Београдске новине

Izlazi: dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

Prodaje se: u Beogradu 1 u krajevlma zaposjednuHmodcarskolkra- C ]i Ijevskih Ceta po cljeni od v U u HrvatskoJ-SlavonlJI, BosnlHercegovinl I Dalmacijl po cljenl od 8 h livan ovog podrueja . . . 12 h \r .Oglasl po

Pretplata: za I mjesec u Beogradu I u krajevima zaposjednutim od carskolkraljevsklhCeta K 150 u Hrvatskoj-Slavoniji, BosnlHercegovinl I Dalmacijl K 2 40 izvan ovog područja . . . K 3'cljenlku. -

llredništvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. broj 10. Telefon broj 67. Uprava I primauje preplate Topličin Venac broj 21, Telefon broj 25. Primanje oglasa Kneza Mihajla ul. broj 38.

Godina 11.

RATNI IZVDESTADI. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 14. decembra. Istočno bojlšte: Front maršala pl. M a c k e n 3 8 n a. Neprijateljsenalazi upov I a č e n j u i u o b I a s t i d o n j e J alomice. Mi smo i opet zadobili na prostoru. i Front gencral-pukovnika nadvojvode J o s i p a: Rusi i daije napadaju, aii su i jučer k r v a v o o d b i j e n i južno od t r o t uske đcline i zapadno od TfilgyesaNad Comanesci svalio je jedan austro-ugarski letač neprijateljsku borbenu ietilicu; ova se prebacila i svalila u šumu. Front rnaršala princa L e o p o 1 d a bavarskog. Uz obe strane D n j e s t r a porasla je ruska topnička djelatnost. Inače nema ništa novoga. Talijansko i jugoistočno bojište: Nema osobitih dogadjaja. Zamjenlk glavara generalnog stožera pl. HSfer, podmarSal. Izvješta] njemačkog vojnog vodstva. Kb. Berlin, 14. decembra. Zapadno boiište: Front bavarskog Driiestolonasljednilca R u p r e c h t a: U pojedin'tn odsjeclma fronta ns S o m m i traje privremeno jaka topnička vatra. Front njemačkog p r i j e 8 t o 1 otiasljednika: Kod Le four de Parls u Argonn i m a odbijene su francuske izvidnice, koje su poslije jake topničke pripreine pošle na napad. Na desnoj obali rijeke Maase bila je danas jača topnička vatra. Istočno bojište: Front maršala princa I e o p o Ida bavarskog: Nišfa osobitoga, Front general-pukovnika nadvojvođe J o s i p a: U š u m s k i m Karpatima topnička vatra, U Gyorgy 6-gorju iu dolini Trotusa navalili su Rusi i opet, ali bez uspjeha i sa teškim gubitcima.

Front maršalapl. Mackens e n a: Povoljni uspjesi na cije1 o m f r o n t u u prkos neprohodnosti puleva. Velikaje Vlaška južno od željeznice Bukarešt—Ćerna Voda očišćena od neprijat e 1 j a. Mačedonsko bojište: Istočno od CrneReke odbijeni su svi s r p s k i n a p a d i sa vrlo teškim gubitcima. Prvt zapovjednlk glavnog stan* pt. Ludendorff.

