Београдске новине

Br. 162.

BEOGRAD, srijeda, 26. jula 1916.

Iz 1 az i: dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Prodaje se: v Beogradu i u krajevima za- » , posjednutim od carsko i kra- h [j ljevskih feta po cijeni od n Hrvatskoj-Slavonijl, BosnlHercegovini i Dalinadji po cijeni od 8 h lzvan ovog područja . . . 12 h

Pretplata: za 1 mjcsec u Beogradu i n krajevima zaposjednutira od carsko 1 kraljevsklh četa K l'SO u Hrvatskoj-Siavoniji, BosniHercegovinl i Dalmaciji K2"40 izvan ovog područja . . . K 3"—

Ogiasi po djeniku.

UredniStvo : BEOORAD, Vuka Karadžića ui. 10. Telefon broj 67. — Upravfc primanje oglasa i pretpiate: Kneza Mihajla ul. broj 38. Telefon broj 2S

Godina II.

Uzaludni talijanski naleti na tirolskom bojištu. — Grade se još 30 trgovačkih podmornica.

RATNI IZVJEŠTAJI. Izvještaj austro-usarskog seneralnos stožera. K. B. Beč, 25. jula. Riisko bojište: Južno od Dnjestra, zapadno od O b e r t y n a, slomljen je u našoj vatri jedan napad. — Ruska izvidnička prodiranja jugo-zapadno od Lobaszewk e odbijena su; inače je dan prošao na miru. Od jutros su se razvile borbe južno od Bereszteczka. Talijansko bojište: Južno od Valsugana neprijatelj neprestano obnavlja svoje nadiranje. Iz predjela Cima Maora tri puta su se prije podne jaka talijanska odjeljenja kretala u napred. Ona su svakad krvavo odbijena, djelimično u borbi prsa u prsa. U prostoru M o n t e Z e b i o bio je po podne novi jak napad; neprijatelju je pošlo za rukom da prodre u jedan od naših rovova, all je odmah bio sa svim izbačen. Talijani su već više puta, sa svježim odmornim četama, napali u tom predjelu na odsjek gradačkog vojnog zbora. Već u prošlim borbama nesravnjeno hrabro držanje četa toga zbora osujetilo je sve neprijateljske napore. Talijanska topnička vatra bila je u tim napadima neobično jaka. Ali sve je bilo uzalud, a neprijateljski su gublci svakog dana izvanredno teški. Na Stilfersjochu odbijen je napad jedne čete a 1 p i n a c a protivu vrha N e g 1 e r. Na visovima jugo-istočno od B o r g o propala su dva talijanska noćna napada. U predjelu klanca R o 11 e oslabila je znatno borbena djelatnost poslije talijanskih neuspjeha posljednjih dana. Na frontu S o č e traje najteža topovska vatra protivu S t. L u c i a i mosnih šančeva južno od P o d g o r e. Odbijeni su neprijateljski napadi protivu

naših položaja na M o n f a I c o ns k o in grebenu. Jugo-Istočno bojište: Stanje je nepromijenjeno. Zamjenik glavara generalnog stožera pi. HOfer, podmaršal. Izvještaj turskog glavnog stana. K. B. Carigrad, 24. jula. Sa raznih frontova nema ništa važnog da se javi.

Vinovnlei slomn Srbije. VI. Kako je obmanjivan narod? a)' P r i j e r a t a. Radikali su odmah po svome postanku bili ođlično primljeni u Rusiji, koja je pomoću njih sprovodila svoju politiku u Srbiji. Kao takvi oni su se deklarirali kao nepomirlj’ivi protivnici Austr o-U g a r s k e, i svirna se silama trudili, da u srpskom narodu posiju sjeme mržnje prema Habsburgškoj monarh i j i, nazivajući je „vjekovnom neprijateljicom". Ne možemo reći, da je srpski narod osjećao njeku naročitu privrženost prema Austriji, a 1 i j e v rlo dobro shvatio potrebu normalnih i dobrih odnosa i daleko je bio od svake mržnje prema njoj. Srpski narod, koji je u prošlosti u svim ratovima Austrije protivu Turske (od god. 1685.—1791.) učestvovao dobrovoljno uz austrijsku vojsku, nije mogao smatrati svoga neprijatelja u susjednoj monarhiji. Po svome oslobodjenju od Turaka. *. . _ U narodu se vrlo često moglo čuti, a i sad se čuje izreka, da je prvi komšija preči i od najbližega srodnika. Težnje srpskoga naroda, kako u srednjevjekovnoj tako i u suvremenoj Srbiji, bile su uvijek upućene na jug i najveća je želja srpskog naroda bila osvetiti i osloboditi Kosovo. Mržnja prema Turcima bila je razumljiva i opravdana, i za ratove protivu Turske nije

