Београдске новине

dnevno u

Izlazf: futro, ponedjeijkom poslije podne.

Prodije se: ■ Beogradu 1 n krajevima zaposjednutim od carsko 1 kra- C li ljevskih četa po cljenl od U 11 n HrvatskoJ-SlavoniJi, BosnfMercegovinl 1 Dalmadji po cijenl od 8 h Izvan ovog podmfja . . . 12 h Oglasl po

Pretplata: u 1 mjcsec n Beogradn 1 n krajevima zaposjcdnutim 04 earsico 1 kraljevsklh K 1'3# n HrvatskoJ-SlavonlJI, BosnlHercegovlnl 1 Dalmadjl K2-40 Izvan ovog podrufja . . . K 3 cljenlku. Urednlštvo: BEOGRAD, Vuka Karadžića ul. bro) 10. Telefon broj 67. Uprava 1 primanje prepiate Toplićin Venac broj 21, Telefon broj 25. Primanje oglasa Kneza Mihajla ul. broj 38.

Br. 25.

BEOGRAD, subota 27. januara 1917.

Godina III.

RATNI IZV3E5TA31 Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 25. januara. Istočno bojište: Na južnom je krilu voinog fronta general-pukovnika nađvojvode J o s i p a u dolini Casinu odbijen jedan rumunjski napadaj. Jedan je od naših letača oborio 23. o. mj. kod K i m p o 1 u n ga u vazdušnoj borbi jednu rusku letilicu. Inače kod austro-ugarskih četa nema ništa novog. Talijansko I Jugoistočno bojište: , Nikakovih naročitih dogadjaja. Zamjenlk glavara generalnog sfol'era pl. HOfer, podmaržal.

tzvještaj njemačkog vojnog vodstva. Kb. Berlin, 26. januara. Zapadno bojište: _ Front njemačkog prijestolonaslje’dpika: Na zapadnoi obali rijeke Maase j urišali su u odsjeku generala pješadije Francois-a, a pod zapovjedništvom general-poručnika pl. B o r n e prokušani vvestfalski i dijelovi bavarskih pukova podupirani uspješno topništvom, pionirima i bacačima mina francuske rovovena visini 304 u š i r i n i o d 1600 metara. U borbi na nož pretrpio je neprijatelj vrlo teške gubitke, zarobljeno je 12 časnika i 500 v o j n i k a, dok je z a p I i j e n j eno 10 mašinskih pušaka. U noći su preduzeli Francuzi protivnapad, koji nije uspio. Po strani od mjesta napada kod „Mrtvog čovjeka* i zapadno od Avoncourta postigli smo željene uspjehe. Istoćno bojište: Front prijestolonasljednika R u pprechta bavarskog: Borbe na rijeci A a donijele su i jučer istočno-pruskim divizijama potpunuspjeh, paje zauzeto više ruskihpoložaja uz obe obale rijeke. Na istočnoj obali mjesu uspjeli neprijateljski protivnapadi. Z a r o b I j eno je oko 500 neprijateljskih voj nika. Front maršala pl. Mackensena: Nema ništa novoga.

Maćedonsko bojište: Kod B u j u k-T a š a na obroncima Mogljenice planine, odbili su Bugari napad srpskik četa. Prvl zapovjeđnlk glavoog siana pl. Luđendorff. Bzvjestaj bugarskog glavnog stožera. Kb. Sofija 25. januara. Maćedonsko boiište: Sjevero-zapadno od B i t o 1 j a traje pojedinačna pješadijska i topnička paljba i vatra mašinskili pušaka. U zavijutku rijeka C e r n e razvila se jaka | topnička vatra. U području M o g 1 j e I nice planine s vremena na vrijeme topnička i slaba pješadijska vatra. Na desnoj obaii Vardara podržaje neprijatelj slabu topničku vatru. Na 1 ij e v o j o b a 1 i Vardara topnička je vatra dosfa živahna. Pokušaj jakih neprijateljskih izvianica, da ovdje prodru spriječen je našom vatrom. Na obroncima B e 1 a s i c e planine traju izvidnički bojevi. Kod stanice P o r o ] pokušale su jaka neprijateliska izvidjačka odjeljenja da prodru, ali su odbijena vatrom naše pješadije i mašinskih pušaka. Na rijeci Strumi trajc slaba topnička vatra, dok su južno odSeresau toku slabije izvidničke borbe. Rumunjsko bojište: Neprijatelj podržaje bezuspješnu topničku vatru protiv grada 1 s a c c e e. Dva neprijateljska monitora pucala su iz dunavskog rukava Sulina na selo P r is I a v a istočno od Tulcee. Zapadno od luke M a h m u d i j a gadiala je naša pješadija, odjeljenja naših mašinskih pušaka i naše topništvo nepi’.jateljska odjeljenja, kcja stoje na sjevernoj obali dunavskog rukava Sv. Ujorgja. Neprijatelj jc rastjeran. Biicg Amcričana Iz Sirije. (Naročiti brzojav »Beograđsldh Novina«; /'eneva. 25 januara. Na pobudu poslanika Sjevermh AmriČKih Br/ava u Car.ttadu. poslan ie u Beirut američki krstaš ,,D e s m oi r e s“. koji će prevesti u Ameriku sve porodice ameiičkih državljana, koji bježe iz Sirije.