Odlučnl zo Osrtiii, gotovl za iiiir. Mi preživljujenio sada dane, kojl su puni zapetosti. Clo svijet očekuje odgovor, koji će datl vlade sila sporazunia na ponudu za mir, koju su podm'jeli saveznici; — svaki je radoznao, da 11 će one prihvartiti rnku, koju im je protivnik pružio, lli će pređpostavitl da produže rat, u kome su cmi do sad mjesto željenih uspjeha pretrpili samo štete. Savezne sile mogu ponosnom mirnoćom čekati na tu odluku, koja će vjerojatno idućih dana pasti; to njlhovo dostojanstvo i silno spokojstvo ogleda se I u govorima, koje su držaii njemački kancelar 1 grof Tisza, stavljajući parlamentima do znanja akciju mira, a koji su primljeni s velikim odobravanjem. S riječima „odlučni za borbu, gotovi za mlr“, završio Je Bethmann-Hollvveg svoja raziaganja, u njima sc upravo nalazf sve, što saveznici imaju sporazumu da kažu, nalaz! se pored jasno iskazane voljc za mir i stra'novita prijetnja, da će se putem, koii je središn.ie vlastl već više od dvije godine vodio samo iz pobjede u pnbjeđu, prođužiti nemilosrdno i dalje, ako bi to sporazumnim siiama bilo po volji. Četvorni savez ne moli za mir, za to ot ? neina ni sa vojnlčkog ni prlvrednog gledišta ni najmanjeg povoda ni uzroka. On tuidf mir u jednom vremenu, u kome se nadmoćnost središnjih vlasti i od njihovih protivnika nevoljno priznaje. Već je i sam pohod u Srbiji razgolitiio bio jasuim načinoan uemočnost sporazunmili sila, a ona se još jače razgolićuje sad pobjcdama u Rumunskoj. Ponavlja se ono isto što je bilo i prošle godine, all baš zbog tog por.avljanja nije više ono isto, jer je od tog vrcmena prošla godina dana puna najkrvavijih i u žrtvama bogatih bor-

bl, a država, koju je sada siia i snaga središnjih vlasti slomila, bila je baš ona, koja je sporazumu trebala da pridruži poslednje pomoćue zborove. Iz izjava Bratiana sad se saznaje, kako se u krugovima sporaz-uina zamišljao rat poslije rutnunjske objave rata. On nije tiebao samo da donese odluku u korist sporazuma, ncgo jednu brzu, jednu r.epremijenjenu odluku. RumunJsku su uvjerilL, da Njetnačka i njeui saveznicl nijesu više sposobni ni za kakvu ofenzivu, da će ući u jednu zemlju, koja se ne će ni braniti, j da do zimskog rata ne će više ni doćl. A kad su se u Rtimunjskoj stvarl obrnule baš protiivno onome, što s. u ratnom savjetu sporazuma očekivalo, nije moglo ostati bez velikog utiska u neprljateljskom inostranstvu, a štampa sporazurna je osvojenjem Bukarešta, koje slavno kruniše najvažniji odsjek rurminiskog pohoda. pala u najgrdju zaprepešćetiost 1 zabtinu. Ne može se više oporečl, da je ratni stnjer sporazuma u ovoj godini bijeđno propao. Središnje vlasti I njiliovi saveznlcl, koji poslije jedne njihove najveće pobjede pružaiu ruku za mir, ne mogu ničim drugim bolje da označe zbilju svoie volje za mir, nego baš Izborcm ovoga vretnena. Oni time kazuju, da niiesu opiieni svojim pobjedama, dok njihove Čebe u jurišu kroz Vlašku napređuju prema Moldaviji, onl daju protivniku prilike, da se razmisli i uvidi, da bi svako dalje prolivanje krvi biio uzaludno; šta v!še, one uvjeravaju, da ne misle da ikoga razbijtt ili unište, već da samo že!e da osiguraju svoj opstanak i slobođu svoga daljeg razviča. Ovaku preuusrei'jjivo'oi može da pokaže samo onaj, koji je svjestan svoje nadmoćnosti. Pobjediocu, koji pruža ruku za mir, svakako sc može više povjerovati u njegovu iskrenost, nego pobijedjenome, koji je tia takav korak primoran. Želitt jej da upravni državnici si!a sporazuma ne zatvaraju očl prcd ovim faktiima, jer itn se istodobno stavlja do znanja, kakva bl sljedstva nastupila odbijanjein ix)tnide za mir. Mi smo ne saino za mir spremni, već i za borbu riješeni, a ta riješenost naša ogleda se u po gdjekojint tnjerama poslijednjeg vremena na način, koji u naprijed isključuje svaku nadu država sila sporazunta u mogući preokret rat>ne srcće. Gradjanska siužbena obveza pretvara Njemaeku u jedan jedini veIiki arzenal, a u nedalckoj budućnostl taj će primjer da primjene 1 njezinl