bilo potrebno nikakve agitacije ni stvaranje javnoga mišljenja. Posljednji rat s Turskom, 1912. god. došao je neočekivano, nijesu činjene nikakve agitacije kod naroda, pa je ipak cio srpski narod ušao u taj rat s najvećim oduševljenjem. Silna pak agitacija protiv Austro-Ugarske jasan je dokaz, da u srpskom narodu nije postajala inržnja prema njoj, niti je on shvatio potrebu takvog jednog konflikta, već je valjalo vještačkim (umjetnim) sredstvima pripremiti teren za jedan takav rat. Ali bjesomučnost rađikalskih agltacija prema Austro-Ugarskoj dostigla je vrhunac, kada se engleski kralj Edvard VII. približio Rusiji i dovršio svoju politiku ,,okružavanja“ Nj§mačke. Rusija je mislila, da pomoću Engleske povede ponova aktivnu politiku i podigne svoj prestiž u svijetu, koga je izgubila u ratu sa Japanom. Sad je Srbija za njene kombinacije protivu središnjih vlasti postala važan faktor i valjalo ju je više nego ikad imati uza sebe. Rusija je imala sve vlastodršce u Srbiji uze se: radikaina oba krila, dinastiju i zavjerenike, samo je još valjalo pripremiti narod. Radikali su uzeli, da ovaj zadatak izvrše i izvodili su ga svima sredstvima, naročito pomoću š t a m p e. Svi skoro listovi pa čak i stručni, osim dva tri izuzetka, bili su predobijeni za ovu politiku sijanje mržnje. Potrebu rata sa Austro-Ugarskom oni su ovako argumentovali: Austro-Ugarska je saveznica Njemačke i njena avangarda u „Drang nach Osten“. Sukob se nameće sam sobom, i ako ga Srbija ne bi ni htjela, i u tom sukobu Srbija će sigurno naći potporu sila spurazuma. Ovaj od najglavnijih radikalskih argumenata počiva na skroz netačnoj osnovi, i potrebno je jednom za svagda znati, daoje fto bauk, kojim je Rusija mislila dg; zajJlaši balkanske narode i priveže za sebe. Istina, da je izreka „Drang nach Osten“, potekla od čuvenog njemačkog nacijonalnog ekonoma L i s t a, ali o njoj u Njemačkoj niti ko misli, ni govori. To svi koji su živjeli u Njemačkoj i prate njemačke listove znaju vrlo dobro (čak je jedan radikal dr. Laza M a r k o v i č, profesor univerziteta to potvrdio u aprilskoj

svesci ,,D e I a“ za 1914. god.). Njemačka, koja hoće da postane svjetska sila, teži za vladavinom na moru, i za koIonijama, a Balkan i Turska su zemlje naseljene, pripadaju staroj kulturi, i ne pređstavljaju objekt kolonijalne ekspanzije. Navod, da Njemačka štiti Tursku i pravi bagdadsku željeznicu iz osvajalačkih i kolonizatorskih osnova skroz je netačan, jer Njemačka štiti Tursku iz onih istih razloga, iz kojih su je u toku od dva vijeka štitile prvo Francuska, a poslije Engleska, da ne bi Rusija uzela Carigrad, i time se poremetila ravnoteža sila u Evropi. Ni Francuskoj, ni Engleskoj nije niko pripisivao osvajačke težnje prema Turskoj. Medjutim Rusija, iz po nju opravdanih razloga, potrebom za izlazom na jedno svjetsko more, teži da osvoji Carigrad, i cijela njena politika posljednjih 200 godina upućena je stalno u tome pravcu. Za to se prije može reči o ruskom prodiranju na Balkan, nego o njemačkom, što u ostalom sama Rusija i ne krije, 1 onda Rusija predstavlja pravu opasnost za samostalnost svih balkanskih država, pa i S r b i j e. Rusija i radikali uspjeli su, da poluobrazovanoj srpskoj inteligenciji, kojoj apsolutno ne dostaje poznavanje povjesničkih fakata prestave stvar naopako, i da je pridobije za jednu skroz po Srbiju štetnu politiku. Koliko su trezveniji ostali balkanski narodi dokaz je taj, što je strah da Rusija ne uzme Carigrad uticao na Rumunjsku, Bugarsku i Grčku da ne pridju silama sporazuma. 0 Austro-Ugarskoj su radikali dvojako govorili: prvo su je prestavljali kao zemlju, koja hoće osvojenja na Balkanu, Srbiju i sve đo SoTiina, a poslije kao zeinlju potpuno trulu, koja će se pri prvom sukobu raspasti, na suprot tvrdjenju srpskih konzervativaca kako Austrija nema osvajačkih namjera niti je opet trula, već konzervativna država u spoljnoj politici, kojoj je cilj, da sačuva svoj posjed, dakle najpogodnijt susjed za jednu malu državu. Da bi Austro-Ugarsku prestavili kao zemlju na pragu propasti, koja samo pomoću tiranije preživljuje svoje posljednje dane, radikali su doveli u Beograd izvjesan broj mladjih ljudi, većinom nedovršenih djaka iz sviju

