Београдске новине

Br. 2. BEOGRAD, srijeda 3. januara 1917.

Izlazi: dnevno u jutro, ponedjeljkom poslije podne.

P r o d a j e s e u Bcogradu I u krsjevima zaposjednutlm od carsko i kra- C ti Ijevskih ćcta po cijeni od " il u Hrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini I Dalmacijl po cijcnl od 8 h izvan ovog podrućja . . . 12 h

Oglasl po cijeniku.

P r e t p 1 a t a: za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko I kraljevskih ćcta K 150 u Hrvatskoj-Siauoniji, BosniHercegovlnl i Dalmaciji K2 44 izvan ovog podrućja . . . K 3 —

UredniStvo: Bi-OORAD, Vuka Karadžića ui. broj 10. Telefon broj 67. Uprava i primanje preplate Toplićin Vcrtac broj 21, Telefon broj 25. Prlmauje oglasa Kneza Mihajla ul. broj 38.

Godina III.

PATNI IZVJESTADI. Izvještaj austro-ugarskog gtavnos stožera. I\b. Beč, 2. januata. Istočno bojište: U Dubrtiđži je neprijatelj odbačen do M a č i n a* u Moldaviji se nalaze savezničke boračke snage pred odbratibetiim linijama kod Braile i Fočšan i j a. Južno krilo vojnog fronta generala pukovnika nadvojvode Josipa napredovalo je juče, naročito u prostoru izntedju Paulešči i Soveja. Naše su čete i jugoistočno Harna osvojile nekoliko ncprijateljskih položaja. Kod Stanislava su odbijeua nekolika ruska krstareća odjeljenja. Talijansko I jugoistočno bojiŠte: Stanje nepromjenjeno. Zamjenlk glavara generalnog stožera ' pl. HOfer, pođmarsal. Izvještaj njemačkog vojnog vodstva. Kb. Berlin, 2. januara. Zapadno bojište: Front inaršala vojvode A1 b r e c h t a Wurttemberškog: U zavijutku Yperna živahni topnički bojevi. Engleski su napadi s ručnim granatama odbijer.i. Front njemačkog iirijestolonasljednika: UChampagni su i u argonskoj šumi prodrla njemačka napadna i izvidnička odjeljenja u francuske rovove, otkuda su se po naredjenju sa zarobljenim francuskim vojnicima i s nešto plijena opet vratila. Jedna je engleska velika letilica pala u naše ruke. Istočno bojište: , Front maršala priuca I.eopol'da bavarskog: Preduzeća su ruskih lovačkih odjeIjenja južno od R i g e, južno-zapadno ođ rD vinska i zapadno od S tanislavova ostala bez uspjeha. Front gcneral-pukovnika nadvojvode J o s i p a: Južno je od trotosulske doline dospio vis Mte. Foltucano, oko koijega su se vodile velike borbe, u njemačke ruke. U dolinama su, koje vode Seretu, bacili napadači neprijatelja dalje natrag. Naše su čete na Juriš zauzele više visova s obje strane doline Oitaz. S o v e j a je u dolini ■Susi z a u z e t a. Rusko-rumunjski su napadi o d b i j e n i. Zarobiii smo 300 nepriIjateljskih vojnika.

Front maršalapl. Macken« s e n a: Deveta je armija primorala Ruse, potisuuvši u žestokom ganjanju njihove zalaznice, da o d s t u p e dalje unatrag. Sa zapada se i juga približuju njemačke i austro-ugarske čete položajitna rnosne brane kodFoščanaiFundenia. U rukama je neumoljnih progonitelja ostalo preko 1.300 z a r o b 1 j e n i k a. Izmedu Bucaula i Dunava drži još lieprijatelj svoju mosnu branti. Istočno su od Braile, u Dobrudži, zauzele njemačke i bugarske čete tvrdokorno branjene ruske položaje i potisnuli Ruse prema Mačinu natrag. U bojevima se je osobito istakao pomeranski pričuvni pješački puk br. 9. Maćedonsko bojište: Nikakvih osobitili dogadjaja. Pr\-1 zapovjednik glavnog slana pl. Ludendorff. Turski ratni izvještaj. Kb. Carigrad, 1. jauuara. iz glavnog stana se javlja: Kavkasko bojište. Carke, sve povoljuim uspjehom po nas. Englezi rasprostiru vijesti o velikiin pobjedama kod ElAruša i Makdaba, navodeći pretjerani broj zarobljenika. Mi smo E1 Aruš svojevoljno i bez borbe napustili, kod Makdaba je istina bilo borbe i u toku iste su naše prethođnice imale gubitaka. Ali se značaj engleskog uspjeha tnože po toine odmjeriti, što su Englezi Makdabu ponovo napustili i povukli se prema E1 Arušu. Na drugim frontovima nema nikakvih dogadjaja.

