Београдске новине

dnevno u jutro

, ponedjeljkom

posflije podne.

Pojedlni brojavit U B«e 9 -adu 1 ■ tn|«Timi nfasjvdnitln od «. 1 kr. Bata po ol|aal od. . . . 8 kalara U Hmtatol-SIcToaljl, Boanl - Haroagnlnl 1 OalmaaiJI po cl|«al ««;. ..... 10 katera lavaa avog padruija po tljaal od . . .12 halprp

MjeseCna protplata: U Baojradu I ■ hratevHna zaposJndnvUm od •• I kr. Cata 11 bojna 1 ptapnu paita . . 3 U Baogradu aa doitsvom u ktdu .... 2 BO U HrraiskoJ -SJavonlJI, Bosal-HeroagovM 1 DalmaolJI 280 UMtcflmkraj9YknaAu*tro-HBar»|[*mon»d>!J» 3*U inottranstva ........... 4 50

Oglasl po cljsnlku.

Urednlitvo: BE09RA0, Vuka Karadžića ul. broj 10. Telefon broj 83. Uprava I prlmanje pretplaie Toplliln venac broj 21. Telefon bro] 28. Primanje oglasa Kneza Mlhajla ul. broj 38 . Telefon br. 245 .

BEOGRAD, utorak 12. juna 1917.

Godina III.

Amerikanske su čete stigle u Englesku. Ofenziva Talijana u dolini Sugana.

Ratni izvještaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Bcč, 11. juna. Istočno I jugo-!stočno bojište: Neizinljenjeno. Talljausbo boiiite: Več od nekog vreinena očekivani napad G. talljanske vojske na vlsoravnl S e d a m o p š 11 n a 1 u dolini S u g ana započeo je. Poslije višediievne najbrižntje topničke pripreine poveo je neprijatelj svoje pješaštvo u borbu na frontu izinedju Asjaga j Brent e. Sjevero-zapadno od A s j a g a uspjelo je TaJijaninia da uz velike svoje žrtve prodru u naše rovove; uveče je neprljateij bio posvuda opet potpuno Istjeran. Naročito se žestoka borba vodila kod C a s ar a Z e b i o i u oblasti MoateForno, gdje se t a 1 i j a n s k i n a s r t a J s 1 om I o ua junaštvu štajerskih četa, I u đolini Sugana skršili su se svl ri a p a đ a j i neprijatelja u n ašoj topničkoj vatrl ili u borbl prsa u prsa. Našl su letačl oborili dvije neprijatcljske letilice. Na Soči nikakvih naročitih doga’djaja. Načelnik glavnog stožera.

B!QŠ0H«t RiUijl. “ Odnos Izmedju RusiJe I sporazumnih sila, koji je poslije pada cariz/na 1 pobjcdc deinokracije trebao da bude znatno pojačan, svakim ie danom ne•Jasnijt, tngaljiviji t kritičniji. Prošlosti pripadaju oni danl, kad je Engleska mislila, da Izvrši jedan mudar potez, kao učesnik u pripremanju ruske revolucije; ona je s mnogim nadama računaia, ali se one nlsu ispunile. Mjesto da rat, poslije oborene carističke vladavlne, produži sa uvećauom snagom, oslonjena na jedinstvenu narodnu volju, Rusija se domislila drugom nečem, došla jc na tu misao, zaštoona upravo ratuj e, a završetak toga razmišljnnja odveo ju je sa svim drugim pravcem, uego li što je opaj, koji su želile sporazumne silcProšio je ravno četvrt godine od prvog dana ruske revolucije, i to je vriJeme bilo dovoljno, da Ruslju u izvjesnoj mjeri otudji od sporazuintiih sila toIiko, da je na kakvo novo zbliženje teško i misliti. O zajednicl ratnih ciljeva ne rrrože se više ni govoriti. Da se u tom pltanju postigne sporazum, pa da se obnovi ratna djelatnost na ruskom