krajeva jugoslovenskih, prestavljaju’ći ih naivnom svijetu kao ugledne političare, žrtve austrijske objesti. Ovi ,,mučenici“ i „emigranti" provodili su se lijepo o trošku dispozicijonog fonda 1 jedini im je bio posao, da u novinama i brošurama stvaraju mržnju protiv, Austro-Ugarske I da joj proriču skoru propast. Sve ove avanturiste u vezi sa ostalom od vlade zavisnom štampom propovijedali su dan i noć rat s Austrijom, i sve to njihovo pisanje l cio rad nijesu mogli slutiti na dobrOj Mali broj uvidjavnih rodoljuba bio ]« jako zabrinut uslijed ovake politike, pa je čak i poznati veliki srpski anglofil Nikola S. Jovanović-Amerikan a c, koji je 1906. obnovio diplomatske odnose izmedju Srbije i Engleske, u organu konzervativne stranke ,,S rb i j a“ divnim dokumentovanim člankoin ,,Z 1 o č i n i 1 i 1 u d i 1 o“ osudio srpsku štampu naročito „Poiitiku", i iskreno sezaložiozapopravlje-! njeodnosa sa Austr o-U g a r? s k o m. Ali su svi takvi glasovi bilt glas vapijućeg u pustinji. Dok se tako narodu prestavljala Austro-Ugarska, dotle se Rusija naročito uzdizala i isticala kao najjača vojnička sila, čija će vojska mjesec dana po objavi rata biti u Beču i Berlinu. Najpovršniji poznavalac geografije i historije znao bi, da je Rusija istina velika prostorom i stanovništvom, ali je rijetko naseljena, kulturno i ekonomski nerazvijena, i pored sve svoje vojničke snage nesposobna za jedan dug rat. Rusija dosad nije ni jedan rat vodila kako treba, čak ni ratove protiv Turske u osamnaestom vijeku, kada je ova bila u potpunoj vojničkoj dekadenciji, što je dalo povoda kralju Friedrichu Velikom, da rat od 1768. do 1774. okarakteriše kao rat „ćoravih protivu slijepih". Sadanja generacija vrlo dobro zna, kakve je Rusija imala muke u ratu sa samom Turskom god. 1877., i da je tek pomoću Rumunja odnijeia pobjedu na Plevni, a tako isto je još u svježoj uspomeni rat s Japanom. O Francuskoj je trebalo znati, da je njeno stanovništvo u stagnaciji, a da je Engleska samo velika pomorska siia i nesposobna za kontinentalne ratove, i da je svaka ratna akcija sila spo-

Podjistak. tlufelnlk SlnunoS stožeru. Ima ljudi, koji svakoga, sa kojim dodju u dodir, toliko pridobiju, da niogu po miloj volji raspolagati njime i preobražavati ga. To nije njeko namjerno utjecanje, nije proizvod svjesnih napora, koji bi uvijek morali izazvati otpora ili bar nepovjerenja. To je prosto stvaralački uspjeh jasne, snažne, odlučne i nepokolebljive volje, volje koja je umotrila svoj cilj i koja je pošla svojim putem bez obzira na smetnje ili sumnje Volje, kakvu je jednom riječju mogu imati samo snažni i staloženi ljudi, ljudi koji su odredjeni da upravljaju, i koji će uvijek i pod svima okolnostima upravljati, ma na koje mjesto ih postavila suđbina. Takav je čovjek načelnik glavnog stožera, s kojim se sada opraštamo: Niko od sviju onih, koji su ikada sa njime imali posla, nijesu mogli odoljeti njegovom uplivu, niko nije mogao proći mimo njega kao pored one rnnožine ljudi s kojima čovjek u toku svoga života đolazi u dodir. Njegova se je Iičnost svagdje jasno ocrtavala, njegovo djelovanje ostavilo jasnih tragova, ma gdje ga je bilo... Bilo kao vojni izaslanik u Beogradu, na kome je pijestu bio skoro pet godina, od 1909. godine do početka rata, bilo kao divizijski načelnik glavnog stožera u ratu protiv Srbije 1911. godine, ili najzad kao zapovjednik puka na jugoIstočnom bojištu, gdje je zaradio Leopoldov red i gdje se sve nanovo isticao svojom ličnom inicijativom, sve dok nije rapjen. Poslije okupacije Srbije, on je uslijed svoje ranije službe i uslijed cijele svoje ličnosti nadjen kao najpozvaniji za načelnika glavnog stožera novouspostavljene vojne glavne gubernije u Srbiji. Da bi sa čisto ljudskog gledišta mogli pricijeniti njegov rad, mora se podsječati na njegovu raniju službu u Beogradu na njegovu službu kao vojnog izaslanika. Tada je bio na službi u neprijateljslcoj zemJjl. Na svakom koraku nalazlo je na jeđva

