Београдске новине

Strana 2.

25. novembra 1916.

Bcojjradske Novlne

Subota

Broj 284.

Slike Iz žlvota pokojnoga cara i kraija. — Životne navike i karaktemc crte. Pokojni je car i kralj kao njetko kfl đo u najdublju starost sačuvau neogranlčenu volju za rad, rukovodjenu najstrožijim pojinoviina o dužnosti. A što je on bio u stanju, da tako reći do pred smrt redoviio posvršava sve svoje dnevne poslove. ne odričući se ninogih svojih navika, tu svoju umnu 1 fizlčku svježinu vladar prije sveg inia da zalivaii svome skromnom i urednom higijenskoin načinu života. Strogim vladanjem nad samim soborn, on je toliko očvrstio svoje tijelo, da je on, još i posljeđnjih godina na primjer bio ti stanju bez ikakvih opasnosii po zdravlje podnosi sve nagle promjcne temperature, koje bi za većinu njcgovih vršnjaka prosto značile smrt. Koliko su se puta Bečlijc čudile, kada bi se vladar u sred najveće clče u decembru i januaru uvijek ti otvorenim koilma vozio Lz Schdnbrunnskog zamka u bečki dvor. Ljudi su se u čudu pitali nema li u okolini cara i kralja nikoga, kojl bi bio u stanju da vladara opomlnje i spriječi u vršenju takih neobazrivosti za svoje zdravlje. No upućeni znaju. da su svi takovi pokušaji njegove okoline biii uzaludni sve do sedmog decenija njegovog života, jer, kao što rekosmo, car i kralj je bio rijetke fizičke čvrstine; on se dugo godina služio tretiranjem hladnom vodom, uslijed kojega je njcgovo tijelo postalo gotovo potpuno ravnodušno protivu svakc promjene temperature. Tek posljednjih pet gcdina, vladar je postao iu?io obazriviji, l to ne toliko iz vlastitih pobuda. koliko uslijed molbi svoga ličnog ljekara dr. K e r z I a, koji Je bio u neprekidnoj brizi za svoga starog gospođara. Naročiti je dokaz o svojoj vanrednoj bodrosti dao car 1910. godine prilikom svoga napornog putovanja u Bosntikada nije pokazivao ni najmanje znakove utnora. Jedan dan u žlvotu vladarevom. l^oznato je, da je pokojni car i kralj vrlo rano ustajao. Ljeti je ustajao po vojnički već u 4 sata, zimi pola sata, a zadnjih godina valjda sat docnije. Poia sata po završetku toaiete, monark bi prvi puta doručkovao. Ovaj se doručak sastoj'ao iz šaljice kate i »,kifli“. Odkako je izbio rat, vladar više nije htio jesti .,kifle“. koje je smatrao kao prcveiiki luksuz u ratno doba, več Je umjesto njili jeo naročito za njega sjjrcmljen bijeli hljeb. Posiije doručka radio bi od prilike jedan sat za pisaćim stoiom. Taćno u 6 i po otpočeo bi svoju jutarnju šetnju. U Schfinbrunnu bi on uvijek odlazio do takozvane komorske bašte i natrag. a u Isciilu do lakozvanog ,.Pfandlwega". U čeivrt do 8 vlađar bi opet zasjeo za svoj pisači sto. U medjuvremenu bio je stigao turir s pošioin iz Beča. Car i kralj je lično otvarao torbu sa aktima i dao bi ae na rad. U 9 sati prekinuo bi za kraiko vrijeme rad radi drugog doručka. Ovaj bi se doručak sastojao iz jednog buljona i nešto mesa, a služili su ga

