Београдске новине
I
I ■ U C. I • dnevno u jutro, ponedjeljkom posliie podne Prndalp c p• i
Prodaje se: u Beogradu I u kr»]evlma zaposjednutimodcarskoikra* C h Ijevskih Ceta po cijeni od U 11 u Hrvatskoj'SlavonlJI, BosniHercegovini 1 Dalmaciji po cijenl od 8 b izvan ovog podruCja . . . 12 h
1
Oglasi po cljenlku
Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu I u krajevlma zaposjednutim od carsko I kraljevskih Ceta K I 3đ u Hrvatskoj-Slavonijl, BosnlHercegovlnl I Dalmacfjl K 2 40 Izvan ovog podruCja . . . K 3'llonil/ii ■— —I
UredmStvo: BEOGRAD, Vuka KaradžiCa ul. broj 10. Telefon hrol 67. Uprava I primanje preplate TopliCln Venac broj 21, Telefon broj 25. Primanje oglasa Kneza Mihajla ul. broj 38.
BEOGRAD, utoark 9. januara 1917.
Godina III.
RATNI IZV3ESTA3I Izvještaj austro-usarskog glavnos stožera. Kb. Beč, 8. januara. Isločuo bojište: Front maršala pl. Mackensena: Neprij^telj je juče Iccd F o š č a n a t c n o v o p o t u č c a. Dok su njcir.ačk! pukovi južno i juso-zapadno od grada probili neprijarelisce Iinije, ?ati z c 1 e su čete feklmaršallajtnaiua luduiga Ooigiverima u oMasM 0 d o b e š č i a u a j ti r i š d v a n eiprijeteljska p o ' o ž a j a, koji se ni’laze neposredno jedan za drugini. Neprijatelj je I z b a č o n takodjer iz br’dovilog kraja Mgr. Odobešči. R u$ i cdstupaju n a c i j e 1 o m f r o n|t u. F o š č a n I s e o d i u t r o s o s a tn s a t i n a I a z i u r u k a m a s a v e zn i k a. Zarobili smo 3910 ljudi, a csvojili tri topa. Front general-pukovnika nadvojvode J o s i p a: J ti dolinama smo P u t n e i S u s I1 e izvojevali ponovo neprijateljskog zemljišta. Napredovali smo i na gorifciein Casinu. Nemijatcj je svojim protivnapadima uzaludao pokušavao, ’da nam otme postigmue uspjehe. Froat niaršala princa I e o p o 1Sa bavarskog: Kod našili četa nema nišra novof. Talijansko i jugoistočno bojište: •Nepromijenjeno. 7 smjenik glavara generalnog stožera pl. HOfer, podmaršal. K I ' 1 fzvješta] njemačkog vojnog vodstva. Kb. Berlin, 8. januara. -Zapadtio bojište: č v Na iserskom se frontu, u zavijutku Vperna i sjeverno od Somme razvila od vremena na vrijetne vrlo žestoka topnička borba. Neprijatelj je uslijed uspješnih za nas borbi u vazduhu kao i vatre naših odbranbenih topova, izgubio š e s t 1 e t i 1 i c a, Istočuo bojište: Front maršala princa L e o p o i d a itiavarskog: Zapadno su od druma Riga—Mitava JRusi juče ponovo u širokom frontu na-
valili sa velikim snagama. Uspjelo iin je da ono zemljište, koje su zadobili 5. januara, za jedan komad prošire. Na svim stt ostalitn mjestima krvavo odbijeni. Front general-pukovnika nadvojvode J o s i p^: U prkos sniježne vejavice i osjetliive hladnoće potistiuli smo neprijaletja izmedju dolina Putne i Oitoz ponovo natrag. Pront maršala pl. Mackeuseiia: 7. je januara donio devetoj armiji, na pose pobjedonosnim njemačkim i au.stro-ugarskim ćetatna generala Krafta pl. Delmensingena i pl. Morgena, jedan novi veliki uspjeh. Te su čete izbacile Rumunje i Ruse iz jako učvršćenog položaja na gorskom masivu do Mgr. Odobeščia natrag na Putnu. Dalje su južno već u oktobru izgradieni, sada žilavo branjeni položaji na M i Ičovu zauzeti na juriš. U žestokom proganjanju nije pušteno