uzdržanu, sve otvoreniju mržnju, koja inu je svuda i svakom prilikom stajala na putu. A sada, poslije jedva jedne i po godine, opet je došao u istu zemlju kao predsjednik one sile, protiv koje se u Srbiji vodila tako strašna i ogorčena borba, ali sada snabdjeven gotovo neograničenom vlašćn. Gotovo svaki drugi na njegovom mjestu osjećao bi se zanješen tolikom vlašću, težio bi da se sveti i da jasno pokaže svijetu, šta je on sada u stanju da počini. Načelnik glavnog stožera to nije činio, nego svuda, gdje bi nješto uradio, pomogao bi, liječio bi i mirio bi, koliko mu je ikako dopuštala dužnost. Bio je u stanju da tako postupi jer je bio čovjek jak duhom i tijelom, čovjek koji je svjestan svoje snage, a kome nije potrebno, da on snagu sam sebi i drugima prvo eksperimentainim putem dokaže. Jednom riječju, što je bio čovjek u punom smislu riječi. S toga ie i zadobio srca sviju onih, koji su ga poznavali i s toga je bio u stanju učiniti ono. što su samo malo Ijudi u stanju da ućine: Biti jednovremeno i pretpostavljeni i drug. Nikada od toga dvoga jedno nije išlo na uštrb drugome, nikada prijateljska liječ iz njegovih ustiju nije bila u stanju da smanji osjećaj dužnosti kod onoga kome bi govorio. „ S toga neka i danas prl svome odlasku ponese uvjercnje da će svi oni, koji su radili pored njega ili pod njegovom zapovješću trajno sačuvati lijepu uspomenu na njega.

Ljubnv I okollco. Ljubav. Lycas je volio Pamiychistu i ako je zbog nje mnogo stradao i nije mogao da je se riješi. — Kako možeš da živiš sa tom ženom? — pitali su ga prijatelji. — Pri svakom te tvom odlasku i dolasku vara i nedostojno ti kalja ime! — Znarn — smješkao se tužno Lycas, — ali je barem za vrijeme pauza moja.

Ljubomornost. Mladić je bio vrlo Ijubomiran na svoju obožavanu djevojku, koja je ponješto i bila koketna.. — Ova dva oka na mnoge strane namiguju! — kaže i iskopa joj oči. — Rukama si mogla mahati .ijelcom! — rekne zatim i odsječe joj ruke. — Nogama si mogla čepati njekog ispod stola! rekne ponovo u novom ’jubavnom nastupu. I odsječe djevojci noge. — Zaboravio sam, da i govoriti znaš! — reče poslije tri dana i odsječe ijevojci jezik. — Da se ne bi mogla smijati! — reče i povadi djevojci zube. — Tako sad sam nješto mirniji! — rekao je onog dana kad je djevojci kosu odsjekao. I prvi je put u životu smio da ostavi na samo. — Ružna je, ali je barem sasvim i za uvijek moja! — tako je umovao, odlazeći od kuće. Kad se vratio, djevojke je nestalo. Pobjegla je sa jednim posjednikom panorame. Štedljiva djevojka. Jednom udje jedna mala švalja u eiektrični tramvaj. Kad je htjela da nzme kartu, opazi da je i onako rnršavi joj novčanik zaboravila kod kuće. Na njenu sreću desio se u kolima jedan galantan mladić, koji ioj izvadi kartu. Još joj je i novaca pozajmio. Djevojčica se prvo nečkala, ali mda ipak primi. Mladić joj zapiše adresu i obeća joj, da će doveče doći po novac. I otišao joj je i djevojčica je toštmo htjeia da plati dug. Mladić je nedjutim odgovori od toga i kad se udaljio imala je mnogo više novaca nego prije togr. Od tog doba, kad god je trebala ići (ra nvajem, stalno bi zaboravila kod kuće novac. Kad je prošia godina dana, kupila je kočije i konje od novca, što ga je tištediia na tramvaju. , Dobar muž. Jedna je zla žena imala dobrog niuža. Ona ga omrzne i odluči da ga se riješL