kako ga današnja znanstveno-medicinska znanast propisuje. Ovim su postupkom okužiie roditeljku. koja je cbično oboliia na babin.oj gi ozn ci. Za to je Semmelueiss uveo Kao ra.vkužujuće sredstvo chlorovu rastcpiint, k ja se izvrsnom pokazala tako. da ie pomor rodilja, koje su oboljele od babinje groznice, pao od 98 proceuata na 24.5 proeenata. Ban danas u rodil štima pomor rodilja jedva dostiže 3 prt cenata. Iza ovcg znanstvem g razlaganjti prelazi govornik na upotiebu raznih seruma, koji služe kao zaštita iroii ninogim akutnim priljepčAim boles'tira. Navadja, kako su naši vojnici kalamljeni proti boginjama (ospicamal, kako im se uštrcavao sermn proiiv kolere, tifusa i ietanusa. Ističe primjer, da se već pred 20 godina uvelo u gradu Hamburgu prufitakiičko ubnzgavanje tetanovog seruma profi boiesti tetanusa. Tokazuje. ko'ika je vrijednost O'ih profilaktičkib mjera, odlučno zastupa ovo stanovište, te činjer.cama pntvrdiuje, da se je izim inih zdiavsiveno-redarstvenih mjera haš ovftn srcdstvima sprliečiia mnoga akutna priijenljiva bolest. Pri svršetku svog ananstvenog f poučnog predava' Ja izjavljuje proiesor dr. Fiselherg sa osohitim zadovolistvom uspiešni i poirtvovnl rad žene k ,, o samariianke u ovom gvoznom »vietskom ratu. Ovaj rad pored ireč»ičkog djelovania te osobitog /gu r.V manja za to pozvan : h fak'ora zasiužuje svaku hvaiu i priznanje. Predavanje učenjaka, glasovitog kirurga profesora dra Eiselberga pojiraćeno je sa strane mnogobroine publike sa burnirp odobravanjem, veiikom zahvaiom. Dr. Stl Kuknč.

caru u samoj sobi za rad. Poslije bi produžio rad. Kad nijesu biie zakazane audijenclje i posjete vladar Je neposredno do pred ručak sjedio za pisacitn stolom. U Ischlu ručak je služen iia verandi carske vile bogato iskićenom lovačkim trofejama i uspomenama. ~Na tome su rućku učestvovale i vladareve ćerke prjnceza Gizela, supruga maršala princa Leopolda bavarskog, i nadvojvotkinja Marija Valervja, nadvojvodkinja Ela, ćerka ove posljednje i ostali članovi carske i kraijevs'ie kuće, koji su se nalazili u lschlu, a osim toga i glavni pobočmk grof Paar. Za te ljetne ručkove nije važio strogi dvorski ceremonijal. pa se razgovor vodio sasvim nevezano. Zimi pak u Schonbrunnu ili dvoru ručak je sluzen tek u pet sati. No kao god i u Ischlu. taj je ručak bio jedini vcći objed, što ga je vladar preko dana uzimao. Mcnu je bio skroman. Rijetko je prelazio pet jela, od kojih je vladar jeo sa dobrim apetitom. Najradije je pio bavarsko pivo i po koju čašicu bordeauxskog vma. Vrijeme poslije ručka vladar je u hitnim slučajevima opet posvećivao radu, a inače odmoru. Prije spavanja vladar bi oko 8 ili 8 1 po sati pojeo još po koji sandwicli ili popio po čašu kiselog mlijeka, ali često u večer mje ništa okusio. Najmilija valdareva jela. — Vfadar kao pušač. Kao i svaki čovjek i vladar je osobito volio neka odredjena jela. U njegova najmilija jela spadale su neke vrste bečkili kolača. oštrige, ajvar i poznate frankiurtske kobasice. Vr!o je interesantno napomenuti, da je vlađar često po te kobasice slao u jednn cbli- žnju malu pravu bečku gostionicu. na mjestu gdje danas stoji zgrada poljoprivrednog društva. U jela. koja vladar nije nikako volio, spada paradajs. Viadar je bio poznat kao strastan pušač, ali ipak u pušenju nije preijerivao. Svoju omiljenu ,,Virginiju“ morao je već prlje mnogo godina po Ijekarskoin savjetu napustiti. U mjesio toga pušio je poslije drugog doru'ka jednu blagu „Havanu**, a poslije ru^ka jednu iii dviie režijske cigare, koje su naročito za njega spravljane. Vladar 1 njegovj unucL Kada je car i kralj Franjo Josip bio gotov sa njegovim