neprijatelju vremena, da se uslali u drugoj liniji, na kanalu izmedju Foščana iJarostea. I ovaj je položaj probijen i drum Foščani-Boloešti prekoračen. Iz zauzetih smo položaia priveli 3910 zarobljenika, tri topa i više mašinskih pušaka. Maeedonsko bojište: Izmedju ohridskog je i prespanskog jezera ostao bez uspjeha napad jednog jakog neprijateljskog izvidničkog odjelenja. Prvi zapovjeđnlk glavnog siana pl. Ludendorff. „NapRii! Bos neka je i namar Borba se nastavlja, jer sile sporazuma i njihovi saveznici ne će da čuju 0 ponudi za mir, koju su stavile središnje sile, kao ni -o akciji, koju je u svrhu uspostavljenja mira zapodjeo predsjednik američke Unije, WiIson. Njihova su Veličanstva car i kralj Karlo, te car Wilhelm već izdali Svojim vojskama i mornaricama zapovijesti, u kojima jasnim nedvouninim riječima upučuju na tvrdoglavu manija uništenja, kojoj su se podale sile sporazuma, pa prenia tome i na nemogućnost ispunjenja Njihove iskrene volje, da se već sada turi mač u korice. Tim Svojim zapovjestima pozivaju Oni Svoje vojske 1 Svoje niornarice na nova pobjednička djela, nove slavne podvige. „Još nije
bilo dosta žrtava. Nove se dakle žrtve moraju da pninesu. Sva krivica zbog toga pada 11 a naše neprijatelje. Svjedokom neka Mt je Bog!“ Tako u Svojoj zapovijesti medju ostalirn veli car i kralj Karlo, a u istoin smislu saopšiava i Njegov uzvišeni saveznik Svcjim narodiina: „Pred Bogom i čovječanstvom pada strišna odgovornost za sve užastie žrtve. k»je \'ani je Moja volja htjela da uštedi, na ncprijateljske države“. „Ouem deu^ perdere vult dementat“. Koga BogoVi hoće da upropaste, tomu oduzimaju 'pamet — veli latinska poslovica. Biia hi samoobmana, kad bi vjerovali, da silc sporaziuna samo zato lioće da nascave borbu, jer ini prosudjivanje njihovog vojničkog položaja ulijeva neko pouzdanje. I kraj opreznog se prosudjivanja glasova, koji iz država sila sporazuma dopiru do sređišnjih sila, može uvidjeti, da je čežnja za mirom u Rusiji, Francuskoj i Italiji zauzela obim, koji zađajc ozbiljne brige odnosnirn vladaina. Jedan samo narod ili mjerodavni dio toga naroda medju silama sporazuma lioće da nastavi rat po svaku cijenu. To je Engleska, prije svega cngleski trgovački svijet. Ta je država i faktična začetnica ovog krvavog ko!a a ona još uvijek neuinornom revnošću juri svoje drugove u dalnju borbu. Velika je Britanija isto tako kao što je nekoć ostvarila velike koalicije protiv Holandiie, protiv Ljudevita XIV„ francuske republike, Napoleona i protiv Rusije, stvorila i sadašnju koaliciju od deset država, da s tom silnom nadinoći onemogući privrednu konkurenciju Njemačke, koja joj je postaja!a sve to neugodnijom. Da ovaj svoj cilj postigne, Velika će Britanija nastaviti'borborn sve dotle, dok iina i iskre nade u uspjoh. I tako se središnje sile na sviin bojištima u stvari bore jedino prottv Engleske, čiju žltaviu uzdržljivost, koju je već i Shakespeare u svojim dramama ocrtao kao glavttu karakteristiku svojih zemljaka. središnje sile ne smiju potcijeniti. No u potpunoj svijesti o svojoj pravednoj stvari, iz koje su crpile takvu vojničku i privrednu snagu, koja zadivljava i same protivnike, središnje su sile odlučile. đa nastave borbu jednakom izdržljivošću. ,,U praved- * nom gnjevu protiv neobuzdanog neprijatelja, a u čvrstoj volji da odbranite svoja sveta dobra i domovini priredite
