Београдске новине

Br. 206.

BEOGRAD, nedjelja 29. jula 1917.

Izl a z e:

dnevno u jutro, ponedjeljkom

poslije podne.

Pojedini brojevi: U Beogrtdu 1 u krejerlm« leposjednullm od e. 1 kr. fele po cljenl sd. . . . B helore 0 HrretekoJ-BlevonlJI, Boenl - Hercegevlnl 1 DolmsclJI po cljonl od 10 holere Izvai ovof podruAJa po djenl otf. • • .12 hetara

Mjesečna pretplata: U Boogradu I a krajcvlma zaposjednutim otf c. I kr. Cala za bojnu I etapnu poStu . . 2*U Boogradu ta dostavom u ku6« .... 2*5O U Hrvaiskoj-Slavonljl, Bosnl- Hercogovlal I Datrr.aclJI 260 U oetellm krejevlme Aaitre-ugoriko monerhljo 3U leoetrenetvu 4 80

Oglssl po cljenlku.

UrednlStvo: BE03RAD, Vuka Karadzlća ul. broj 10. Tolefon bro| 83. Uprova I prlmanje prefplata Topllčln venae broj 21. Telefon bro| 25. Prlmanjo oglasa Kneza Mlhajla ul. broj 38. Telefon br 245

Godina III.

Dalji uspjesi na istočnom bojištu: Horodenka zauzeta, čete se središnjih vlasti približuju pograničnoj rijeci Zbrucz. Uspješan vazdušni napadaj na Paris.

Ralni izvještaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kli. Beč. 28. iula. Istočno bojlite: Na Putni inojrao je neprijatelj svoj front poinaknuti neš o naprijed. Kod Soveie odbijeni su niegcvi napadaji. Kođ Kirlibabe bacile su austro-ugarske če r e Ruse iz n 3 i h o v i b v i s i n s k i li p o 1 o ž a j a. Brdo Tomnatik zauzeli su na j u r i š n j e m a č k i p u k o v i. Savezne borbene snage. koje južno od Dnjestra prodiru u istočnom pravcu, prlbližuju se, uzasfopce slijedeći neurijatelju, zapadnoj granici Bukovine. Sjeverno od Dnjestra odstupaju Rusi prema Zbruczu. Savezne su kolone prekoraČlle Jagielnicu. I istočno od Trembowle i Tarnopolja javI j e n j e d a 1 j i d o b 11 a k z e mljišta. Taliiausko bojište: Na Soči žestoka topnička b o r b a. .lugo-Istočno bojište: Nema ničeg novog. Načelnik glavuog stožera.

Poroz rusKe uojske. Već od onoga dana, od kako su hrabre čete središnjih vlasti u istočnoj Galiciji počele da prelaze iz pobjeđe u pobjedu, sadašnji su ruski vlastodršci prisvojili sebi čudan načLn izvještavanja o ratnim događjajima, — način, koji je na prvi pogled kadar da zavede. Prostodušnom iskrenošću javljali su ruski siužbeni krugovi o svim momentima vojničkog položaja. koji je doveo do poraza Buchanana, Kerenskoga i Brusilova. Prema tim izvještajima doznajemo, da je slomu jedanaeste ruske vojske i bjegstvu četa, koje se nalaze južno od nje, kriva činjenica. š*o se većina na front i u borbu bačenih ruskih divizija poslužila onim pravom, što ga je prva revolucijonarna vlada u svojoj prevelikoj početnoj revnosti proklamirala kao prvi simbol „prave i spasoncsne slobode": pravotn vojničkog štrajka. I čudno, ruski zvaničnici svakim danom nekako sve to više ističu te rdjave, ili — po pravilniku krivo shvaćene ,,slobode“ — ,,dobre“ straue svojih četa. Oni pričaju još i v e ć e s t r a h o t e. tako na primjer da ruski vojnici u ogromnim skupinama prosto prelaze na stranu neprijatelja, ili na svoju ruku najvećim mirom izvršuju odsmpanja. Dalje priča ruska vojna uprava o sukobima četa sa njihovim vodjama. kao i o onim mmogim teškim zločinima, koje bi ,,neoslobodjene“ ali zato pobjedonosne vojske središnjib