Izvjeskaj bugarskog glavnog stožera. Kb. Sofija, 1. januara, Maeedonsko bojište: Skoro na cijelom frontu samo pojedijjačtia slaba topovska vatra. Duž S t r u in c patrolske borbe. Naše se Ictilice sa uspjehom bacale bombe na neprijateljske čete sjeveroistočno od F1 or i n e. Rumunjsko bojište: U D o b r u d ž i traje ofenziva protivu mosue brane kod M a č i u a. Njemačka odjeljenja su posjela vis 90 južno od Mačina. Naš je plijen porastao na 1150 Ijudi i pet časnika, 4 topa i 14 mašinskih pnšaka. U južnoj Vlaškoj ofenziva traje.

Gđgouor tetuornog sporozumo. Ono, što se očekivalo, posialo je činjenicont. Odgovor je sporazunmih sila bio po ,,glasovima“ sporazimine štanipe dosta dugo i tctneljno prctresan. Iinao jc da upali, izuenadi. Mediutiin da će se pomida za mir odbiii, to se liaslućivalo, nijc dakle moglo nikoga iznenaditi. Nenadan je bio sanio ton. kojim je odgovor sastavljen. U opreci sa pisanjem sporaztiiune štainpe taj je odgovor sastavljen u evropskijem tomi. To će biti po svoj prilici posljedica zle savjesti, pa onda doneklc i respekt pred neutralcima, kojima sc hoće pokazati korcktnost sjjorazumne diplomacijc. Kraj toga umjeveni stil odbijanja, lcoji se u noti ističe, ima kod neutraiaca da uzdrži onaj posljednji preostatak vjerovanja u čovječnost sporazunmih država. Još jedan cilj ima da uostignc taj evropskiji ton i umjereniji stil: on ima da zasjeni sudije svjetske istorije, ima da pred njima prikrijc neobuzdane želje sporazuma, a najposlije kako izgleda on inia da zvuči kao neka odltika, koja dopušta niogućnost opoziva. Svakako se tekstu sporazumne note ne niože poreći komplimenat, da je vrlo zgodno sastavljen, tako da se može i dvojako shvatiti. Neutralci će, koji o časti drugih lie sude kao o svojoj sopstvenoj, i koji bi zaključenje mira vidjeli radje danas nego li sutra, 11 aglasiti, da sporaaumna nota .doduše odbija njeinačku ponudu, ali da time ne odbija sam mir. Time čc neutralci nastojati da dadu stvari drugi izgled, tiaiine da izgledi.u mir nisu sasvim propaU Za nekoga, koji je po strani, može ovo da važi. Središnje vlasti medjutim znaju sasvim dobro, da se tobožnja umjerenost sporazmna ne može uzeti ozhiljno, Jer kađ bi sporazumne sile mislile iskreno.uonda bi njihova diplomacija izbjegla postavljenju onakvih uslova kao što je na primjcr smjeli zahtjev, da središnje silc priziiadu, kako su one tobož vcć pobijedjene. Ovaj je zahtjev tako smiješan, da se po njemu samom može upoziiati sav ciiiizam, kojim je prožeta nola sporazunmih sila. Sa psihiloškog gledišta nota je četvornog sporazutna prosto nerazumljiva. Drskošću jednog bezazlenog mlatarala bacaju se u svijet u naiblažem i najnevinijem tonu zahtjevi, koji zvuče kao podsmjeh realnosti, kao lieumjesna šala, koji trebaju da kompromitiraju ozbiijnost akcije za mir. Još nikada u svjetskoj istoriji tiije jedan pcbijedjeni protivnik, u čijim rukama nije ništa pre-‘ ostaio, a od čijiii su zemalja zauzete