srečniju dubućnost, VI ćete se očeličiti“ — to očekuje car Wilhelm od svojih vojnfka, a isto poncsno pouzdanje’stavlja i car i kralj Karlo u svoje junake. I On se ne će razočarati, jer i zadnji pješak sada znade, o četn se radi: borba za svoj dom, svoje ognjište i svoju porodicu! l'a dosta je podsjetiti na to, da Francuzi i Englezi oduševijavaju za borbu svoje raznobojne plaćenike time, što ini obečavaju, da će na pobjedničkom poliodu iza probijenili njcmačkih linija nioći da zadovolje svim svojim niskini požudama. Kako su pak Rusi gospodarili u Galtciji i istočnoj Pruskoj, znade svaKO dijctc! Austro-Ugarska će t NjcmaČka, te prve čuvarice najviše kulaire, bi’.i jedna ruševina, pustoš, gdje ni trava više porastl ne će, ako silama sporazuma podje' za rukoin, da probiju ćeiični zid njihovih fronlova. Zato središnjiin silama ne preostaje ništa drugo, ncgo borba mačeni sve dotle. dok se protivničkoj hidri ne odrubi i posljednja glava. ,,Napred! Bok neka je s nama!“
Za vrijetne rata sazrela je pojava, koja se u glavnom ne shvaća kao protivurečje, što faklično jeste. U sviina takozvanim demokrađjama Zapada, naročito u Engleskoj i Francuskoj, ne opiru se raspoloženju i glasu narodnom tnožda vladaoci ili izvjesni privilegisani krugovi, feudalci i kierikalci, već karteli baš onih skorojevića, „faroenija" iz samih narodnih slojeva: tako zvani narodni predstavnici, parlanienti. Nekoliko u drastičnom smislu riječi do vlasti dospjelih, iznudjuju svoju volju djelimice neposrednom silom, djeiimice posrednim stvaranjem raspoložen'a, koje ini pribavlja naročiti brahijalni dio stanovništva, pomoću kojeg terorišu ostale velike mase. To je slučaj kako u Francuskoj, tako i u Italiji i Engleskoj. Niko ne sumnja poslije dogadjaja, koji su se desili na ulici, u lokalima, pa i na političkim skupovima, da su narodi entente siti ratnih gnusoba u pozadini, a da i ne govorimo, o demoralizaciji u rovovima, gdje se već godinama prolijeva krv za „fiksideje" nekolicine doktrinaTaca. U prkos tome ispada ponovno za rukom skorojevićiina bagre jednog LIoyda, jednog Sonnina i jednog Brianda, da izazivlju demonstraci e. koje bi mogle pred svijetom da izgledaju, kao da su narodi entente u dubini duše svoje ni više ni nianje, već neumoljivi ljuđožderi. Narod mori glad, a oni mu pružaiu krv, da liže. Tirjanski trust nekolicine skorojevića, koji je za sebe izvrbovao većine parlamenata kao svoju tje!esnu gardu, vlada zvanič-
nošću u Parizu, Rinm i Londonu. To je demokracija protiv naroda, to je ententina tiranija protiv čovječanstva. Središnje vlasti znale su za taj perverzni odnos, kad su se svojim ponudama za mir obratile samim narodima enlente, i svi su se. sudeći po svemu što smo do sad čuli, rađosno i s odobravanjem oda« zvali, ali „pijaca“, ta organizovana go» mila, taj vašar za isticanje javnog innijenja, i ovoin je prilikoin nadvikao cjelokupnost, parlamentarska je većina jo5 jednom nadvladala narodnu većinu. Ra> i dalje traje, ali svako zna, da se ou no vodi toliko protiv naroda entente, koliko protiv parlamentamog despotizma. Nota je