saveznicl Odbijanje ponnđe za nnr razbuktalo bi do krajnjih granica riješivost naroda četvornog saveza I rat bi se toliko zaoštrio, da bl mu u skoro morao doći kraj. Ali bi tada poslije više ratnih mjeseca vojnlčka situaeija sila sporazuma svakako mnogo gora bila ncgo što je sada, a prijedlozl, koji bi tada hnall da posluže kao osnovica za tnir, znatno bi se razlikovali od ovih,

Kb. Paris, 14. decembra. (IzvještaJ Havasovog ureda.) U sjednici komore, koja je održata juče posiiie podne, dao je ministar predsjednik Briand slijedeću izjavu: U toku tajnih sjednica izdvojena su dva pi:an.ia 1 izradjcna u dnevnom rcdu o povjerenju. To je prvo pitanje 0 vojnoj upravi, to jest o njenom radu uz saradnju ratnoga odbora, a drugo pitanje o izmjenama vrhovnog vojnog zapovjeduištva. Ratnont će se odboru staviti na raspoloženje sva punomoćja, potrebna iadi donošenja brzih odluka 1 sva srestva za brzo izvršenje njihovo. On će zasijedati gotovo neprckidno 1 vodit će račtina o tome, da se uredi snabdjevan.ie ! da se obezbjedi pravilna raspodjelba potreba mediu gradjanskim stanovništvom 1 vojskom. Ne pratjeruiući u optimizmu, koji se danas više no ikada sastoji u tome, da ne popustimo u bezuslovnoj vjeri u pobjedu, mi ne smiiemo zaboravilfi, da su se Nijcmci u početku rata ustremill gotovo svom svojom snagom isključivo na nas. f rancuska je prihvatila udarac \ oncmogučila je Nijemcima odlučnu pobjedu. Nigdje Nijemcl uijesu zadobili odlučnih uspjeha. Istina hrabra je Rutnutijska morala popusriti, a to je žalosno. Ali njena vojska, tiaslonjena na Rusiju, opet će se pribrati; jer valja znatj, da istočno pitanje još tii izdaleka ni : e riješeno, a sutra ćemo imati front, koji će biti u stanju, da pokrene neprtjateljske borbene redove. Neko će reći, da 1916. godina nije domjela očekivanu pobjedu. Ali treba bladno razinatrati činjenice. Treba imati na umti, da ni njcmačka vojska ttije sa svoje strane izvojevala pobjedu, jer smo mt na Verdunu poslije borbe od osatn mjeseci cstali pobjednici. Rad ratnog odbora ne če stvorit! nikakve poremečaje u životu zemlje. Mi ćemo rekvlrirati što bude potrebno. Mi ćemo tražiti rješavanje izvjesnih pitanja vladinom odlukom, pošto bi njihovo rješavanje zakonodavnint putem u ovome slučaju bilo i suviše sporo. Produžičemo zrbranu alkohoia. Vidimo svi, da se kod našega protivnlka pokazuje dik-

koje sada nude države četvornog sa« veza. Za nekoliko dana već ćemo znati, da U se sile sporazuma odista nadaju preokretu rata u njihovu korist. Ako su toliko obnevidile, onda će četvorni savez znati, šta m.u valja činitf. Mač još nije vraćen u korice, već ća još jače zamahnuti. A mi ne strepimo, po koga će to gore biti.

