da se i sad čuje sa njegovili usana šapatni vapaj: „Dakiem ipak! “ Ui zar se ne čuje podsmješljivi kikot Persidin, ili zar to ne plače izmučena duša narodna kroz pjesmu guslarevu? Ko zna!

Srpski oblčojl. U ovo vrijeme vrijedno je iznova podsjetiti na bogate naše narodne običaje. Ma da će u našim navodima biti najvećim dijelom opšte poznate stvari, ipak će biti od koristi za pojedinog čitaoca u raznim krajevima naše domo-i vine, da se sjeti ovoga ili onoga narođnog običaja. Svakako da je jedan od najljepših i nrjznačajnijih narodnih običaja naše naslijedno kumstvo. Poznato je, da dvije porodice, koje su vezane kumstvom, daju jedna kumove, a druga kumčad. Ako se u jednoj familiji rodi kakvo dijete, to je dužnost njenoga domaćina, da izvijesti domaćina one druge porodice o tome i da ga zamoli, da ili on llčno ili neko od njegove mladje, prencsu na muške čeljadi krsti dijete. ToJ se molbi kum redovno odaziva, te ima