Podlistak. Adela Milčiuović: Sinovljeva naština. i. — Dobro jutro! Hej, zar nema nikoga kod kuće! — vikao je poštar. stojeći pred nekom vilom u ljetnikovačkoj čeivrti. — Evo, evo, odmah! — odazva se soba-rica, koja je već potrčala niza skaiine. Na prozoru se ukazala sijeda gospodja u crnini. Poštar podigne zamot i rekne: — Od vojne oblasti je. Uto je sobarica već otvorila vrata, primila zamot i vratila se s njim u kuću. — Idite za svojim poslom. Hoću da budem sama — rekla je gospodja S anić sobarici. Unišla je u sobu, položila zamot na stol i zagledaia se u nj. Bila je mima. Znala je što je u njemu i nije se žurila, da ga orvori. Bol za izgubIjenim jedincem Iežala je zapretana u njenoj duši i niš a ju više ne može umanjiti, niti uvećatj. — Da je mrtav to je sigurno. A što joj više mogu kazati ove nijeme stvarce, koje su još jedine ostale iza njega? I njena ruka nije drhtala dok je razmatala zamot, oko joj nije prosuzilo, kad je ugledala sinovu uru, džepni nozić, srebrnu kutiju za cigarete, lisnicu i nekoliko svježnića pisama. To je bilo •ve, što se našlo iza njega. Uzela je uru u kožnoj narukvici i oromairaJa prostor koji je ispunjala nje-

vlasii prema člancima svoga ratnog zakcnika kažnjavale smrću strijeljanjem ili vješanjem. Izvješ‘aji niskog glavnog stožera priznaju dakle, ponovno naglašujemo. neobičnom otvorenošću, da su zatajili svi ,,šarafi“ nekad tako moćnog ruskog „parnog valjka“. Privatne i poluslužbene vijesti iz Petrograda pridavaju tim izvješrajima još i sa svoje strane razne repove, po kojima ne prodje gotovo ni jedan dan, a da se slika tih žalosnih prilika znatmo ne pogorša. Upravo pervezno-m revno®ri natječu se dakle službeni i neslužbeni izvori. kako bi tobož istini pribavili što više prava i kako bi u svijet proturali što više najjezovitijih grozota o prilikama u Rusiji. Kad bi mogli vjerovati tim bajkama, onda je prosto tiestaio cijelih divizija, koje je vlastita ruska ar'iljerija pokosila; onda su mnogobrojni generali i časnici glavnog stožera pod uđarcima svojih vojnika kao gnjile krttške rpimice popadali sa stabla; onda su na dnevnom redu na ruskom frontu najkrvavije bitike izmedju ruskih mužika i kozaka; i napokon — da u dm izvještajima bude i nešto kontrasta — onđa su pojedini rijetki pukovi i časnici izvršili junašfva upravo drevne veličine. Tako se na primjer priča, da — pa 1 kako bi i moglo bez toga da bude?! engleski oklopni automobili, koji su na zapadnom bojištu jadno zatajiii, na istočnom bojištu pokazuju najveću vrsnoću. Oni su se. lako se tvrdi od riječi do riječi, borill do posljednje kapi benzina čak i onda, kađ su ib svi ostali pomagači ostavili na cjediJu. Isiicanjem tudje vrline dvostruko se višc ispoljava vlastita ništavilost i sramota, vlastiti kukaviČluk. A u tom grmu i leži zec. Ne ćemo pogriješiti. ako ovim izvraćanjima sivaraih prilika do nevjerovatuos'ti tražimo uzrok u dva motiva, lcoji su lebdili pređ očima ruskim zvauičnicima i njihovim pomagačima kod sastavljanja njihovih jezovitih izvještaja. Prije svega trebalo bi haotične mase u pozadini probuditi iz njihovog mamurluka i oduševitt ih za one zajedničke ciljeve sporazumnih sila, koji su diktirani iz Londona i Parisa. Svijest o vlastitoj ništavilosti, sramoti i vlastitom kukavičluku od uvijek je bila uspješno sredstvo za vaspitanje jednoj višoj etici. Ruski revolucijonarni propovjednici ,,slobode“, kojuua se njihov posao bolje isplaćuje nego propovjednicima biblije, žele ruskom mužiku prikazati svu grozotu provalije, u koju je njihovom krivmjom zapao, da ga na taj način poprave, izliječe i u budućnosti pridobiju za svoje osnove. No prostodušni izvještaji ruske uprave uisu samo apel na bolje instiukte rnnogobrojnih milijiuia ruskoga naroda: oni