Podlistak. Suetl Soua. — Biografska slika života I rada njegova. Danas srpski r.arod praznuje uspomenu svoga najvećeg sina. srpska škola svoga osnivača, a srpska crkva svoga svetitcija i prvog arhiepiskopa, osnivača niene samostalnosti. Uzvišen u osjećajima, urodjeu u psihi narodnoj, ovaj praznik je čisto r.acijonalni kult: jedinstva, slave i veličine naroda srpsKog. Stog je on radost, dika i ponos svakog Srbina. od najmanjeg uzrasta, pa do najdublje starosti. Malo je narodii na svijetu, koji su svojim sinovima podigii toliki nacijonalno-individualni kult da su u veličini njihovoj simbolisali toliko nada svojih i u idejama i tvorevinama njihovim živjeli kroz vjekove, i u tialekoj budućnosti na njihovom temelju zidali zgradu narodnu. — No ko je bio sveti Sava i šta je on toliko učinio, da za njega zna i svako djetence srpsko, d< k je još tako reći na grudima majčinim? lstorija, koja praii i zna svaki podhvat duše i srca svakog naroda i svojim neumitnim zakonima upućuje svakt unmi trzai njihov. b'će nam u ovome vodilja i rasvjetliće nam ime i djela ovog velikog čovjeka. Iznjeće nam ona prvo sliku ondašnjeg stanja naroda srpskog kako u poliličkom. tako i u duhovnom pogledu, kao bazi na kojoj Sava zasmva svoj r?d, sacbražavajući ga potrebama državno-narodnim. Tek se bila, poslije silnih dizanja i propadanja tnlikih država srpskih sfortnirala pod Kemaujom država srpska u

R tškoj. Već vc'iko i iru'lno, i za ondašnje doba, polje za tad u svakom pravcu. Ali kako jc ovdje kao i na cijelom Balkanskom poluostrvu kroz toliko vjekova dominirala i polifička i kulturna moć bizanlinska. srpski je narod bio upućen da za svoj duhovni život crpe zrele plodove picsvjeie grčke. On ih je na svonie zemljištu preiadjivao u izvore, kojima je pak zapajao i pomagao razvijanje svojih tiarodnosnih odlika. Stpskom duhu valjaio je i kretati se pren:a uspjesima bizar.tijske kulture i emancipovati se od notpune potčinjenosti njoj. Najizrazitiji preostavnik ovoga rada za sve vrijeme starog državnog života srpskog bio jc sin Nemanjin — S a v a. Doba ovo u kome je on živio i djeiao čini izvjesmt epohu u sredini dr/ava i naroda. koji okružavahu miadu državu srpsku • narod srpski. U susjedstvu izadjoše fada na pozomicu javnog rada Ijudi znatni, koji u svojim državama pt'dizahu zgradu državne velićine. Savin jc um ne samo s uspjehom odgovorio težnjama srpskog plemena. r.ego je dr stojno održao čast intena srpskog n onim burnim dogadjajima, u kojiima čitave države propadabu ili se nove podizahu. I na kraju je svega srpski državni brod bio izveđen na prostranu širinti baš u doba. kad i Bizantija i Bugarska nezadržano hrliše propasti. I ako ne državni vlada* lac. po sili mudre uvidjavnosti. političke pronicliivost! I lazumijevanja dogadjaja, kao arhiepiskop srpski i lice, koje ie godinama rukovodilo sudbom države i naroda srpskog. On je političkodržavnim imcresima združio interese crkvcno-vjerske. Fodupiran od brata, kralja Stevana, on je nčinio, da u držayi previada pravac crkveno-vjerski u