središnjih sila ipak imaia jakog odjeka, i zgrada se tog medjunarodnog ratničkog društva IJoyda Georgea počela da ljulja. — Tada je iz Engleske nadošao ovamo i sam „boss“, a u n;egovoj pratnji francuski kaindžijaš Briand, nastao je čitav niz sednica, ikakoizgleda ne bez uspjeha. Italija, koja je bila već blizu da se obrne, mogla se još jednom zauzdati. Narod bjesni i dalje, i na njegovoj se slraui, naroćito u sjevernoj Italiji, nalaze i isvjesni obrazovani krugovi, viši činovnici kao n. primjer gradonačalnici i vojnički književnici. Bi!o je tamo streijanja, zabrane zborova, uzbuna. Novčani je opticaj kod Talijana vrlo dobro ured ; en, Lloyd Georges nije svakako bez bakšiša došao u zenilju, koja i u niirno doba obično od toga živi, te se trenutno povodorn toga slučaja nije ni najmanje nesretnom osjećakt. Donašane su odlučne rezolucije. Sarail je mogao svoje solunske doživljaje sam lično da saopštava i da svoje brige dovodi do vjerovatnosti. Grčko pitanje ulazi u tok jednog riješenja, koje prijeti da postane prava neprilika. U tome je mogao pomoći samo „boss* tog ratničko slavnog preduzeća, koje do sada nije bilo u stanju da toliko zaradi da bi moglo pokritl izdatke Lloyd Georgea, i on je došao ali, da li je bio u stanju da pomogne? Jer, jeđnpg će se dana neizostavao narođ sporazumnih sila osvijestiti, da se u njegovoj rodjenoj kući s njime tjera neka igra. Parlamentska despotija, koja je postala iz najđemokratskijih težnji a u zapadnim demokratskim zemljama istorijski crveni konac, u stanju je satno da za kratko vrijeme živi. Nota je sre« dišnjih sila razbudila narode, a to je je« dan uspjeh, s kojim se može baš u tre* nutku raćunati, kad se sa na,višeg mjesta čuje glas, koji taj uspjeh ni u koliko na pobija, naprotiv, on ga pretpostavlja i | teži da ga očvršća, a koji je u uvidjav* ■ nosti naroda sporazumnih sila uhvatio korena, da se središnje sile ne mogu sa< vladati, ali da se za dobre evropske riječi mogu pridobiti za jedan čovječanski mit.
Podlistak. „Demon alhohor. (Iz zblrke ,,Tipovi“.) — „Ako tni ga još jednoć đovedeš 4i kuću, bacit ću napolje i tebe i njegal“ — ljutila se inoja žena, kad sam ga t opet jednom kao putnika pozvao u svoj stan na konak za dan-dva. Moja ga žena nije mogla da trpl, premda on nije bio nipošto zao i opasan čovjek. Jedina mu ie manija bila, da je bio rijeiko kada trijezan i rijetko kada u poslu, premda je bio poznat kao dobar radnik u našem zanatu. Poznavao je dobro i Iatinski premtia nije polazio gimnazije. neke klasike znao je gotovo na izust, 1 kad ga je god tištila kakva bol ili je bio vrlo dobre .volje, znao nam je i bez naše privole da puni uši svojim dcklamacijama. Tako je na pr. citirao Ovida: Ille ego, qui fuerim tenerorum lusor amorum, Jngenio perii Naso poe:a meo, •'At tibi, qui transis, ne sit grave. quis* quis amasti, ’^Dicere Nasonis moliter ossa cubent Ili se postavio u pozu Cicerona, pa s nekim Čudnim smiješkom recitirao njegove riječi: Ouosque tandem, Catiliua, abutere patientia nostra . . . Znao je čak neke stihove i iz Horaca i ponosno ih možda već i po tisući put ponavljao: 'Maecenas, atavis edite regibus. t O et praesidium et dulce decus meum... Pripovijedaju, da je poznavao i jeiik sanskrit, nu bit će da to ne odgovara Istini, jer mi je znano, da je on, kad je jednoć primio konditiju za sanskritski jezik, ostao na tom mjestu samo tako