znatne oblasti, fornmlisto slične uslove. Opel su samo v<?likc rijcči, kao pokajanje, ponovo popravljanje i jcmstvo, koje se nadimlju u grudima sporazumnih državnika. Šta ima da sc ispašta? Zar pobjedc srcdišnjili sila? Olupo je u to i zalaziti. Jer su baš pobjeđc središnjili sila božji sud, osveta. koju je sudbina sdina odrcdila, da pravcdna st\ ar i dodje do svoga prava. No sporazum peče savjest. S toga ou i traži inoralno podjarmljcnje srcdišnjih sila, jer uvidja, da su se središnje silc u bc-rbi za život odrvale osmerostrukoj premoći. Ponovo popravljanje? Zašto? Zar zato, što je središnjim silaina ,uspjelo, da sc obrane od atemata onih, koji su žudili za otimaujem? Jemstva? Središnje su sile one, kojo sn jcmstva najprije tražile, tražiti mogle i morale. Govor je njemačkog državnog kancelara po prvi puta cijelom svijetu stavio na srce ideju takvih jemstava. Sporazum kanda ni sain nezna, u kolikoj on mjcri živi od političkih ostataka središnjih sila. Središnje su sile siavile ponudu za mir iz Čovječauskih razloga, koje se medjutim mogu, blagodareći povoljnom svom vojničkom položajn, i ako teška srca odreći, budu li sile četvornog sporazuma i suviše smjcle. Sređišnje sile nijesu još izgubile svoga razbora, one još nijesu upale u ludjačko ratno bunilo, — ali kad jednom njihova volja za mirom, koja je nroistekla iz obzira prema čovječanstvu, ostane iieuslišana, onda će se zbiti nešta strahovitog, onda će bijesnilo zahvatiti i duše oniit, koji su đosada bili daleko od toga, i cijela će se Evropa :iaći u groznom požaru/fncdjunarodue mržnje. Staviti jedan zahtjev, za kojega nema nikakve vjerovatnosti, da će. biti ili da bi u opšte i mogao ikada biti usvojen, znači, da je on postavljcn sarno zato, jer se unapred zna da će ostati samo zahtjev. Sporazum kanda još uvijek račiffia na neki ma i najmanji nspjeh, koji bi bio u stanju, da podigne njegovu vce i suviše potamnjelu slavu. On hoće da liekim vještačkim bijcskom nastavi ncodlučenu partiju, jer zna, da je ona pred svjetskom istorijom za nj istovjetna sa porazom, — isto tako, kao što neodlučena borba izmeđju jačega i slabijega rvača važi kao pobjeda slabijega, pošto se uziina, da su se moralue i duševne sposoluiosti slabijega odrvale apsolutnoj surovoj nadnioenosti jačega. Mora sejniznati, da se sporazumue sile ualaze u teškoj moralnoj situaciji. Pitanje je samo, ne će li s napretkom vremena i sve većiin pobjedama središnjih sila ta situacija za sporazumne

sile postati još i težom. Naprcdovanje je armija srcdišnjih sila nretna Tiraili i Foščaniju najbolja kritika notc sporazumnih sila.

Posllje odsovoro sporozumo. Glasovi bečke štampe o odgovoru sporazumnih sila. Kb. Beč, 2. januara. Govoreći o odgovoiu sporazunmih sila na predlog četvornog saveza za tnir listovi ističu, —• uzdržavamći se od konačne ocjene dok ne dobiju tačnu sa* držinu \>dgovora — da ih, prema iskustvima posljednjih nedjelja, prenta ispadima neprijateljske štampe, a naročito postije careve zapovjesti vojsci, ne iznenadjuje odluka nepriiatelja, koiom se ponuda odbija. Listovi govore o ođgovoru kao o nedostojnom i drskom i izjavljuju, da on uije nišla drugo nego ponavljanje starih poznatih, često rasprostiranih neistinitih tvrdjenja i bučnih fraza, koje su suprolne istini. Naročito se moraju odbiti pretjerani zahtjevi o pokajanju, ponovnoin popravljanju i jem»_ sivu; jer središnje vlasti nemaju ništa da pokaju, nišia ponovno da popravljaju I ništa da zajemče. Pred sudom je istorije već sada potpuno dokazano, da su Engleska i Rusija, potpomognute francuskom osvetnom politikom, ovaj rat još od tnnogih godina na ovaino žeijele. \,etvorni je savez pred cijelim svijetom dokumentirao svoju iskrenu volju za mirom; krv, koja će još poteći, pada na glavu sporazumnih sila. Sporazumne sile odgovaraće za ono, što sad mora biti: p r i m j e n a c j e 1 o k u p n e s n a g e u b o r b i. Pisanje eugleske štampe posliic odgovora sporazuinnih si!a, Kb. Logdon, 2. jamiara. ,,D a i 1 y T e 1 e g r a f“ piše: Njemačka su nota i odgovor saveznika jiredane na oštrici mača. Kako se može neko da uputi u raspravu o pravičnosti s jednitn zločincent, koji se hvališe s neslomljivom snagom svcje vojske i tvrđi da je žrtva, dok u stvari snosi svu odgovornost za proiivenu krv. Saveznici razumijtt isto lako kao i Njemačka značaj ratne karte. Oni znaju, da je moral njihovili armija i naroda veći nego li kod Nijemaca. Njemačka ncka ne misli na otpošiljanje nove ncte prije nego li dodje do spoznaje. I ako saveznici ijube mir, niisle u ovaj čas samo na rat, jer je trajni mir bez odlučne pobjede pravedne s'tvari nemoguć. ■ ,,D a i 1 y C r o n i c I e“ niše: Odgovor sporazumnih sila, koji nijc upućen samo neprijatelju, ncgo i cijelom svijetu, upozoruje na činjenicu, da saveznici vode borbu za ideaiai ciij, kako bi kaznio krivcc, pouovno popravio učinjenu uepravdu i zađobio jemstva. Ova jemstva imaju biti materijalne prirodc, a ne u riječima. Da se otnogući trajni mir, moraju saveznici ocijeniti odjek i značaj svojih riieči. Jer se radi o jednoj sili. koja ne će da ispnii« svoje obaveze, bcskorisno je, da se s njome zaključe novi ugovori. i ako će