Uilson I noroissnn flržara. Mediu izj’avama, što ih je kod centralnih sila izazvao Wilsonov prijedlog za mir, jedna je od najvažnijih svakako govor, kojim je ugarsld predsjednik ministarstva grof Sljepan Tisza odgovorio na interpelaciju poslanika Martina Lovaszy-a. Zna se, da je jedan od najjačih razloga, kojim se sporazum sve nanovo obraća neutralcima, narodnosni princip. Sporazum tu obično tvrdi, da obje „germanske države", kako on zove Njemačku i Austro-Ugarsku, kao god i njihova saveznica Turslca potiskuju negermanske, odnosno nemuslimanske narodnosti. Prema tome on đolazi do zaključka, da imaju opravdanja za život samo čisto nacionalne države i da je prema tome četvorni sporazum potegao mač medju ostalima i za slobodu i nezavisnost malih neutralnih država. Sada pak čovjek kako iz sadržine Wilsonovog prijedloga za mir, a tako još više iz njegove poslanice senatu Sjedinjenih Država, stiče uvjerenje, da pogiavar Sjedinjenih Država, koji još sa svoga ranijeg rada kao profesor univerziteta važi za jednog od najboljih američkih istoričara, zastupa mišljenje, da su zamjerke četvornog sporazuma donekle opravdane. S toga je razloga vjerovatno i grof Tisza našao za shodno, da se u ugarskom parlamentu pred širom javnosti izrazi o principu narodnosti. Ova je tetna toliko važna, da čovjek ne može a da povodom toga govora još ne učini nekoliko primjedaba. Naročito bi btjeli da podvučemo onaj stav pomenutoga govora, u kojem se veli, da se narodnosni princip pri stvaranju država može upotrijebiti u neograničenoj mjeri samo ondje, gdje pojedine narodnosti žive u kompaktnim masama na teritoriji podesnoj za stvaranje đržave u okviru jasno obiiježenim etnografskim granica! ma. U takvim pak oblastima, gđjerazne rase i narodnosti žive izmješano, ne moguće je stvoriti jednu zasebnu nacionalnu državu. Tamo može doći samo do stvaranja jedne države bez nacijonalnog karaktera, ili pak takva država, u kojoj ona narodnost koja je nadmoćna brojem i snagom, daje državi svoj nacijonalni karakter. Tako je grof Tisza izrazio svoje shvatanje o narodnosnom principu i time odgovorio na razloge četvornog sporazuma. Strogo uzevši u današnjoj kuiturnoj Evropi i nema čisto nađonalnih država; u toku se istorije

čovječanstvo toliko izmješalo, da su čak i oni krajevi, koji na prvi pogled izgledaju da su naseljeni isključivo jednim jedinirn, jednoobraznim plemenom, u stvari ipak izmješani makar i malim djelovima drugih narodnosti. Osim toga pri stvaranju država ne igraju odsudnu ulogu samo plemenski razlozi, već i razlozi geografske, privredne, vjerske i kulturne i druge prirode; tako su pri stvaranju današnjih evropskih rasa, koje sada vidimo gdje se bore u krvavoj borbi na život i smrt, bile mjerodavne ne samo činjenice krvi i porijekla, već i druge snage. Tako su se stvorile u toku vijekova Njemačka i Austro-Ugarska, a na sličan način postadoše i Francuska, Rusija, Itaiija, Engleska i Sjedinjene Države. S toga današnje sporazumne države apsolutno nemaju prava đa izigravaju neke zaštitnike narođnosnog principa, pa je njihovo tvrdjenje, pomenuto u početku ovoga članka, prosto apsurdno. Čak i sama Francuska, koju obično smatraju kao primjer čisto nacionalne države, nije pletnenski potpuno jednostavna. Ovdje se ne misli na njene mnogobrojne vanevropske kolonije, već baš na samu Francusku. U njoj se razlika izmedju sjevernih i južnih Francuza (Provensalaca) ne izražava samo u različnom dijalektu, već i u cijelom narodnom karakteru. Tako je na primjer već u jesen 1914. godine general Zurlinđen morao podići svoj glas u korist južno-francuskih pukova, koje je pariska štampa optuživala da su plašljivi, dok je đizala u nebesa hrabrost sjevero-francuskih pukova- Osim toga u Gascogni živi narodnosno još nedovoljno ispitano pleme Baska, a niko manje nego li g. Delcassć pripada tome plemenu. Ogromna ruska carevina sastavljena je iz skoro stotinu raznih narodnosti i plemena, koja većinom nemaju ničeg drugog zajedničkog, do li to, što su u sastavu iste države. Engleska opet ima svoje Skote i Irce, a i medju engleskim stanovništvom u užem smislu može se prema izgovoru osjetiti, da se nekadanji normanski osvajači nijesu do današnjeg dana potpuno stopili sa Anglo-Saksoncima, koje su prije toliko stotina godina podjarmili. O svemu tome bi čovjek mogao ispisati čitave knjižurine, ali ovih nekoliko na brzu ruku nabacanih primjera dovoljni su da pokažu, da je nemoguće obrazovanje države na osnovu čisto narodnosnih pogleda. No ako sebi postavimo pitanie, kako stoji sa pravom kulturnog i političkog razvitka poiedinih narodnosti,