gova ruka, tada je sitala razgledati svježnjiće s pismima. Tu su njezina i očeva pisma. tu su karte od prijatelja, a ovo su od neke nepoznate ženske ruke. Nije ih mnogo. Manje nego njezinih. I ona se sladogorko nasmiješi 1 stavi zamotak na sfranu. Gdje je ono vrijeme. kad je ona znala promatrati mlade djevojke, kćeri svojih znan>ca i misliti, koja bi bila najzgodnija i najvrijednija za njenoga Ivu. Znale su to bitt vrlo ugodaie misli i ako je znala, da je za Ivu još dosta vremena, da stane birafi. Ta tek je položio maturu i još se držao ako reći majčinoga skuta, kad ga uzeše u vojsku. A kad bi mu znala spomenuti susjedovu Jelku ili onu djevojčicu crnih očiju, koja ju je vazda tako pobožno pozdravljala, on bi joj stao gladiti lice i umiljavati se: — Ali, majčice, ne brfni se. Ja ću već sam izabrati. kad bude za to vrijeme. — Sam ću odabrati, ponovi gospodja Stanić sinove riječi i opet dohvatl zamotak s pismima. — Možda je i odabrao, a ja nisam ni znala? — I snadje ju volja, da odriješi vrpcu i pročita pisma, da vidl je 11 odabrao i koga je odabrao? — Ne, ne ću. Ne bi toga učiniia. da je živ, ne ću dirati u njegove tajne. A sad je i svejedno. I ona opet htjede svježnjić staviti na stranu. Pogleda još jednom, da li su sva pisma od iste ruke i đok je tako gledala rukopis na omotu, napipa u jednom zamotu nešto tvrda. — Slika? Teško joj se susprcći. Samo da vidi, da li ju poznaje. Ne će čitari, samo će baciti pogled na sliku, da

pokušavaju smanjiti i zasluge neprijatelja, svaljujući svu krivnju na sebe. I neliotice mora da se svak neupućeni upita, kakve ratnc lovoiike mogu da rasfu na onom zemljištu, koje — prema ruskim izvještajima — cijele đivizie bez pritiska sa strane nepri;atel'a naouštaju iz viastite inicijative? Neprijateljsko vojno vodstvo nastoji u času kad izgleda da je za nju sve izgubijeno, prkazati sfvar tako kao da su vojske general-pukovnika Bohm-Ermolli-a i Kovcssa izvršile iz svojih rovova lagođnu naoružanu šetnju prema Seretu ili uzduž gornjeg toka karpatskih rijeka. Pokušaj odbrane grandiozne ofenzive središnjih vlasti hoće da se prikaže kao pokušaj preduzet s nedovoljnim sredstvima, kako bi se s jedne strane vojna uprava oslobodila teške odgovorno>sti, a s idruge strane kako bi se velebno junačko djelo neprijatelja svelo na sam po sebi razumljiv efekt jednog strateškog slućaja, koji ozbiljno ne ulazi u račvui, Za cijelo, ruska se vojska na'azi u poodmaklom procesu raspadauja, ali da je rasulo ruske vojske već dospjelo do onog stepena, kako to hoće da prikažu ruski izvještaji, u to niko razborit ne može da vjeruje. Ruski vojntk dosta je još prožet onom tradicionalnom dfsciplinom, koja mu je ucijepljena tečaj m ovoga rata, i još se uvijek hrabio boro mnogi mski pukovi, ako se na njibovom čelu nalazi pravi čovjek. Većini poštenih i dobroćuđnih mužika, kad slušaju iza sebe grmljavinu topova i podmuklo tik'akanje mašinskih pnšaka na krvavim razbo'iStima isločne Galicije, još uvijek lebdi kao neka uspomena na zbričeno'ia cara. Pa i sam je bivš’ car nedavno iz : avio, da bi već i sama njegova pojava na probijenom frontu bi!a đovoPna da čete oduševi za novu veliku ofonzivu. I ako ova samosvijest zvuči do nekog izvjesnog stepena kao pretjerana, to ipak u njoj kao iz daljine istorije inikti ona stara istina, da je jednu poicolebanu i razočarauu masu na nova djela kadra prije povestt jaka ličnost, nego li fraze izb’jedielih simbola. Ostotak tosa vjerovanja, koji u redovima ruskih vojnika sigumo još i dalje đjeluje, čini, da minogi i mnogi vjerni niski mužik starom post.oj'mosli prolijeva svoju krv i bori se s krajnjom svojom snagom. Za to su vrle čete s r edišnjiili valsti morale prije da poraze Brusi’ovIjeve čete, a onda tek da postanu gospodaricom bojnosa polja. I za to je u prkos svih mskih izvještaja nasrtai če ! a središnjih vlasti u istočnoi Gn'ici i velebnai sjajnapobje'da, za ko : u se morala proliti mnoga kaplja vjeme, plemenite i dragocjeoie krvi.