Podlistak. Dr. Boža S- Nikolajević: Umjetnost južnih Slovena • i. Bugarsko inoderno slikarstvo. Bugarska je umjetnost sasvim mlada. Od jugoslovenskih naroda, Bugari su najdocnijc jiočeli njegovati umjettiost, s toga njihovo moderno slikarstvo istom sada izlazi iz početne fazeDoskoro je ono stajalo na granici izmedju zanata i umjetnosti, izmedju diJetantstva i pravoga umjetništva. U srpskoj se umjetnosti. mediutim, Jzvršio taj proces polovinotn prošloga vijeka, te ona već ima svoje tradicije i svoju malu istoriju. Ali kad se.uzme na um, da su Bugari učinili dobar početak; da su oni narod, kod koga radJjivosti i paštenja nadoknadjaiva prirodnu darovitost, može se očekivati, da Bugari u umjetnosti neće više dugo izostajati iza ostalih lugoslovenskih naroda. Na jugoslovenskim umjetničkim izfožbama, koje su od 1904. do 1912. priredjlvane u Sofijl. Beogradu, Zagrebu 1 *) U podlisku „Beogradskili Novina“, broj 205. i 206. za 1910. g., zalim brojevi 39., 49., 57., 64., 78. i 88. ov. goi., objavljena su razmatranja Dr. Bože Nikolajovića o srpskoj umjotaosti; daias počinjemo donositi piščeva izlaa ija o umjetnosti ostalih jugoslovenskih naroda. frontu u punoj mjeri, ističu se tolike teške preprijeke, đa one mjesto sporazuma stvaraju još jače otudjivanje. Rusiii su predočavane razne opasnosti, koje bi ncminovno po nju nastupile, ako bi se ona riješila da podje svojim odvojenim putem. Ali kako izgleda te prijetnje nisu imale uspjeha, jer se govor štampe sporazunmili sila, koji se sad upućilje Rtisi.il, odlikuje načinom, koji je u istini besprhnjeran. Jedan švajcarski list, koji obično važi kao glasilo gledišta francuskog ministarstva spoljnih poslova, inia za Rusiju onakve riječi, koje se o jednom savezniku dosad nikad nebi mogje izgovoriti. Taj list, kako izgleda, smatra ruskog saveznika već kao sa svim izgubljenog, jcr inače nebi mogao biti toliko drzak i tvrditi, da se ruska vojska u samoj stvari nije u toku rata tako držala, da bi se sad moralo mnogo žaliti, štio če se odmetnuti- U ovome dobija doista svoga pravog izrt;a sva pokvarenost jedne razbojničke politike, koja je i suviše udaljena od morala, Milijunima žrtava, koje je Rusija na bojlštima podnijeia, Francuska izjavljuje svoju blagodarnost na način, koji potpuno odgovara ,,p]emenitosti“ tog naroda, kog izvjesne neupućene neznalice još uvijek rado nazivaju viteškim i koji u njegovoj nesreći zaslužnje saučešća. Odje bi se danas nalazlla Francuska, da nlsu na istoku milijunl ruske vojske vczivali snagu Njemačke i Austro-Ugarske? Kad bi se Poincare i svi njegovi ministri mogli vratiti iz Bordeauxa u Paris, da nije Rusija, žrtvujući svoj ogromni ljudski materijal, štitila fran.cusku požudu za veličanjem? I za sve to, u znak blagodarnosti, mora sađa Rusija da podnosi strpljivo najniže grdnje, lcoje joj Francuska upućuje, prostačke grdnje, koje razumjje se mogu poticati samo iz nemoćue srdžbe zbog sloma jedne sad već rastočene politike, ali sc one time ne mogu ni najmanje izviniti- Što se jednovremeno pokušava, da se odgovornost za rat nabaci Rtisiji i da se Francuska prestavi kao žrtva ruske ratoborne volje, tolika je lažljivost, da s-e svakorne uaineće pretpostavka, da je taj ženevski članak napisao sam Poincare. Nadamo se, da će ti prijekori i te grdnje, u kojima se osvetljivo ispraskala niska duša galskog naroda, nači đostojna odgovora ria ruskoj strani. Ima več neko-

