Београдске новине

Izlaze: dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslije podna. Pojedini brojevi: U tM|rxtu | h kr*|ir1mt riaaajrtrt'rta M t. I kr. (uti .0 rijml 8 lwi*ri V Hmtii»|-SJ>Tml)l, Bmnl-HMDtserlirt I Daln»dJI pi dj«il rt .10 kdtn fzrat croi portnrtji po djenl od. . . .12 Min —i: Oglasi po cijenlku. -i Urednlštvo: BEOGRAD, Vuka Karadžlća ul. broj 10. Telefon bro| 83. Uprava I prlmanja pretplata Topllćln venac bro| 21. Telefon broj 23. Prlmanja oglasa Kneza Mlhajla ul. broj 38 Telefon br 245

Mjc

itplata:

U BMfnrtu I e krajirlmt aMpfclle art c. I kr. čoti u 6o|u lrtip»|rtl>. . »U Boogndu »a doitarom u kuku .... 2'SO U Hrratako I -Slarorrtjl, Boul - Horootorrtrt I Oalmadjl 2 60 U oitallm ira|orhoa Auatro-ufarako monarliljo 3U Inoatronatru........... 4-60

209. BEOGRAD, sri eda 1. avgusta 1917. Godina 111. ■■ ■===■■■ ■ - ■ ■ ■ ■ — ■ ■ - — ■ —,— : - ■ :: ■■ -a

Oslobodjenie Galicije. — Rusi ispražnjuju i Bukovinu. Ogromni gubici sporazumnih sila u ratnim brodovima.

Ratni izvieštaji. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Istočno bo!l$te: Kb. Beč, 31. juta. S obje strane dollne C a s i n u nar padao je neprijatelj opeovano s iakim snagama: sjeverno od doline bio je bez izuzetka odbijen. dok mu je na ju?nim vlsovima pošlo za rukom da se dohvati naŠih prvih rovova. U Bukovini dall su Rusi i jučc višestruko znamog otpora. . S a v e zn e čete. borećise. prodiru naprijed istočno od linije Jakob e n y— Fundul — Moldov i—S ipot. Divfzije. koje prodiru preko Kutya, zagospodarile s u g o r n j i m S e r e t o in. I z m e d j u P r u t a 1 D n j e s t r a b a č e n j e n eprijatelj u žestokim borbama lz svojih položaja istočno od Sniatyna i jugo-istočno od Zateszczykia. Kod Krzywcze, sjeverno od Dnjestra, zauzeli su oprobanim svojim j u n a š t v o m o s m a n s k i p u k o v I na juriš neprijateljske linij e. N a Zbtuczi izvojevali su sebi austro-ugarske i njetnačke čete prijelaz na istočnu obalu na mnogobrojnim it a č k a m a n a š i r I n i f r o n t a o d pedeset kilometara. U V o i i n i J i u s p j e š n a p r eduzeća naših navainlh četa. Taiijansko 1 Iiigo-istočno bojište: Nema ničeg novog. Načelnik glavnog stožera.

Hlihoua slobođa. ftko je vjerovatl vijestlma, što stiižu iz Rusije, tamo se u uajkraćem vremenu očckuje proglas republike. Jime bi po spotjašnjein obliku u roku «bd nepunih šest mjeseci bio izvršen ogromni preokret od saniodržavnog, fcutokratskog oblika viadavine ka apsolutnoj slobodi po načelima zapadnopvropskih narodnih usrećitelja. Sve feto se doitle dogodilo i što je Iz temejja uzdrmalo blvšu rusku imperiju 1 š:o je još sada grozničavo trese, prema Kovorima sadašnjili vlastodržaca nije bilo ništa drugo nego veliki proces proČišćavanja, prelaz iz doba ropstva ka zoji nove budućnosti. Za posljednjih nekoliko mjesecl valjda nigdje nije toiiko često i sa toliko uix>rnosti ponavijana lozinka o slobodi i pravu samoopredjeljivanja pojedinlii naroda koliko u Rusiji. A valjda nije nigdje ta lozinka toliko zloupoirebljavana kao u ®oj zcmlji. Razvljeni crveni revolucijonarni barjaci izdali su svoju zemlju. Oni su se vijali po vjetru, koji je du-