dugo, dok nije posao otisnuo, a onda pobjegao, povjerivši ini inter nos da bježi zato, jer da se boji korekture, budući da se s tom korekturom ni sain djavo ne'će snaći... Ali uprkos ljutnji moje ženice uspjelo mi je uvijek, da tog moga staroga prijatelja i znanca, kadgod bi se u moje mjesto navratio, nastanim kod sebe. I bio bi to i u buduće činio, da se jednoga dana ne uvjerih, da je moja dobra ženica imala pravo, kad ga se je toliko bojala. Jedne noći liaime, kad sam iz posla došao kući (radih naime u noći), dočeka me moja žena budna. — „Eto ti tvoga prijatelja ... Govorila sam ti ja uvijek, ali ti... Nu čekaj, još jedamput mi ga samo dovedi vidjet ćeš onda, š r a će biti, vidjet ćeš!.. — „Ali šta tl je za Boga? ...“ — „Gospa vode! Gospa, jestc li čuII; ta probudite se, zadav : r ću vast ćuli odjcdnom iz druge sobc vikati svoga prijatelja. — ,.Eto vidiš! počme moja žena, e*o viđiš! zadavit će me! Ovu noč traži vode već po deseti put, pa kad mu je dadem i jedva opet legncm. počme on opet iz nova.. Odoh sam k nic.n i u sobu. — „šta tl je. priiatelju, šta buniš čIUtu kuću?... — „Vode!... vode!... zadavit ću vas.. Donesem mu Jiiavl kabao. — „Evo ti! rekoli mu, a sada^ budi miran, jer inače ...“ Ja sam, poštenja mi, pomislio, da ga tučem. Legoh. Ne prodjc nl četvrt sata, kad začuh iz njgeove sobe neko hropotanje, da mi se koža naježila. Skočim i podjem k njernu. Strahota! on Iežl u krevetu sav.
T«-vav. U ruci mu koinadič posude za cvijeće, koju je razbio, i s njoni još svejednako udara u prsa i o vrat... — Ta jesi H poludio? ... Šta ti je? — ja sam morao upotrijebiti svu snagu, da mu otmem koniadić posude iz ruke i da ga — svežem. On iz'buljio oči, one mu se svijetlile ko u ludjaka, iz ustiju mu izlazila pjena... Držao sam da je poludio i poletim da potražim liječnika i policiju, da ga otpreme u bolnicu. I oni su mislili, da je poludio. Povezali mu rane i otpremili ga u zatvor. Ne znam zašto, ali valjda je naredba takva, da bolesnika, koji je na putu (,,vagabund" kako oni kažu), spreme u zatvor mjesto u bolnicu. I ja sam otišao u policiju. Tamo mi se zagroziše, da će me osjetljivo globiti što držiin neprijavIjena čovjeka kod sebe, a onća počeše mog prijatelja — ispitivati. On im se^ smiješio i počeo da citira neki latinski stili... Mene otpustiše, a njega zatvoriše. Kod kuće sam dobio dobru jezičnu čorbu, a moj je džep več usjećao, da ćc radi moje dobrote posiati za brzo mnogo lakši. Taj dau su sve uovine donijele noticu, kako je jedan čovjek poludio i kako se nalazi kod policije, dok mu službeno ustanove identitet. a onda da će ga spremiti u luđnicu. I ja sam uapisao jednu noticu, u kojoj se, srdit. sam na sebe, obatalih na pohciju. Jedva da sara dovršio, kad eto glasu, da se moj prijatelj u zatvoru — ,,ubio“. Neki su naime tvrdili, da su posve sigurno vidjeli. kako su mu već mrtvo truplo odnijeli u mrtvačnicu, diok opet neki drugi — na moje umirenje — u to ne htjedoše vjerovati, govoreći, da su doduše i oni vidjeli, kako tog moga prijatelja nose i\a, „mrtvačkoj" nosiljci, ali da on nikako ne inože bitl mrtav, jer da su posve sigur-