vidi s kim je dijelita sinovljevu ljubav. Izvadila je onaj zamot iz svježnjića i otvorila ga. Ugledala je sliku golog djeteta i pod njom riječi: „Sretan Božić 1915. želi svom tati — Ivica.“ Gospodja Stanić se spustila na stoiac, prešla rukom preko slike, onda preko svojih očiju. Ne. nije to nilcakova obmana. Ona vidi posve pravo. Oči maloga debeljušastoga dječarca gledju u nju i veselo se smiju. — „Sretan Božić — svom tati“ ponovi gospodja Stanić. Njen Iva, sin njeti, njezin mali dječak — tata! Kako je tg moguće! I ona opet pogleda sliku. pa stane sračunavati. Djetetu je moglo biti koje po godine. Dakie kakovih petnajest nijeseci natrag. Ta to je biio upravo nekako, kad ga uzeše u vojsku. Onda je još nek-oliko mjeseci bio kod kuće, dok je polazio časničku školu. — Moj mali dječak, moj mali dječak! šaptala je gospodja i odjednom osjeti, kako joj niz lica potekoše suze. Neki neobični osjećaj budio se u njoj. Kako je to čudno. Smatrala je svojega sina mrtvim. a evo ovdje raste jedan mali, novi čovjek, krv njegove krvi i postati će velik i biti će kao on. I rodio se, a ona nije znala za nj. I prve je zubiće već dobio i valjda već i prohodao i zvao tata, a ona ga nije čula. lii držala u naručju, kako je to vazda gledala u budućnosti. I ona je vidjela svojega maloga dječaka, od onoga dana. kad je prvi put pružio ručice k njoj. kad Je u kratkoj košuljici dopuzao do njenih nogu, kad je učinio svoja prva tri koraka i zvao

Ofenziva protiv Rusije. Zauzeće Horodenke. Kb. Beč, 28. jula. Iz glavnog stama za ratnu štampu javljaju: Operacije savezmih četa uspješno i dalje mapreduju, Grad Horođcnka je zauzet. Njeniački oar na istočnoin frontu. Kb. Berlin. 28. jtila. Danas je car posjelio u borbi oprobane divizije pruskili domobranaca u njihovim borbenim odsjccima na istočno-galičkom frontu, izjavivši im svoju zahvalnO'Sf i svoje priznanje na njihovom odličnotn držanju. Mnogi domobranci dobiše iz ruke caireve željezni krst. Dalje se bavio car kod nekoliko austro-ugarskih vojnih odjelenja, medju ostalima i kod svoga ugarskog pješadijskog puka „Car Vilim II.“ br. 34.