onđa možemo bez ikakvog pretjerivanja odgovoriti, da baš dunavska monarhija može da posluži za primjer. U HabsburŠkoj je monarhiji spojeno u jednu državu nekih trinajest raznih plemena, od kojih su neka medjusobno u narodnosnom srodstvu. Ni jedna narodnost ne potiskuje drugu, ni jedna narodnost nema naročitih prava ispred druge. Bea obzira da li je neko Nijemac, Ćeh, Magjar, Hrvat ili Srbin ili pak Poljak, oa ima potpunu slobodu, da ispolji svoja sposobnosti; ni jedna mu državna služba nije zatvorena. To se najjasnije pokazuja u toku ovog rata; čovjek treba sanio da se sjeti raznolikih imena pojedinih austro-ugarskih vojskovodja, koji su se u ovom ratu odlikovali. Svaka od austrougarskih narodnosti ima ne samo svoje osnovne, već i svoje srednja škole. U Austro-Ugarskoj osim njemačkih i magjarskih sveučilišta ima I jedno češko sveučilište i jedna češka tehnika, dva poljska univerziteta i jedno hivalsko sveučilište itd. Na suprot toma dovoljno, je da se istaknu dva fakta, naime da inače tako kulturna Engleska namjerno drži školske prilike u Irskoj na tako niskom stupnju, da nesretni stanovnici te zemlje još i dan danji nemaju ni jednu višu školu na svom materinjera jeziku. Rusija pak ni Poljacima, toma prastarom kulturnom narodu, ne daja univerzitet na vlastitom jeziku, a jednako uskraćuje svaki kulturni napredak 30 milijunima Ukrajinca. Čak i u „velikoj i slobodnoj republici" — Sjedi* njenim Američkim Državama, sa njenora šarenom etnografskom kartoin, u praksi pojedine narodnosti ne uživaju onu neograničenu slobodu kulturnoga razvitka, kao u Austro-Ugarskoj. To su na vlastitom tijelu osjetili mnogi jadni Crnci, potomci nekadanjih „uvezenih' afričkih robova, koje je tako često razdražena ulična rulja bez ikakve krivice linčovaia. Ako je dakle predsjednik Wilson osjećao potrebu, da se zauzme za narodnosna države, to je on time u stvari govorio samo u prilog središnjih vlasti, pa je prema tome logično imao i da se stavl na njihovu stranu. Srof Tlsza o uilsonouo] poslonicl. U sjedniđ je usrarskoga parlamenta ođ 23. o. mj. na jednu interpelaciju poslanika Lovaszya u stvari Wilsonove poslanice odgovorio grof Stjepan T i s z a ovim govorom: Pripravnost za mir. Visoki dome! Prije svega moiain ustanoviti, da mi primjereno našoj već i

tekovinom duhovne kulture ljudske. Kaludjerstvo i manastiri toga doha, toga radi 1 dobijaju prostrana mjesta I u opštoj istoriji književnosti i u islorijj umjemosti. kao i u istoriji mnogih drugih grana radljivosti ljudske. Ovo naročito pak vrijedi za svetogorske manastire. Živeći tu u Vatopedu Sava. znajući za velika djela svoga oca. koja je izveo u srpskoj državi. pamteći uzornu pobožnost svojili dobrih roditelja. koji su za njim jednako tugovali. i pomišijajući na njihovu starost i umor od ttških posiova: napiše toplo pisnio puno jevangjclske pouke svome ocu. Opisavši mu živim bojama i izrazima svetogorski isposnički život. savjetuje mu. da preda viadaiačku vlast i priiesto svome sinu Sicvanu, pa da dodje u Svetu Ooru, da se zajedno mole Bogu I ispaštaju. Nemanja. lcako vel? njegovi biografi. primivši taj savjet, bio je jako ironut. I pismo to ooprinese odlučan prelom i učini, đa se Ntmanja riješi na učin, koji Sava zahtjevaše. Na Biagovjesti 11%. g. preda on znake svoga vladaiačkog dostojanstva sinu Sievanu, proglasivši ga velikim župnnom. A postojan u namjeri svojoj on sutradan u svojoj zadužbini Studenici- priml od vladike Kaiinika. zajcdno sa svojnm ženom Anom, monaški ćin. on pod imenom Simeon. a ona pnd ime iom Anastasija. Probavivši ovdje 18 mjcseci, upravo do 8. oktobra 1197. god.- monah se Simeon na nmlhe Savine krene u Svetu Ooru. gdje 1 sligne 2. novembra iste gođine. Od ovog momenta upravo 1 počlnie zarodjal kiiliurne isiorije srpsko* naroda. dutiovno-idejm polet njene bu-