poslovima. kada je bio slobodan od audijeiicija. prijema, posjeta, vojnih smoiri itd., on je nalazio zabave ili u lovu, ili kod svojih unuka. Opšte je poznato, koliko su djeca nadvojvotkinje Marije Valerije obožavala svojega carskcg djetia. Dešavalo se, da su djcca zalazila u njegovu sobu za rad, dok je car i kralj još imao posla. Tada je sijedi viadar dodavao svojim unučičima olovku i artije, da se pozabave- dok on nc svrši posao. Tada su djeca mirno sjela na čilim i počela da šaraju po artiji, tiho šapćući, da ne uzneniiruju djeda kad radi. A najsreiniji je bio vladar. kada je u krugu svojih unuka i praumika slavio Božić u Sclir n’orunnu. 0 Bo/iću svake je godine doiadla u Schorbrunn cijela porodica nadvojvode Franje Salvatora. Neobična tačuost vladareva. Svaki dan u vladarevom živoin tačno je u napred bio rasporedien u pogledu njegovoga rada, njegov h prijeii.a, posjeta itd. Njegov pri.gram bio je u napred odredjivan /.a p) nekoliKO dana, a po nekad i za nekol ko sedmica, a taj je program car i kralj održavao sa vojničkom tačnošću. Ova tačnost i revnost potpuno se prenijela i na svu njegovu okclinu, ra do najnižeg poslužltelja. Navešćemo samo Jedan primjer. Kada je g< d car i kralj imao da se izveze u ncku posjetu. na neku svečanost itd., carski je iTcni kočijaš već u oči toga dana sa kolima odlazio do dotičnrg m'esta, da hl se uvjerio koliko traje vožnja, što bl on poslije javio službujućem adjmantu. Pren a tome je tpčno odredien čus vladarevog polaska, tako da je vladar na minut u odredjeno vrijeme stizao na svečanost ili drugo. Može se mirne duše reći, da se u tome-rarskom životu rijetko nalazio makar jedan dan, koji ne bi bio potpuno iskorišćen radom. Druge Učne crte. Car i kralj je imao već običaj, da dva puta sedmičiio u bečkom dvoru daje opšte audijencije. Cesto su u dvorani za audijencije čekale stotlne lica, počevši od lainih savjetnika- pa do prostoga seljaka iz neki g alpmsk'ig sela na čas, kada će se naći pred svojim vladarom i gospodarem. A kada bi se pojavio pred cara i kralja, on bi stajao u maloj sobi za prijem bez ikakvog svjedoka oči u oči sa moćniru vladarom i prirodno je. da je svaki u prvi mah bio ne maio zbunjen. Ali čim bi Fruuio Josio oroaovorio. čiui bi se

iz prvih njegovih riječi osjetila ona njegova vanredna dobrota i srdačnost, molioc bi se odntah oslobodio i mirno bi izgovorio svoju žeiju. Car i kralj nije znao i nije litio znati ni za kakvu brigu za be/ojcdnost njegove lićnosti. Obavezna cdostrožnost redarstva tnorala se ispoIjavati na što diskretnij! način, jer bi inače izazvala srdžbu vladarevn. Kada je redarstvo prilikom jedne narodne svetkovine 1881. godine htjelo zatvoriti za taj dan glavnu stazu u Praieru, car i kralj je to zabranio riječima: „Prater se ne smlje zatvoriti. ja hoću da budem medj svojitn Bečlijama “. Ovo se isto ponavljalo 1 prilikoin drugih svečanosti, kaaa je redarstvo litjelo da zatvori sclionbrunnski park. Vladar je htio da bude tačno i nepristrano obavijcšteu o javnom mnijenju. U tu svrhu on je svakounevno još rano u jutru sam pročitao najglavnije bečke listove, a osint toga moraii su mu se svakodnevno podnositi važniji isječci iz sviju glavnijih austrcugarskih i strauih listova. Prilikom jednog prijema novinara rekao je. Ja je on