Ljubljani, učestvovali su uvijek i bugarski slikari. Cinjenica ova pruža mogućnost, da se o bugarskom modernom slikarstvu donese bar približno tačan sud. On se odnosi na umjetnike, čije smo radove iinali prilike da vidimo. Svakako je od g- 1913. bilo i kod Bugara prlnavhanja na umjetničkom polju, ali ona nijesu niogla bitno izmijenlti stanje u kome se nalazilo njihovo sllkarstvo prijc rata. * Najzvučiiije ime u bugarskom modernom slikarstvu jeste Jaroslav V j eš i n, porijeklom Čeh, koji je docuiie svoju kičicu posvctio isključivo bugarskom narodu. Još prije dolaska u novu otadžbinu Vješin je bio poznat i cijenjeu slikar sa svojih motiva iz narodnoga života u Slovačkoj i Moravskoj. U istom pravcu i s isthn uspiehoin radi on taj posao i kao prirodjeni Bugarin. Slike ,,Na trgu“, ,,Oranje“ i dr. prikazuju momente narodnoga života u Bugarskoj. Besprikorne tehnički, ove stvarl Vješinove privlače gledaoca joŠ i svojom etnografskom zanlmljivošću i živom radnjom. To Je slikar, koji je lspekao zanat. Vješin ima opažačke proniclilvosti, komponuje pregledno 1 crta pouzdano- Kao kolorističar je takodje dobar. Još su mi pred očima njegovi ,,Razbojtiici“... Talasasti prijevojl Balkana isparavaju u svježem zraku. Po orošenim grebenitna planinskim povijaju se iutarnje sjenke. Onamo, iza brjegova, sunce tek što nije granulo. Prvl zracl već prodiru do lvice Jednoga

liko sedniica kako radnički i vojuičk! savjct traži, da se cbjave tajni ugovorl sa sporazumnim silama, zahtjev, koji je u Engieskej i Francuskoj izazvao veiiku uzbudjenost. Doista bi na ove prostačke grdnje, koje su iz Parisa kroz ženevski list upućeno Rusiji, bio to najbolii odgov'or, koji bi najjasnije rasvijetlio svc one smicalice, koje su dovele do početka rata. Iz njili bi se — a od tcga upravo savjest Francuske i zazire — vidjelo, da se priredjivači politike okružavanja sređfšnjih vlasti nalaze mnogo višc u krtigOvima zapadne đemokracije, nego li u Rusiji. Kako će se i na koji će se način Francuska oduprijeti tim zahticvima, to se več sad može predvidjeti. Pogrdni čianak žcnevskog lista bio bi inače sanio blaga predigra novinarske borbe protivu Rusije, u koju bi se umijeŠali svi prljavi prsti, kojhna Francuska raspolaže —- a broj je njihov priličan — i potrudili bi se, da još plemeniiijim izrazlma zablagodare Rusiji- Kakvi u samoj stvari moraju biti ođnosi izmedju Rusije i sporazumnih sila, kađ se istočni saveznik, a on je taj još i sad, obasiplje grdnjama onog kalibra, kojitn su do sad bile obasipane sajno središuje vlasti?

Narod nije kriv. Od jednoga pozuatog srpskog kiijižcvii * 1 ' •• dobiii srao slljcdečl :iapis. Iznašamo ga, a sud prepuštamo javnosti. U 157. broju „Beograđskih Novina“, od 10. juna o. g., izašao ie povodom četrnaeste. obletnice od tragićne smrti Kralja Alcksandfa L jedan srcem pisan, dirljiv i tačan člnnSk, iz neizvežbanog a!i iskrenoga pora srpskoga majora Lazarevića. Skovitla-n plemenitim i preteranim bolom, pisac je pri tom pao i u jednu pogrešku: okrivio je i suviše srpski narod zbog ubistva nesrećnoga mladog kralja. Mrski zločin od 29- maja (11. juna) 1903. naišao je u Širokim slojevima narođuim na negodovanje, osudu, pa čak i na prokletstvo. Seljanke su se u većini okruga ubradjivale crnim povezačaina, devojke su jadikujući kose raspletale, a seljaci su sušu ili grad pripisivali nevino prolivenoj krvi vladaočevoa. -Do srpskog se naroda, dakle, krivica može sastojati jedino u tome, što svoje osudjivanje zločina nije pretvorio i u kaziiu- Ali se oii za to mora izviniti, jer narod ne itiože sum nikakvu akciju ni da organizuje ni da izvrši bez učešća inteligencije, koja jc prirodni vodia