cjelokupnom životu i razvitku naroda srpskog. Taj je pravac utvrdio u zemlji moralna načeia. ()n udejstvuje crkvcru nezavisnost od carigradske patrijaršije. Kao prvi pisac, koga je istorija srpske stare knjižcvnosti zabilježiia. on udara temelj srpskoj knjizi. On unapredjuje zidanjem crkava i manastira — crkvenu bizantijsku arhitekiuru. Sveštenstvu u očima naroda uzdiže ugled. Daje inicijativu i pravac u svakom pametnom 1 korisnom radu. A ovo sve skupa donijelo je srpstvu u budučnosti veliku korist, sjaj i veličinu. donijelo najzad i veIiko srpsko carstvo i srpsku patrijaršiju. To nam u glavnom govori istorija o ovorn velikanu. Posebice pak ovo: u drugoj polovinl XIII. vijeka it gradu Raši rodi se veiiKoni srpskom župaim Ncmanji i treće muško dijete. Eilo je to 1179. god. Providjcnje Božje mališanu ovome bijaše odrediio ulogu geirja u njegovom narodu. Bješe mu odredilo. da stvori jednu veliku epoiiu u istor'ji srpske crkve 1 srpskog naroda, i da se javi kao veliki i rrmdar đr/avnik i valian organizator, čelik karakter I pun svetosti I vrlina hrišćanskih — eovjek. Krstiše ga imenom Rastko. po svoj prilici Rastislav. 1 mali kraljević rastijaše u domu očcvu i napredovaše u dubu mudrosti 1 pobožr.osti. ..Bijaše to. — kako veii biograf Teodosije. — djctence blagorazumno i vesele duše: u rčenju napredovaše". No ipak opažaše se, da ga ne zanosi ni siaj rodite!js> , og vladalačkog doma ni ikakve druge zemaljske Ijepote. Težio jc on po svcjoj naravi asketskom i idealnont životu. Težnja ta njegova 1 opredijeiila ga je na drugi pravac života. Čitanje sveuh knjiga uputilo ga je da iz Hcrcegovine. gdje ga

je otac u 15. godini postsVio za upravitelja, upravi svoje pogiede duše na drugu stranu. Jedan slnčaj ga sasvim opredijeli na taj drugi način života. Jednom prilikom u dom oca njegova, kome i sam bješe došao u poliode iz svoje Hercegovine. dodju neki kaludjeri sa Atona u eilju iraženja miiostinje. Bio jc tu i jedan Rus. S ovim monahom Rastko stupi u razgovor. i sve što više bjcše s njinie, sve ga je više i više zađivljavao ovaj starac svojom ljubavlju i krasnorječijem, svojom smjernošću 1 pobožuošču. Naročito rnu je ljepota Svete Oere sa tihim kaludjerskim životom i duševnim blaženstvom prionula za srce. ! on pod vidom, da ide u lov, pobjegne iz rodiieljske kuće u Svetu Ooru, da vlada'.ačku čast i slavu. veličanstvo i sjaj paiate zamijeni manastirtišinom, postom, molitvom, čitanjem crkvcnih l njiga. poslušnošću, smjernošću i bdenijem. Promisao ga bješe izabrao. da na ovaj način proslavi svoj narod. Viastela. koju je Nernanja poslao za njim u potjeru, nadje lijepoga mladiča n manastiru sv. Pantele mona, kao tnonaha Savu (2aflfiag). Niie prošlo dugo vri cme, a Sava predje iz ovog u grčki manastir Vatopcd i u njemu primi shimnu. Ovdje sc ubrzo pročuo svojom darovitošću i isposničkim životom ne samo po Svetoj Gori. nego i u Soiunu, Carigradu i PalKanskom poluostrvu. On učaše neUffiorno. Učenje bijaše i teorijsko i prakiično. Valja nanomenuti, da manastiri toga doba bijahu prosvjetni centri, a kaiudjeri rrcdsiavnici učenosti I književne ladnje ii opšte. Red njihov u hriščanstvu udari za mnogo vremena pečat svoga duha na sve ono što se. dokle ujihova moć dopiraše, smatraše