tatorska volja, da sebi na proljcće obezbjedi pobjedu time, što će svoj nedosiaiak ti Ijudstvu nadoknaditl povećanjem svoga ratnog materijala. Osvrčujući se na govor njcntač-' Icog državnog kancelara Briand veliJ Diižnost mi je, da svoju zeniUu saču* vam od niogučnog trovanja! (Burno odobra\ anje.) Kad se jedna zemlja oruža do zubi, kada ona vrijedjajući me* djunarodno pravo, svuda daje na regrutovanje ijudi, koje prlsiljuje na rad, kada ja u takvome času u svojoj doniovini ne b! uzvikivao: „Pazite. gleda.Ue šta radite!“, ja bl hlo dostojau da se kamim! (Burno odobravanje f oduševljeni usklici.) Predlažu nam, da prepovaraino o miru. dok su Srbija, Belgija i deset francuskih okruga zaposiednuti od reprijarelja. Uvijeno ! ovlaš. a pomoću svečanih teatralnih riječi pokušava se, da se pokrene nemirna savjest i srca u državama. koja oplakuju toliko mrtvih. (Odobravanje) Šta naiazimo mi u tome govoru? Pr’r* je svega manifestaciju, kojom trebaju da se obmame neutralcf I njeniačkf narod. Niiesmo mt t!, koji smo željell ovaj strašni rat. On nam je name>tnut. Na tu mauifestaciju ja ću po stoti put odgovoriti: Ne! Vi ste bi!l napadači, pa ma šia rekli u svoju odbranu. posfoje Činjenice koje to dokazuju. Prolivena krv pada na Vašu dušu. a n© na našn. Bctlimann je rekao: Mi liočemo da damo svnjlm narođima sva srestva za njihovc blagostanje, kola bt samo mogli poželjetl. A druvim narndima medjuto on dijeii milostinju. uvjeravajući ih, da i’n ne žeH potpnno unfštiti. Fvo šta se poslije bitke na Marn! j posliie Verdima niidl s!av n oJ ? nesa* lomHenof Franciickof! (Zivo odnbravanje.l Takav dokumenat mora se brfžijivo razmatrati. mora se ispftatt. kaknv mu je cilj. Sa te govnrnice la Imam pravo kada tvrdim. đa fe fo manevar, pofciišaf. da se stvori itesloga mediu savernlcbna. da se pomnfe savfestl I da se demorafišu narođ’! Francuzf pnd takvim okoinostima isto će tako postupiti, kao snda što posupa parlamenat! (Jeđnođušno odobravanje.)

Prljedlos zo mir. Briandov odgovor kancelaru. — ,,Po stoti put ne!“ — „Pokušaj, da se izazove nesloga medju saveznicima“.

Podlistak. J e fi i n n c. r —' Ded‘ Savo, založi se malo, nist od jutros ništa okusio, samo komadić proje. — Mani me, Jovauka, jco sani ja, nego ajde prilivati se tt. ~ Šta ću, kad se meni baš ‘ić ne jede, odvrati stara seljanka i zlovoljno položi na zemi.iu torbu. — Šta ti je jopet, baš daiias, kada mi dolazi Dušan? *— Da ga Bog poživi, ali vidim još ga nema . . . — H, balio, batali čorava posia. Zar mi sada putovali dva dana, juče ceo dan dreždili i>o kiši, čekali voz, a ti baš sada, Kdc velc, sada če voz sigurno doći, ko‘ veliš, ne će doći!“ — H, pa koj‘ mu ga zua! Cika Sava zlovoljno prekide razgovor i stađe zamišljeno gledati preda se u ■naglu. Sitna kiša ueprekidno ie padala i s vremena na vreme bi starcu po koja krupna kap vode potckla sa otrcanc šubare niz obraze. On ne bi mario za to, već bl samo po gdjekad, kraditnice, da ga baba ne vidi, pogledao duž šina u pravcu, odakle je trebao naići davno očekivani voz, kojim je trebao da mu stigne jedinac sin. Skoro ga godinu i po dana nije bio vidio. Pre mesec dana bio je teško oboleo I iežao je u bolnicl, a onomad je preko jeduog svog seljaka javio, da stiže kroz dva dana na kratko boiovanje. Vozo\4 su na ovoj Pruzi dosta ueredovno saobraćaii. člkaSava i njegova Jovanka već su skoro čifav dan 1 celu noć provell na starrici. « voza Još nikako nema. No pre pola saU