potpuno uvjeren o važnosti i značaju, što ga slobodna štampa ima za razvijanje dubovnog života i za pravilno shvatanje javnih prilika. Primjedbe, što ili je on obično svojeručno pisao na podnijeta nm dukumenta, dokazuju, sa koliko je saviesnosti nestor evropskih vladara razmatrao akta. što su mu ih podnosili njegovi ministri. Često se dogatijalo, da je on na primjer na vješto sastavljeni izvještaj kakvog mladjeg konzularnog činovnika stavljao primjeibu: „Treba mi ga predložiti za odlikovanje“. Napori, što su ga krunisanom starcti zadavali bezbrojni prijetni. raporti pojedinili ministara, predsjedavanje ninogim ministarskim i vojnim savjetima, ispunjavanje ogromnili rcprezentativnih dužnosti dovoljno objašnjavaju što je on rano legao. Pored primjernog poimanja dužnosti, što Je krasilo Franju Josipa 1.. jedna je od najljepših crta njegovo viteštvo i kavaljerstvo. Rado je pružao ruku za pomirenje nekadanjim pro.ivniclma na bojištima. Kada je pedesetih godina prošiog stolječa podignut novi arzenal i ukrašavan kipovirna znamenitih vojskovodja, bile su medju nadležnima izbile ncsuglasice o tome, Ja li se možc tanto posiaviti i kip Wallensteinov, pošto je on izđao svoga cara. S toga je zatraženo vladarevo mišljenje. Car i kraij je odgovorio: ,.On je naše zastave često odveo pobjedi, s toga mu tarno i priličf mjesto“. Vladar je bio na glasu sa svoje Ijubavi prerna umjetnosti i sa tačnoga suda, što ga je umio dati o nekom umjctničkoni djeiu. Za života carice i kraljice Jelisavete on je njojzi i svojoj djeci posvećivao najveći dio svoga slobodnog vremena. Sva važnija lična pitania, on je riješavao poslije dogovora sa njom. S toga je shvatljivo, koliko je dvostuko težak udar za njega bila njena tragična smrt. Kada bi u septembru svake godine počeli veliki manevri, on je redovno odlazio onatno, gdje ga zove dužnost. Bio je strastan jahač, pa je sa svojoin pratnjom neuniorno jurio od položaja do položaja. od puka do puka. Tada kao i u drugim prilikama davao.je dokaza o svome upravo čudesnom pamčenju. Poznao bi svakoga, koji bi ma kad imao sa njime posla. Vladar i djeca. Kaogod štu sino vidjeli, koiiko je car i kralj volio vlastite unueiće, tolitso se njegova ljuoav prostirala i na djecu u opšte. Kada je 1880. godine prilikom jednug ooravka u Ischlu uz jednu mjesnu deputaciju došlo u tamošnjoj narodncj nošnji i dvanaestero djece, šest djevojčica i šest dječaka, koji su mu pounijeii jednu umjetnički sastavljenu kitu cvijeća sa trakania u narounim bojama, pokojni je vladar bix> toliko ganut ovom ugodnom maniiestacijom, ua je naroeito dao zvati svoju kćer. nadvojvotkinju Mariju Valeriju, da se sa djecom pozabavi. Kada je prilikom pedesetgodišnjice njegove vladavine na bečkom ,,Ringu“ obrazovan špaiir od školske djece, koja su klicala vladaru. zablistale su na očima sijedoga cara i kralja suze radosnice, kada je pored njih prolazio. Kada je car jedared lovio u Alpama, oii akao se jedan seljački dečko 1 srećom se još uhvatio za jednu granu, pa je tu visio nad ponorom. Vladar. koji je to opazlo, smjesta ie u opasnosti života spustio se do onog mjesta, spasao dječaka i sam ga je predao njegovoj majci. Kada Je jednom razgledao predilski klanac, navratio je u školu u selo Predil. Za vrijeme predavanja. kojemu Je vladar prisustvovao, naročito se odlikovao mali Josip Bogovlć, sin jednog rudarskog rađnika. Kada ga je car pitao, šta bl najradije htio da bude, dječko je odgovorio, da bj najviše volio da fmde vojiik. O Božiću isie eodine ooslao ie vladar ovome