ponow, duž koje se oprezno, na konjima, prikradaju tri hajduka ,.. Ili: „Povratak s trga“, u zimnji suton. Jezdeći preko zavejana polja grabi seljak kući. Povukao je za sobom i syoje koniiče. Oni su se razigrali, jer ne nose teret više; a i seljaku je posliie dobrc prodaje nckako toplije oko srca. Pored tchuičkoga umijenja, Vješin ispoljujc i Ijubav prema naslikanoin predmetu. On upravo uživa u svom poslu. To se ogleda i na onim prikaeima njegovim, koji su radjeiii po narudžbini, kao Što su vojničke smotre, parade i državne svetkovine. Starijem slikarskom kolu pripada i Ivan M r k v i č k a, takodier Čeh po rodjenju- Mrkvička jo prvenstveno portretist, Kao takav on se ne upušta u riešavanje bojenih i svjetlosnih problema, što ih je savremeno portretno slikarstvo stavilo sebi u zadatak, niti ga zanimaju duševne osobine portretisane ličnosti; on se na prosto zadovoljava pogodjenom sličnošću svoga obrasca, a to mu redovno polazi za rukom. Portreti Mrkvičke zastupaju poznatu i rasprostranjenu vrstu likova, koji čine utisak uveličanih fotografija u boji. Mrkvička se bavi joŠ slikanjem prijedjela, a rado prikazuie 1 dogadjaje svakidašnjice i prošlost narodnu. Iz nje je uzct predmet za impresivnu i uspjelu sliku, pod naslovom „Svršeno je!" Prikazan je jedan jeziv momcnat iz burnih dana bugarskog Oslobodjenja. Hranilac porodice, suprug i otac, otišao je u boJ. 2ena s nejakim čedom žudno očekuje njegov povratak. All jedne no-

svakoga naroda. Na žalost, cgromna \ r ečina srpske inteligencije ne samo što je prihvatila kraljeubistvo, nego ga je i veličala, ugušujući svojim gromkim slavopojem glas maloga broja uvidjavnih političara i visoko moraluih rodoIjuba, koji su od početka do kraja dosledno smatrali; da je 29. maja (11. juna) 1903. izvršen u Srbiji jcdan običan krvavi zločin, koji ni po ljudskim ni po božjim zakonima ne meže ostati nekažnjcn. Srpska je inteligeucija odobravala taj zločin, nešto zbog političke nezrelosti, a najviše iz prosta računa, jer je novi režim omogućavao lako dokopavanje vlasti i materijalno ćelepirenje. Na tai je način u novom režimu iii ,,svetom stanju“ — kako je kod uas rado 11 azivano vreme posle 29. maja 1903. —< p o 1 i t i č k o u b i s t v o poslalo neka vrsta dopuštenog sredstva u političkoj borbi i time je Srbija kao država najedanput' preneseua u Srednji Vek! Neosporno su še kod nas, usled strasne zaošijanosti političke borbe, dešavala i ranije politička ubistva, ali njili tada nije niko odobravao, već se uvek trudilo, cla se ona dovedu u uzročnu vezu s makar kakvim drugim motivom, kojl stoil izvan politike (zelenašluk. ljtibavna afera, komšijska zavada i tome slično). Od 29. maja 1903- na ovamo, medjutim, ubistvo je u Srbiji doživelo skoro rang jedne političke dogmc. Režimski su listovi kovali u zvezde krvavo verolomstvo zakletih oficira, a Narodna Skupština je odavala svečano nriznanje zavereniclma, koji su proglašavani lierojima uarodnim. Dr. Milenko Vesnić, pravnik čuveii i u stranom naučnoin svetu, predložio je tada, da se ustanovi orden Karagjorgjeve zvezđe. te da se njime vidno i zahvaino obeleže oficiri i adjutanti, koji su svoga miropomazanog Kraija mrcvarili, čizmama gazili i leš mu kroz prozor bacili! Političari su se u dnevnim listovinra utrkivali, da se uđvore kod zaverenika, a pravnici su u stručnim časopisima („Arhiv za pravne i društvene nauke“) dokazivali cpravdanost i utnesnost ubistva. Pusledica je svega toga bila, da su politička ubistva uzela maha u zemlji. U tomrucima beogradske policije, usred bela dana, premlaćeni su žandarmskim kuiiđaciina kontrazaverenički oficiri Milan i Maksim Novakovići, a u unutrašnjosti zemlje progutala jc pomrčina nekili dvanaest iioslanika iz predjašnjih Skupština pod Obrenovičima. Političkim protivnicima pretilo se javno i otvoreno ubistvom, naročito pri skupštinskim izborima, te narod nije ni mogao nid smeo da manifestuie svoie pravo niišljenje o ubistvu Kralja Aleksandra. Pored sve s p o I j n e forme usfaviiostj, Srbija je tacla u samoj stvari bila jedan janičarski pašaluk, po ko-