\

reče im jedan željezničar, da je javljeno, da će voz uajdaije za sat stići. Ositn njih dvoje bilo je na maloj stanici još dosta sveta. Sve sami seljaci i nekoliko vojnika, kojima je isticalo i koji su ođlazili na ponovui pregled. MnogT od tijih još su se podštapaii. Upale oči, zažareni obrazi i nesigurn! pokreti pokazivali su, da se još nisu potpuno oporavili od strašne bolesti, koja kao da uvek bira baš najbolje ljude, koji dotie sretno izmakoše kuršuniu — pegavi tifus. Svi su se nadaii, da će dobiti produženje bolovanja, osećajući, da još nisu ni za kakvu službu. Neld su sami za se scdeli, i ne mareći za kišu, zamišljeno bi posmatrali vrhove svoiih opanaka. Drugi su opet sedeli u grupi i poluglasno bi razgovaralL S vremena na vrcme izvadio bi kojl od njih svoju ,,objavu“ i zagledao bi se u nju, razmlšljajući, šta li će sutra-preksutra stajati napisano na poledjini kao rešcnje lekarske komisije, da li ,,1’roduženo bolovanje do . . ili ono lakonsko „Zdrav — u komandu!“ Čika Sava, posle podužeg ćutanja, pogieda vojnike i više za sebe promrmlja: — Bre, ovi jadnici, isteče im bolovanje, pa još ne valjaju ni Bogu ni Ijudima. Daj Bože, da se nioj Dušan kod kuće dobro oporavi i odmorl, pa onda, šta mu Bog da . . .“ — Ma čekaj prvo da vidimo, da 1! će da nam dodje, nekako jetko odgovori Jovanka. — Ma šta tl Je babo, ako Boga znaš, pa što sad jopet da ne dodje? Zar nisi čula gde čovek lepo reče da voz tek što nije došao? — Ma ništa ja ne verujem, dok Dušana očima ne vidim . . . neka dodje", produžt baba posle nekollko trenutaka, ,,pa makar ko onal Milovanov, bez jedne noge , .

— Ćut, babo! planu čika-Sava i u pola priguši ružnu psovku, — zar tako misiiš detetu! — Bo‘me, ja kazali, uporno će baba, — onaj bar sedi kući, 1 niko više nema da ga dira, a onaj naš? Koj‘ ti ga zna, šta sve još može biti. Sava htede opet oštro da joj odgovort, kad se začu oštri glas staničnog signalnog zvona. Svt skočiše kao oparenl. Starac stražar, kojl je dotle stajao nemarno naslonjen na stanični bunar, čvršće pritegnu pušlcu I podje šinama, dajući dostojanstvenim gestom ruke ,,na znanje“ ,,narodu“, da se dalje ukloni od šina. ,,Dežurni“ stanični činovnik, koji je dotle scdeo u razgovoru sa jednim policijskim pisarom, Ijutit zbog ovog strašnog zadocnjcnja, dokazujući ovome, kako se ovde nezna, „koji pije 1 koji plaća“ i kako bi ,,sto puta više voleo da je u rovu, nego da vrši željezničarsku službu za vrente rata“ izlete napolje. ( Ne potraja dugo, pa se začu iz daljlne, pa zatim biiže, pisak lokomotive. Čika Sava se opet udobrovolji. — E, brate babo, šesnajs* meseci ga nisam video, a večeras ćemo opet sedetl sa njime za večerom . . . Jovanka ništa ne reče, već santo podje za njim u susret vozu. U taj se mah u neposrednoj blizinl začu brektanje lokomotive i ogromno dugački voz poče nallaziti u stanicu. Pretovaren, kao i uvek u ratno vreme. Prozori načičkani vojničkim giavama. Neld već poznali svoje I dozivaju se s njima. — Oj, nano! začu se sa stepenica Jednog od poslednjih vagona, — nano, evo me . . . Jovanka, koja je dotle rnrko gledala u bezbroj tudjih lica, trže se, kao da Ju je zmija ujela. Stara seljanka, koja je valj-