Podlistak. „Umrla blh“. — Pripovetka. Umetničko delo na plai.au bilo je čarobno izvedeno i zadivljena publika u galeriji siika stajala jc radosna pred tim privlačnim sižetom. . . I ja sam ga .video .,. Beše lep kao san ... Dirljiv, kao da srcu govori. Prava patrijarhalna fidiia. Dugo mi je živilo u auši sećanje' ita nju. * Jednog letnjeg večera voziii smo se kolirna drumotn, što vodi od Gjenove u Nervi; i s desna i s leva svio sc najbujniji veo tropske vegelacije; sa svih strana smeškale su se na nas zlačene nerandže, a iz maslina se razlevao zanosan itiiris. lz gustog granja provirivahu milena gnjezda, mali letnjikovci, staništa za sretne i za one koji se Ijube. Na zvrjanje naših kola pokaza sc ovde — onde po koje ljudsko stvorenjc, kakvo detc, kojc podvlkujuči, pokazivaše prstom ua naše brze konje ili kakav čovek, koji je mislio da će u nania naći svoje poznate ili kakva lepa ženska glava sa čarobnim, velikini. crnim očinta, ispod crvcne povezače čiji nas zrak susretaše. Ja i moj prijatelj, italijanski slikar, sedeli smo ćutećki u kolima. S očlma bprtim netremice na more, gde sunce, fasipljujući bujno* Izobilje boja, baŠ sellašc; on je možda studirao 'ooje, rnožda

ga je uljuljao tiiii šum morski, tnožda je mislio na svoju lepu verenicu, kojoj se baš uputismo, ili jc možda... ...Šta ja znam kuda su mu letelo misli, kud mu se zanosila duša? ... Pustio sam ga da sneva. Probudiče se on već! Vozili smo se neprcstano đugačkim drumoin i prekidali smo beličaste oblačkc praš’ine, kojc je većernji povetarac podizao. Kao da behu sttovi titoga prijatelja slikara. Naša kola ua jedaređ saviše levo, Izmedju letnjikovca videla se mala 1111* ca i naša laka kola saviše tuda uz veliku Iupu. Ulica beše uzana i s obadve stranc naginjahu se i ljubljahu se jedan s drugiin džbunovi jasmina, puni belih m'irisavih cvetiča. — Zvoncad na konjima veseio odjekivaliu i jasni zvuk njiliov razlegao se u tihoj večeri kao d asjajni svitci lete kroz vazduli. Uz veselu viku istrčaše pred nas deca rumenih obraza i kudrave kose i tek što su nas opazila, skočiše u kola i posadiše natn se u krilo... Dečak klasične glave i prekrasna, plavuša devojčica, kakve je Gjuzepe običuo slikao. — Moji šuraci! — reče rnoj prijatelj slikar — Andželin br^t i sestra . . . Ljubili smo ih više puta, a onl se sv»tn silom branili od toga, naročito devojčica, koja nije mogla da podnese naie brade. Po lepoti oba deteta mogao sam od prilike mislitl. kako mora da Je zanosno lepa verenica moga prijatelja... iVeliki umetnik, kojl je tolike ženske