no čuli, kako na nosiljci — deklamira... Telefonirah na policiju, btki'da mi odgovoriše, da je on doista u zatvoru j s nekitn malini džepnim zrcalcem htio j da prereže vrat, i da je otpremljen u bolnicu, gdje su konstaiirali, da se je on doduše jako okrvavio, ali da rane nijesu nipošto za život pogibeljne. Novine se raspisale o tom događjaju, ocrtale cio život toga nesretnika, ueki su ga referenti došli čak i osobno pogledali i — intervjuvisati . . . Ou im se samo siniješio, citirao Iatinske pjesnike i ispripovijedao im sve — mnogo više nego li je i sam znao... Sad na jednom konstatiraše, da on ipak nije tako lud, i upitaše ga za uzrok njegovu činu... On im odgovori s nekoiiko latinskih citata i konačno pridonietne: — Demon alkohol!... Nijesu ga spremili u ludnicu, on se oporavljao; ja mu douašah kolača, koje mu je moja ženica usprkos pretrpljenog straha ispekla, a on me zaklitijao, da mu donesem u budnće mjesto kolača sve one brojeve novina u kojima je bilo šta o tom dogadjaju napisano. UdovoIjih mu želji, a on je marljivo izrezao sve te notice i spravio ih dobro pod jastuk — kao blago kakvo ... Kad je izišao iz bolnice, posjetio me 1 nazvao me svojirn — ,,spasiteljem“... OdluČio je, veli, tvrdo, da će se kanitl alkohola. I zbilja, kad je dobio posao, prestao je piti i da ne potroši novce ili da ga, kako je rekao, ,,tie spopane napast“ — umolio je svoga upravnika, da mu dadne uvijek samo onoliko, koliko mu treba za stan i hranu. a ostalo da mu čuva. I to je trajaio nekih tri tjedna. Ali jedne noći čuše prolaznici kraj stana upravnikova ogromnu buku. U gluho je naime doba noči najednoć moj prijatelj došao k upravniku i probudiv-
ši čitavu kuću tražto od njega, da mu „vrati njegove novce“... 1 galamio jo dttle, dok niu upravnik zbilja u noćnoj haljini ne podje u kancelariju i isplati novac ali i uruči — ,,pasoš“U!... To medjutim nije moga prijatelja smetalo da se ne nasmiješi i ne izrekne nekoliko stihova iz lati tskih pjesnika..., Uztne novac i odmaii još iste noći pcdje u svijet... * # 9 U moje se mjesto nije više viaćao, ali ja sam ga ipak još jcdttoć sreo. Nije se ,,popravio“ — bio je uvijek još isti: kad je bio trijezan, jadikovao je i tvrdo odlučio, da ne če više tako, a kad nijo bio trijczan, citirao je latinske stihove i smiješio se: ignorirao čitav s\fjel! ... Kad me opazio, bio je za sioloiti ovećeg društva u jednoj gostionici, ko jima je pokazivao cijelu hrpu nekih papirića. Skočio je sa sjedala, raskrilio ruke i pohrlivši k meni. zagrlio ine..„ — Spasitelju moj! Spasitelju moj!... Hajde, sjedi ovamo k nama. Gospoda će dopustiti... Hajde, sjedi, i potvrdi gospodi. da je sve istina, što ovdje stoji (pokaže na onu hrpu papiriča)... Oni to ne vjeruju... Odem k stolu 1 pogledam. Bili su to onl izrcsci iz novlna, kojl su opisivali njegov pokušaj samoubijstva u mojem stanu, a kasnije u zatvoru, a koje sam mu morao donositl umjesto kolača... Kad potvrdim, ‘ da je sve Istina, spremi on opet sve one izreske kao neki amanet pod — košulju, a zatlnl uzme čašu, digne se. izrekne nekoliko latinskih citata I nazđravi „svomu spasitelju“ — aaboine niojoj maien-* kostl * '• Bogoslav K. Jošt. - i -—■■ ■ - ..