ine su vršljali zaverenici i njihove prfšipetljc. Zbog takvog naopakoga shvatanja, koie je vladalo kod ondašnjih zvaničnili krugova naše nesrećne Srbije, stvoreno }e u celoj Evropi, i demokratskoj i konzervativnoj. pogrešno mišljenje o srpskom narodu: da je krvožedan i da ga raspinju ubilački instinkti. A to ne odgovara istini, jer se narod srpski, u svojoj flotantnoj masi, buui protiv ubistva. Naš ie narod ratoboran i lirabar, a poznato je da lirabri narodi raspolažu s viteškim osobinama karaktera, ko je apsolntno isključu.iu mučko ubistvo. Što srpski narod nije kaznio kraIjoubice, ne inože služrti kao dokaz, da bio uz njih. Ali ga je ipak postigla kazna, jer zbog njihovog ziočina ispašta on ni kriv ni dužau. Medjutira, osiin uarodnoga suda, koji može zalcasniti iii u opšte izostati, postoii jedan viši, neumitni sud, koji nikad ne izostaje — s u d b o ž j e p r a v d e, od koga jo§ niko pobegao nije. Narodna poslovica veli: Bog je spor, ali dosiižan. Ou izvesno vreme pusti krivca ne samo nekažnjcnog, no mu čak pruži mogućnost da dospe do uspjeha i slave, te se ovaj zavar-ava nadom, da ga je kazna u opšte mimoišla. Ali su putevi božji neispitaui, i odmnzda sustiže zločinca baš onda, kad joj se najmanje nadao i kađ mu najteže pada. Ta neizbcžna. strašna kazna božje pravde vcć je sustigla ubice potonjeg Obrenovića; ali je ona — avaj! — pala i na nevini narod srpski, zato što nije imao snage u sebi. da nad zločincima kaznu izreknc. Kako je božja pravda velika i sveopšta, i u kolikoj meri upravlja ona suđbiitom naroda i odgovornih pojedinaca, vidi se po tome, što obuhvata ne samo neposredne vinovnike jednoga zločina u istoriji, no i one koji su taj zločin biagoslovili. Zbačeni ruski imperator Nikolaj II. bio je venčani kum jadnom mladiću Aleksandru Obrenoviću, pa ipak je odobrio njcgovu nasilnu smrt i jedini od vladalaca prikačio o carski mundir — Karagjorgjevu zvezdu. I baš u trenutku pune svoje moči t slave, Nikolaj II., ošinut munjotn revolucije, srušio se s prestola.... Bog jc spor, ali dostižan!