djećku čitav sanduk vojničkih igračaka i slika. Franjo Josip I. kao iovac. Pokojni vladar bio je strastan lovac. i to u najplemenitijem smisiu te riječi. On je voleo pravi lov, a mrzio Je takozvane lovove sa goničima, koje je označavao ubijstvom u masi. Naročito je volio, da lovi divokoze u pratnji svoga najmiiijeg ličnog lovca starog Franje Mfihlbachera. prostog i naivnog Čovjeka iz naroda, koji u svojiin razgovorima sa vladarem ni najmanje nije birao izraza, već bi često izbacio po koju narodsku, što se vladaru jako dopadalo. Još kao osatndesetgodišnji starac krhao se bodro po planinama Ioveći jelene. Na lovu su mu bili gosti mnogi evropski viadari, ali najmiliji i gotovo redovni gosii bili su mu pok. krplj Albert Saksonski i njegovi rodjaci’ bavarski princevi na Čelu sa pokojnim princ-regentom Luitpoldom, koji je isto kao car do u duboku starost kao mladić lovio po planini. Od mnogobrojnih lovačkih anegdota carevih najzanimljivija je slijedeća: Jedared je car i kralj Franjo Josip opet lovio sa pokrjnhn saksonskim kraijem Albertom i pokojnim bavarskirn princ-regentom Luitpoldom. Sva trojica po svršenom lovu išii su zajedno po šumi bez ikakve pratnje i zalutaše. Najzad umorni od hodanja trojica krunisanih staraca naidjoše na nekog ćumurdžiju iz okoline sa kolitna i zamoliše ga. da ili za dobru nagrađu odveze do na mjesto sastanka. Sva su trojica bila u običnom lovačkom odijelu, Još i dosta pohabani nd pentranja po kršu, tako da seliak nije mogao ni slutiti, koga vozi. Medjutim poznavao je sve seljake i posjednike u cijeloj okolini. pa je bio radoznao, da zna ko su oni. S toga se on odiednom okrene 1 zapita ih na svom gornjo-austrijskom dijalektu: ,,Ma, Ijudi, ko ste vi?“ >,Ja sam Leopold, princ rcgetiat bavarski“, odgovori jedan od visokih gostiju, isto tako narodskim tonom. -,A ti?“ zapita ćumurdžija i sa malo respekta pokaza bičem na kraIJa Alberta. ,,Ja sam kraij saksonski", odgovori kralj Albert istim tonoin kao 1 bavarski vladar. ,,A. a ko si onda ti?“ okrete se seIjak caru i kralju Franji Josipu. ,,E, pa ja sant ti brate car austrijski“. Na to seljak ućuta. ali nekoliko trenutaka docnije, okrene se i ljnt, što je mislio. da gospoda tjeraju šegu sa njime, izdra se na trojicu vladara. .,E, pa gospodo rnoja, ako ste vt to što kažete, da vam se predstaviin i ja: Ja sam car kineski“. Ćumurdžija srdito raspali po konjima i tiskoro kola stigoše u Miirzsteg. a trojica vladara od srca su se smijala ovom iijepom doživljaju. No kada su stigli, griješni ćumurdžija imao je šta vidjcfi. Onu trojicu, za koju je on mislio, da se sa njinie ,,izmotavaju“ Čekala je Čitava gotnila visokih ličnosti i adjutanata. koji su nepoznatii gospodu na seljačkim koiima oslovljavali sa „Vaše Veličanstvo“. Jadni seijak pretrnu od straha i htjede da padne na koljena pred carem. No ovaj ga smijući se podiže. umiri ga I upravo kraljevski obdari. Epiiog. Bezbrojne su anegdote lovačke, vojničke i druge, koje ilustruju beskrajnu dobrotu nokojnoga vladara 1 naćin, kako je untio, da