Zagorčavala mu je život, ali muž ni primjetio nije da je ona nesnošljiva i suosio je. Onda ga počne svakojako da vara, nadajući se da će je ostaviti. Ali joj je muž sve oprostio i nije je ostavio. Onda pomiješa otrova u muževljevo vino. Muž joj ozdravio i ttije se srdio na nju. Žena sad već nije znala šta da radi, Najposlije dodje do spasonosne ideje. Ode na tavan i objesi se. I u pakosnont smijehu umre. Smijala se, da će joj nrski miiž ipak na kraju krajeva stradati, umrijct će od tugc. Kazna. On je sjedio u kafani i gorko blenuo preda se. Njegov je vjerni učenik sa poštovanjem i sa bolom posmatrao tužne crte lica svoga učitelja. Najposlije zabriuuto upita: — Šta vam je, učitelju? Učitelj ljutito odmahnu. — Kraj je. OtjePao sam ženu. Učenik se uprepasti. — Kako se dogodilo? Je li grješnica bila? — Pogodio si — reče učitelj. — Grješnica je bila. Uhvatio sam joj jedno pismo, što ga je svom ljubavniku pisala. — Oh! rekne učenik. — Pa za tu tnalenkost.... — Ne za tu malenkost, kaže itčitelj, — ti zaboga, najbolje znaš da sam joi njene manje veće prevare već stoiinama puta praštao. Otjerao sam je jer „ljubav" još uvijek piše sa veliko ,,Lj“ i sa ,,o‘*. a liiljadu sam joj puta objasnio, da je to nepravilno. I moje strpljenje ima granica. Uspjeh. Njeki se mladić žestoko udvarao jednoj gospodji. Ali je ona bila ispravna. — Budite dobri, — preklinjao je m!adić. — Budite dobri! Žcna je medjutim ostala ttporna. Nije htjela da vara svoga muža. Ali je mladić sve žešće i sve silnije ponavijao svoju vruću čežnju:

— Budite dobri! Budite dobri! Sve je bilo uzalud. Ali mlađić nije inalaksao. Sabrao svu svoju krasnorječivost, svu svoju snagu nagovaranja. Dotle je nagovarao ženu da bude dobra, dok najposlije nije popustila i postala zla. Ukus. Žene se razgovaraju. O inodi. O odijelu. O tome, kako muški nemaju ukusa, ne razumcju se u suknu, ni u šeširitna, a o harmoniji boja ni pojma nemajti. — Ali moj je muž izuzetak, — reče jedna žena. — On ima tako f'ni, takc pouzdan ukus, tako da se ja uvijek po njcgovom savjetu obučem, kadgod ljubavniku idem. Udovica. Tužiia je udovica išla sa sahrane kućL Svako je sa poštovanjem gledao u tugu udovičinu, rodbina i prijatelji pustili je da se do mile volje isplače. Samo je iedan jedini ostao kraj nje, jedan mladić, koji je već davno bio u nju zaijubljen. I sad kad su ostali na samo, poče \ atrenim riječima da izražava svoje osječajc. — Budite mi žena, — reće uzbudjen. — Nesretniče, — napadne ga udovica — i to mi sad kažete? — Da kad sam vam trebaa kazati? — Prije sahrane. Koliko bi mi suvišnih suza uštedili!.... Nesretna liubav. Mladi je pjesnik bio nesretno i bez nade zaljubljen u jednu krasnu mladii djevojku. Silnim i punirn tsjJćaji stihoviina nasrtao je on na vilu ojih zeinaljskih snova, opisujući „trngatcl tin“ riječima svoj bol, što mu razdire pjesničke grudi. Ove je svoje stihove izdavao po listovima i kako su dobro plaćali, to je vrlo zadovoljno i dobro živio; pušio je debele cigare i sjajno se osjećao. Najposlije ni inlada djevojka nije više mogla da odoli tolikom bolu i patnji, popusti i počne da ljtibi pjesnika. — Kraj je, — uzdisao je pjesntk vas blijed kad ga je ova sreća zapala. — Od čega ću od sad živiti?

‘JL ‘