Talljanski poraz na Krasu. Kb- Bern. 11. juna, Raspnavljajući o ratnom položaju piŠe poznati vojtiički stručnjak S t e g elnannu ,,B u n d u“: Na talijanskiom se frontu osjećaju i đalje posljedice poraza, što ga jc pretrpjela talijauska vojska na Krasu. Danas se već može reći, da je tim porazom uništen onaj taktičkl uspjeli, što ga je Oadorna izvojštio" u

ći stupa u poluosvjetljenu sobu njegov bojni drtig, i donosj — glavu junakovu... Seoski život, radosti i ncvolje bugarskog seljaka imaiu u lvanu A u g e 1 o v u odanog ilustraloi a. Seoski su motivi Augelova mirni, prijatni i zaiiinljivi, uli pri svem tom ne sađrže dovo'jno studijo. Angelov raspolaže s izvjesnim Jrojenim šarenilom. koje godi oku; boje su mu olvorene i pastozno slilgane: pa ipak njegove slike izostajuiza Vješii ovib. jer su izvedene ovlaš i brzo. Mane i vrline Angelovljese kiiico raspoznaju se jasno na slici „Bog dao, Bog uzeol“ Motiv je ne može bolji biU, a slika je dobro komponovaua.,. Slari jo seljak izašao na njivu, koju je grad upropastio. Bujna, ziatna pšenica Ježi potučena oko njega; a on, bez roptanja i rezignirauo, djže desuicu, krsti so i šapućo: Bog dao, Bog uzool... Tek kada se svestranije i kriUčki promotri, zapaziće se kako je Angelov brzoplot i nelogićan: žito je na njogovoj slici potučeno samo oko seljaka, dok ga jo tamo dalje grad poštedio i ono stoji još uvijek jedro i pravo. Ali sliku spasava figura s'aroga pobožnog seljaka. Usamljcn, na ravuoj njivi, ovaj blagi slovenski seljak, koji se s dubokom verom u Boga uzvišuje nad golemom nesrcćom, ostavlja jak i dirljiv nUsak lia gledaoca. To je tipični E redstavnik mukotrpne balkarske rase, oja je kroz vjekove pati’.a i stradala.; jedan od onih balkanskih Slovena, prikovanih znojem, suzom i krvljn za mi!u zavičajnu grudu, na kojoj smo dužni 1

podnijeti svo, što nas suadje —i i đolira i zlo — jcr tako Bog Jroćo, to je njegova volja, kojoj se Čovjek mora poklonili. Od mladjih boljih slika. a obećava dosta Nikola Miliajlov, vrlo plodan umjetnik, koji so naročito kao portretist ističe. On je lia tom poslu jači i moderniji od Mrkvičk«. l'ored pogodjeua sličnosti — što je slučaj i kod Mrkvičke — portreti Mihajlova odlikuju se sioiaidnim vodjenjem liiuij'a i poteza. Osim to ai ! umije da odredi svojim Hčnostiina prh | rodan i zanimljiv siav. Takav je nje| gov dvostruki lik „Moja poro<lica“ (slikareva suprupa s djetetom): — piiiodui i slohodni pokreti, primjena žute i p’.ave hoje, lakoća i eleganfcnost čine od ova slike jedan lijep primjerak motlernog poptretnoga slikarstva. Lisla hugarskib mođernili slika’a sadrži još dosta imena. Njih jo toliko, da se s te strane ne bi moglo više poželjeti od jednoga malog uaroda, koji je, rekosmo, još počelnik u slikarstvu. Ali su to, mahom, ili slabiji umjot.nicl — slikarski minores — ili još nijestt sfcigli da dadu svoju pravul i punti ’mjeru. Medju njima zasluŽuju iia'oc.ilogaC pomena A. AI i tov i Oto Hore j š i. Prvj spravlja prigodue sliko u duhu hojadisanih ilustracija („Manevar na ?ipki 1902.“, „Grof Ignjanjev sa žcuoin _ i sinom na šipčarekom vrhu“, „Paiarni dan u Sofiji“), dok drugi snima prijctljelei i „mrtvu prirodu" (Stilleben). Za njima se rodjaju ostali: P. P. Morozov, Stevan I v a n o v, g-djica A. 'H o d i n a, Marin' Georgiev, K. Maričkov, etnograf-