se opliodi sa prostim narodom. Njima se mogu nc novinarski stupci već čitave knjige napunitl. S toga ćemo najbolje završiti ovaj natpis ispričavši jedan mali dogadjaj vrlo značajan za ocjenu duševne veličine pokojnoga cara i kralja Franje Joslpa I. Jednom mu je podnijeta na potpls jedna smrtna presuda. Car i kralj je dugo čitao i čitao, razmišljao. nekoliko puta zarnahivao perom da potpiše, ali najzad opet odustane. Na kraju krajeva ipak otpoče sasviin polako i oklijevajući da potpisuje. U taj mah mu iz očlju kanu suza i pade baš na nedovršeni potpis. Na to kralj reče: Suze brišu svaku krivicu, evo ’ddite moj se potpls rasplinuo. on više ne važi: poklanjam osudjenome živott Oproštaj pokojnoga vladara od naroda I oružane slie. Kb. Beč. 24. novenibra. Zvanični Hst izašao je danas u vanr«<lnom izdanju, a sa slijedećom sadržinom: Pokojno Njegovo carsko i Apostolsko kraljev ka Veličanstvo blayo»zvolje'o je u svo oj PreviHnjoj, jučer otvorenoj oporuci (tfstamentu) uputifi slijedeće oproštajne riječi svojim narodima, kag i vojsci i mornarici: »Mojini Ijubljunuu narodima i&kazujem punu zahvalnost za vjemu Ijubav ukazivanu Meni i Mome Domu u sretnim danima, kao i u teškiin vrenienima. Svjestan te odanosti Meni je biio lako oko srca, a osje<>ao sam se potkriiepljen u ispunjavanju teške vladarske du/nosti. Neka ovi isti rodoijubivi os cCaji ostanu sačuvani i mojetn nasljedniku. Sa osjeeafciu ttonute aahvalaosti za

pokazanu hrabrost i vjerou odanost sjećam se i Svoje vojskc i momarioe. Njene su Me pobjede ispunjavale radosnim ponosom, a njene nezgode izazvane bcz njene krivioe bolnom žalošću. Odlični duh, ko,i je od vajkada vladao u vojsci i monuirici, kao i u oba Moja domobranstva, svjedoči Mi za to, da će Moj nasl.cdnik isto toliko moći da računa na vas kao i Ja. Car i kralj Karlo i pogreb. Kb. Beč, 23. novembra. Car i kralj K a r 1 o nc će učestvovati u »amom sprovodu, već će sa caricom i kraljicom sacekati sprov.od u crkvi sv. Stjepana. Tck će odande novi vladar sa dvorskim dostojanstvenicima, iskupljenim u crkvi, ispratitl sprovod do kapucinske grobnice. Do sada nije prijavljeno učešće stranih vladara. Ako bi se koji od njiti pojavio. on će u sprovodu ići neposredno za carem i kraljem Karlom. Djeca nadvojvode Franje Ferdinanda. Kb. Bcć, 23. novembra. Djcca pok. nadvojvode Fran e Ferdiđinanda upatila su ca ti Kariu slijcdeći brzojav iz Konopišta. Duboko potrešeni zbog gubitka, što ga pretrpismo mi i cijeia Austri a, našc, misli i moiitve u usrdnoj ljubati i vjer-. nosti hitaju Vašcni Veličanstvti. Naši će se dragi roditelji na ncbu moliti za niilosč i blagosiov Vašom Vciičanstvu. Sofija, Maks i Ernst j Poslijednje carevo mjesto pokoia. U carskoj gTobnici kod Kapucina na Neueii Markt-u, i to u onom grobničkonf odjdenju, koje je prije pct godina iz neu-> potrcbljenih potirumskili p o to ia sa sviin! iznova spretnljeno, a koje do sad nije bilo zauzeto, otpočeic su već jtiče pri e potN ne pripreme za konačnu sara. u tijela prc-j minutog cara i kralja F r a n j e J o s i p A P r v og. Prema tcme će tijelo vladarcvo bi4 ti prvo, koje će se u tim prostorijama predaii vječnom pokoju. Još je odmab pr$ sprcman,u tog novog' grobničkog odjelc-j nja sinjerano, da u njeinu sva tijcla užc carske porodice dobiju