Icpote ovckovcčio svojom kičieom, zacelo je izabrao ideal ženske lepotc. .. • - »> Nisam sc prevario! Andžela beše lepa, najdivnija devojka Italije! Divotno ovalno lice njeno ugasite masti, imadjaše neiskazan blag izraz. Velike crne oči — dva alem-kainena. Kosa, crna kao ncć, beše začešljana po italijanskt. Savremeno umetničko delo!... Rupice na obrazima vanrcdno joj dolikovahti. U malešnim ušima bile su utisnute velike okrugle mindjtiše od zlata; njena dražesna vitka pojava divne srazmere pokazivaše meke okrugle talasaste oblike. Taj izbor je svedočio o odabranome ukusu veštakovu. Dočekaše nas najsrđačnije. Slikar nte prikaza kao svog prijatclja dalcke zetnlje i nežnom nametljivošću metne obe ruke svoje verenice ua moja ramena. — Vi se morate Ijubiti — reče ntl ćetno u tvojoi otadžtmii diigo biti zajedno. m Andžela taplo stisne ntoju ruku. Posedasmo na veranđl: Na stolu biše nekoliko boca ,,Lacryma e Christi" I ćudnl ukus foga vina naskoro nas razveseli i načini razgovoriima. tako da se celo društvo u slast zabavljalo. Mesec tajastveno obasjavaše morsku pučinu, a njegova lako pokrenuta vodena masa svetlucaše se na mesečevoj svetlostt. Vazduh nas je zanosio, kao da se i on napojio ,,Lacryma e Ćhristi“. - v

I u sred tog divnog prizora i raspoloženja začu se najedared pesma, italijanska pesma, puna vatre, puna čcžnje, puna najvećeg bola, sarai osećaj strasti i vatre. Umrla biii u krasno proleće, Kad je vazduh blag, a nebo čisto, Kada Iaste prave gnjezda, Kad se zemlja krasi novim cvcćetn. Umrla bih. kađ s^ sunce kloni, Kad na polju ljubićica spe, Onda će se moja duša uzuesti Bogu U proleće, rumeni večernjoj. Svi smo pažljivo slušali. Na balkonu susednc kuće sedelo jc društvo ... Odaude se i čula pesma... Divun sopran pevao ju je sa veštačkom bravurom, s muzikalnim razutnevanjem a laskavim zvukooi... Kao da je i mirno, tiho veče zajedno sa pesmom plakalo i kao da su i talasi morski uzdrhtali pod utiskom setne pesine ... Neki gospodiu je pratio na gitaru pesinu, a po katkad je upadao i on sa svojim lepim, zvučnim baritonom. - * Kako se živo sećam tog lepog, čttdnovatog prizora! ... Učinio mi se kao kakav san, koji savladjuje i opčarava srce... Prava idila na balkonu; oslotfjena o veliku smokvu, obučena u belu haljinu, staiala je zainišljeiia pevačica... Sivkasti vazduh, protkan ružičastoan svetlošću zaklona na lampi, čarobuo ju je osvetljavao. Sanjalački je gledala na morsku pučinu, u kojoj sq ogledaše zvezdano nebo... I ona pevaše, pevaše kao slavuj.

Pored nje je sedco muž, iepa muška pojava, pime crne brade, koja beše kratko ošišana. U ruci držaše gitar; i punim srcem gledaše nežno u ženu. On ne beše više mlad, ali pun muške snage. Dva krasna deteta dopuiiiavahu idilu, kao dva Heruvima. Jedno zagrlilo oca svojim belim rukatna, a drugo ga nestašno gladilo po bradi i glasno se smejalo, kad bi otac koji akord pogrgšno ulivatio. Kad pcsmi beše kraj. baci otac gitar i pade ženi tia grudi. To isto učiniše i ona đva andjelka, i svojiin ružičasthn usnama ijubljaliu čas oca čas mater. Beše to prekrasna idila. Slikar je divno dočarao na platno, i publika joj se u galerijama divi s dopđanjeni — sa ushićenjem. Samo jedno nisam mogao da shvatim, zašto jejievala fako tužnu pesmu? Zašto je želcla da umre, kad jc okruŽavala velika sreća? Na uašoj verandi bejašc sve tiho. Ushićeni slušali smo pesmu. Andjcla je svojint bclim rukama obgrlila VTat svoga verenika, repa joj glava bešc spuštena na njegovo rame. č Tako je sanjala. Sjajne crne oči njene beiiu upoTa ofvorette, a prsa Joj se silno nadimahu... I u njenu srcu gorela je strast one pesme. Ruka moga slikara počivaŠe na njenom ramenu; 1 on se zagledao saujalački... slušao je — sanjao je... Kad je pesma završena, otrgosuu>