Ruski haos Sporazuinna i neutraina štainpa o veUčiul ruskog poraza. (Naročiti brzojav „Beogradskih Novina") Lugano, 28. jula. Vojni kritičari ,,M a i i n“-a i ,,C o rriere dellaSera“ oztiačuju rusku vojsku u Galiciji sa tri četvrtine milijuna ljudi. Nadmoćnost ruskog topmštva i ljudi cijeni se sa tri prerna dva. Švajcarski lisfovi pišu, da se prema tjm podacima Rusiji prijateljske šfampe mogu izvesti zaključci o ogromnom ruskom porazu. Protivrevolucijoni pokret. (Naiočiti brzojav „Beogradskih Novina“) Roi'terdam, 28. jula. Prema jednom brzojavu „D a i 1 y T e 1 e g r a p h“-a iz Petrograda, u javnom mnijenju Rusije je nastupio potpun preokret. Prijeti opasnost, da će ono postati reakcijonarno. Konjički pukovi, koji su prispjell u Petrograd zahtijevaju, da se nemilostivo uguši anarhija i preduzme protivr e v o 1 ii c i j a. Prema vijestima iz unutrašnjosti otpočeli su napadi protiv maksimalista. Goldberg o mogućnosti zasebiioga inira. Kb. Bern. 28. jula. ,,Journal“ objavljuje iiovu izjavn zastupnika radničkog i vojniekog savjeta, Goldberga, u kojoj se kaže; Rusija hoće da nastavi borbu, ali j e d a n diostanovnišfva misli drugačije. Ipak se ne može m'isliti na zaseban mir. Kad je Finska proglasiia svoju nezavisnost, socijalisti nisu ništa rekli. Oni ne bi ništa primjetili ni odnosno Kurlandije, ako bi postala auto-

„mama, mama“. pa sve dalje preko nrve škole, gimnazije i onda? Sada? Sto je sada? Njezinoga dječaka nema viže. Ali ona nije zaklopila njegove uiniraće oči, nije cjelivala njegovo mrtvo tijelo. Ona ga nije pratila do konca. Ona ga ne vidi na svršetku. I evo sada doznaje, da čitavo ovo vrijeme nije bio posve njen, samo njen dječak. Drugi su osjećaji došli tu po srijedi i prekinuli onu nit, koja se vukla od koljevke. I njezina se misao opet vraćala onom svom malom dječaku, Itoji je bio posve njen i čiji je ona svaki korak. svaku kretnju upijala svojom dušoni. Opet se zagledala u sliku pred sobom i slika je oživila. Očice su se smješkale, a usta prošaptala: „mama, mama“. — Moj mali, mili dječak! Pa ti živiš tu si evo pređamnom istl onaj. kakova sam te gledala duge godine, i smješiš mi se, i pružaš ručice za mnom i zoveš: mama! — Mama? Nešto se tudjega uvlači pri toj riječi u dušu moju. Mamai... Netko je treći tu izmedju nas. Ne>ko, koga ja ne poznam, a tko mi je oteo i mojega velikoga dječaka i siada drži rukn na tebi, ne da te, ne pušta te. I nju stane hvatati ljubomor na tu nepoznatu osobu, koja se je postavila izmedju nje i njenoga sina. Položila je glavu na stol i stala glasne ridati. Vani se začuii koraci- Netko je prošao pokraj vratiju. Za cijelo je sobarica prisluškivala na vratima, da čuje što se to u sobi dogadja, Otrla je Iice i uspraviia se. To sada nije više tajna njenoga sina. Ona