mjesto vječnog po-* koja. Prema tome će se u doglednom vicmcnu prenije.iu novogroh ičkood clenje tjela carice i kraljioe Jelisavete i prije-* stolonasljednika R u d o I f a, koja uporcdc* leže u velikom prozornont udubljenju grob-* ničkog ooj.lenja, vlada'ačkog doma Habs-i burg-Lotarinskog" (obično pogrešno naz-> vana nova grobnica), daije u blizini nrla-, zeći se kovčezi, u kojima su sinrtni ostatdi carcviii rodiielja nadvo.vode Fran : e Kac 1 a i nadvojvodkinje S o f i j e, careve bra-| će, cara Maksimilijana meks.čkog * nadvojvode Karla Ludvviga kao i pr^ vorodjenčeta kćeri carskih supružr. k i, nad-> vojvodkinje Sofije, koja je rodena 5* marta 1855., a tunria 29. maja 1857. U novo grobničko odjelenje se tilazf preko tri mramorne stepenice na vrata koja su do sad bila zatvorena. To su dvije sučeljavajuće se četvorougolne inate prostorije, koje na ulazniku ne čine nikakav sumorni utisak. Da bi sc dobiia odgovarajuća visina, morao se predhodno jedanj dio tla spustiti ncšto niže. Zidovi su obiit prostorija sa svim obloženi bijeiim ntramornim pločama, a samo donji dio, u visini nešto više od jednog metra, obložen cmun pločama. Tavanica je u bijeioj boji. U sredini krova prve prostorije naiazi se cn reIfef glava lsusa Hrista, koja baca zrake, u kojima se vide male andjelske glave. U drugoj je prostoriji isti ukras tavanicev samo s tom razlikom, što se ovdje m.esto slike Isusove vidi slika Majke Božije. Sa svant je pi osta, ali je vrlo ukusan oltar u prvoj prostoriji, koji se nalazi u jednom udubIjenju zida. On je izradjen od bijelog rnraniora. Zid oltara krasi lik Isusov izradjen od bijelog mramora (Isus na krstu). Šest bronzanih svijećnjaka i dva divna suda s cvijećein naiaze se na stranama oltara, do kog se dolazi prcko crne mramornc stepengice. Picdoltarom je postavljen crnom čohont zastrti molitvenik. Desno i lijevo od oltara nalaze se u mala udubljenja pretvorenim uglovima zida akgorični 1 kovi od bijelog mramora. Taka'v isti ukras zickt se naiazi u oba ugla široltog uiaza druge, manjc pro storije. Od velikog je utiska, ali odgovarojuči prostorijatiia, električno osvjetljenjc. Duž tavanice na sva četiri zida prve prostorije ima u udubljeujima, koja su zaklonicna niliječnim staklom, 38 sijalioa, a u drugoj prostorjji 32. Prva prostorija ima na zidu ulaza dva prozora, drga prostorija pak ima prozor samo na čelnom zidu. Okna sva tri pro zora su jasno piave boje, tako, da kad se pusti ekktrično osvjetljeujc, u obe prostorij« ovlada plavičasta svjetlost. Car i kralj je> kad je god posjećivao carsku grobnicu, razgledao novo grobničko odjelenje. Kako nam se saopštava, tiielo vladarevo predaće 9e vječnotn pokojti « drugom grobnlčkom odjeienju. Razmjena brzojava. Izmbđja njemačke carice 1 carR ce i kraljice Zite. Kb. Berlin, 24, novembia. »Norddeuf sche Allgemeine Zeitung" donosi slijedeći brzojav, koj» je njemačka oarica uputila austrijskoj carict i ugtrskoj kraljid: U ovom sttdbonosnom času goni me osjećaj da iskažem, ko.’u>o toplo saučešće uaimam u tua Vašeg Venčanstva i naroda Austro-Ugar>ke zbog s»r* ti Vašeg uzvišenog strica, Njegovog Ve čanstva cara i kralja Franje Jos pa. I votu inc je srdačno prijateljstvo vczt' s njitu, a vjenro poštovuQ,e očuvacu *a koinika. Vaie Veočaustvo očekuie nov« *■