da retko kada u životu davala maiia svojim osećajima, raširi ruke i promrmlja: — Dušan, inoj Dušan! Starac Ju je ćutke posmatrao, a na očitna mu zablistaše suze. A l mtadiću na stepenlcama od vagona poče življe kucati srce. Za čas je zaboravio šesnaest meseci muka i patnji. Nikoga nije više video oko sebe, samo ono grubo staračko žensko lice, na kojemu su rad l sve tegobe težačkog života bile ostavile toliko vidnih tragova. Za sve vreme svoga života u kuči on se sa majkom opiiodio priiično ravnodušno, možda čak i sa neke visine, kako se u seoskoj kući muškarac-gospodar ophodi prema ženi. Ali sada, ovoga časa, Izbilo je u njemu ono, što je toliko vremena skriveno živelo pod tvrdom korom njegovog seljačkog srca. — Nano, evo me!, potiovi on I podje da skoČi sa voza. On nije video srdlte znake rukom, kojima ga je željeznički člnovnilc pozivao da ne skoči, on nije više čuo glasno dovikivanje stražarevo 1 nekoliclne seljaka, on nije osećao, kako ga drugovi, koji su stajali pored njega, pokušavaju zadržavati. On je vldeo samo ono grubo lice stare seljanke, preko kojega Je lebdeo blaženi osmejak . . . . . . Kao iz jednog grla razieže se stanieom strašan uzvik. Baba-Jovankino lice kao da se skamenl. Sumanutim pogledom zverala je u jedno mesto, gde se za tili čas iskuplše skoro svi prisutni. Voz stade na prečac, strašnim potresom . . . Posle nastade za kratko vreme isprekidana graja . . . Kada užasnuta majka, prlkupivši svu snagu, podje za mužem ka mestu nesreće, začuše se već glasovi: — Beše mu, pogibe jadnik bez puške! Vojnl lekar, koji se slučajno bio zatekao u susednom vagonu, potvrdi to. Iz

stanične zgrade iznose nosila. Obazrivo položiše onakaženo telo na nj. Pokriše ga šinjelom, njegovim šinjelom, koji se on spremao da pokaže majci. kako je na nekoliko mesta izbušen kuršumima, kojl su njcga sretno mimoišli . . . Povorka se krete ka volovskim kolima, koja su već skoro dvadeset čctiri sata čekaia iza stanice na povratak kućL Napred nosiia, koja su nosila četirl seljaka. Za njima roditeijl. Cika-Sava kao đa još nije čestito mogao da shvati, šta se to ! kako desiio. Kod majke prv! burnl iz1i\1 očajanja, strašno naricanje i uđaranje pesnicama u grudi, bilo Je ustupilo mcsto nemom očajanju. Možda je pogled varao posmatrača, ali nekako Je lzgledalo, kao da ona usređ svoga neizmernog bola s vrcmena na vreme gleda nekako s prekorom u muža, a nije mogla da mu kaže, što Je ovaj čas osjcčala ...

Sllkaran sitirt. — t Molišl K. Glišiću. Blo je mutan jesenji dan. Nebo je blIo mračno i tužno kao da je l ono žaliIo poslednje časke duše, koja ga je tako često prestavljaia u lepim konturama njegovog nebesnog plavetnila. Na malom vojničkom krevetcu pokrivenom prljavim čaršavom, na kome je toiiko njih pr'ije njega ispustilo svoju ideainu dtišu, obranjenu na raznim poljima časti i slave, ležao je naš Mališa. Malo jastuče, čija se boja već ne raspoznaje, bilo je Jedino uzglavlje, koje je podupiralo dugačku glavu sa već upalim očima, dugom bujnom plavom kosoni. zašiljenim mršavim nosem i mraćnim i tužnim pogledom, koji je gledao negde da-