I nomna i ne bi potpala pod njemačko gospodstvo. Dogadjaji se od onda mijeTijaju s tako čudnovatom brz'mom, d a j e s v e m o g u ć e. Napredak povođom promjene režima za Rusijti je i ogroman i kotiačan. U tom sniislu nada sa on, da će biti moguće nagovoriti francuske i engleske socijaliste da dodju >* Stockholm. Teškoće privremene vlatle. (Naročiti brzojav „Beogradskih Novina”) Kopenhagen, 28. jula. ,,Politiken“ javlja iz Loudona:Ministar Henderson se vratio poslija šestonedjeljnog bavljenja u Rusiji. On veli, da su teškoće privremene vlad® vanredno velike. Krajnje socijaliste gospodare cijelim životom Petrograda, oni demoralištt vojsku i mornaricu tvrdjenjem, da će ofenziva donijeti korisfl samo engleskim i francuskim kapitalistima. Budućnost se nalazi u rukama' radničkog i vojničkog savjeta. koji vladi Čini neocjenjive usluge.Dokle radnički savjet iz osnova suzbija svaku pomisao o zasebnom miru, postoji zahtjev, da saveznici moraju obnarodovatj ratna ciljeve. Novj Kerenskov govor. Kb. Petrograd, 28. jula. Danas poslije podne došao je ml* nislar predsjednik Kerenski u zajedtiičku sjednicn središnjeg odbora radničkog i vojničkog savjetta i seljačkih iza* slanika, i saopšfio im poziv za medjunarodnu konferenciju. Tom prilikom j 9 ministar predsjednik držao govor, u kome je rekao: Udarci, koji nam se zadaju na frontu i u pozadini. opominju nas, da morarno pnkupiti sve naše snage, da bi ih suzbili. te zaštifili i učvrstili slobodu koja je s tolikim velikim trudom izvojevana. U konferenciji, koja će se održati 31. jula. vlada će upu* titi poziv cijeloj zemlji, da je u teskoni zadatku potpomogne. Apel ruske levolucije na francusku demokraciju. Kb. Ženeva. 28. jula. „Agence Tourtnier" jznosi 1>K zojav, lcoji je Kerenslrij 17. jula upufid francuskom ministru Thomastf, i kojim, ukazujući na niske teškoće u vo< djenju rata, iskazuje nactu, da će francuska demokracija htjeti da čuje g!a9 mske revolucijc. Lenin i Gorki piitvoreni. — „Novaja Pravda“ traži mir. Kb. Lugano, 28. jula. Listovi javljaju iz Petrograđa: I,e< nin je u utorak pritvoren u Ozeri (Finskoj). Pritvoren je kao njegov prisialica i Maksim Gorkij. Na mjesto ukinutog lista „Pravda" pojavio se nov list ,,Nc>.

mora znati sve. Razriješila je zavežljaj i rastvorila prvi Iist. „Premili moj Ivica! Ja sam plakala cjelu noć. kad si mt ti otišao i kad te neću Bog zna kad ilt nikad vidjet'i- Ti znaš da si mi ti sve l da ja saino tebe ljubim dan i noć samO na tebe mislim. Piši mi, kak ti je I jo ii i ti na mene misliš? Ja sam uvek jako žalosna i moje nie puce navek dražiju. da kaj se tuliko žalostim. đa su i njima dečki odišli v rat, pa kaj za to, kad je Zagreb još pun dečkov. Ali ja se nemrem ni liasmejati toj njiiiovoj šali, kad si mi ti moj premili Ivek navek pred očima. Za tio te prosim, da mi pišeš i da se sjetiš tvoje te žarko iz svega srca ijubeće Mace Rožaj“. Gospodja Stanić spustila je ruke s pismom u krilo. — Bože moj, t*o ime i ta ortografija! I njezin sin!... Kako je to bilo moguće. Neshvatljivo je bilo to otkriće I porazno. Ali ako dulje o tom razmišlja, čini joj se to gotovo, kao sreća, To nije više strašno, nepoznato biće, koje se zabilo izmedju nje i sina, nego sitna miadenačka zabluda bez ikakovoga većega značenja. I ona uze dalje čitati listove, koji su bili bez ikakvoga dubljega interesa. Tek tu i tamo našla se po koja izreka. koju je ona u svojoj pameti potcrtala i koja joj je razjašnjivala taj svagdanji, bijedni ljubavni roman dječaka iz otmjene obitelji i mlade šveljice. Djevojka ni dobra ni zla, mlada i ljepušna i dječak, koji se tek zatrčao u život. Prvo intimno općenje sa đrugim spolom, zaljubljenost, cje-