vao iz Parisa i Londona, a pod njima svakoga je dana dovikivano svetoj Rusiji kakva nova iaž, teatraino iskićena obilježjima slobode. Pod titn okolnostima dočepale su se vlasti nasilničke prirode kao Sto su Miljukov i Kerenskij: u ime te slobode otjerana je zcinlja svima sreds;vinia političkoga opijanja u potpuno izlišnu ofenzivu; u ime te slobode sada potučene ruske vojske kuljaju natrag preko svoje granice. Cio ovaj rad nije bio ništa drugo do li izdaja vlastite zemlje. Sređišnje vlasti, čije vojske ncpokolebljivom silom drže froniove na zapadu i istoku ili ih čak iznose u naprijed, ne bi imale razloga da se srde, gledajući ovaj nemili prizor kada iz njihovih vlas.itih zemalja ne bi svakoga dana do vojnika na bojištu dopirali sirenski glasovi, koji traže za se isti ovaj srstem ruske slobode. Ta sporazum i želi da dokaže svijetu, da se on inedju ostalim, pa i prije svega bori za veiike ciljeve čovječanstva, za demokra isanje pojedinih država I za njihovo oslobodjenje od „nazadnih ohlika vladavine". LiceraJerstvo i nesavjesnost sporazumnih državnika ide tako daleko, da se oni prave kao da ne vide ništa i da oni baš u času kada se u zemiji njihovog saveznika na istoku više nezna ko pije i ko plaća, ukazuju na ludilom onakaženu karikaturu ruske siobode kao na značajan simboi vremena koji bi njihove protivnike trebao naučiti pameti. Ta u opšte je izlišno izbliže posmairati rugobu te innogohvaljene idealne budućnosti f uporedjivatf je sa plodovima t. zv. nazadnjaštva centralnih sila. koje su, onako nazadne, umjeie ' u četvrtoj godini rata na svima bojištima onako lijepo pobijediti i čiji povoljni položaj u unutrašnjos;; r i zemlje takodje predstavlja sjajnu pobjedu. No ovi dani ispunjeni besprelkidnim, neumorniin tokotn dogadjaja, izbacuju jednako nove argumente na obalu našega saznanja, argumente čiju silnu i duboku dokaznu snagu ne smijemo porcći. Kerenskova Rusija stenje u tolikoj tnjeri pod jarmom diktafturc, da se čovjek ne može sit načuditi. Pa ipak posmarrač ovih dogadjaja sve na novo i na novo mora da im se čudi. Tako je onomad svemogući Kerenskij bez mnogo objašnjavanja pro-

S'io zabranio dalje izlaženje svima listo'dma. koii su ofvoreno ili izmedju redova pisali protivu rata. Neograničena sloboda iskazlvanja misti, od koje je još daieko do samoga djela, toliko se inalo slaže sa teorijama o slobodi liisteričnoga. oslobodioca, da ili on siiom jednog ,,autokrare“ u začetku uguštije A uz to ovdje su u pitanju samo novine, a liovine, što valja irnad na umu, po pravilu ne vole mušku. slobodnu i otvorenu riječ. Listovi više voie da pišu uvijeno, da se vješto provlače kroz zinijinu mrežu, koju im pletu njihovi zvanični i nezvanični gospodari. A kada Kerenskij već i nad sainom štampom, kojoj bi na liiljadu drugih načina mogao doskočiti, vrši oh'oreno nasilje, kako li tek stoii sivar sa Činiocima, čijom pomoei oslobodjeni narod treba da prisnpi djeiu. Zbilja, uporedjena sa ovolikim neprijateljstvom, prema osnovnim pravima čovjekovim i prema ljubavi ka bližnjem, nazadnost središnjih viasti izgleda kao rijedak Božiji dar. Njilt<n r a štampa. koiu je ratna cenzura doduše ovdje-ondje dobro pritezala, Ipak je u svako doba nalaziia pu.a i načina, da harodima kaže ono što želi. Kod sve njihove nazadnosti mirno se dopuš a đonošenje izvještaja sa sjeduica parlarr.enta, u kojima se često iznosi pred javnost ,,prIjavo rublje“. Ne sputava se niko, kojl pošteno misii, da je u pravu. Ta sloboda kod . šredišnjih vlasti, kojoj se smiju sporazumni državuici, ne maše crvetiim zastavama, ali ona srcitna l oružjem pobjedjuje oia cijeloj iiniji.

Demokratizam. I u našoj monarh'ji odjekuje u potonje doba sa svih strana rijcč. demokratizam. Pojedine sn parlamentarne stranke ili inanje grupe oduvijek za njim težile, pa mu je u Austriji pokojni velild car Franjo losip i pripomogao do pobjede s pogledom na opšte biračko pravo za rajhsrat; aii u najnovije vrijeme očituju se demokratske ideje ninogo snažnije i daiekosežnije ne samo u Austriji nego i u zemljama ugarske krune. U Budimpešti se natjeću potomci prastarog jednog plemstva grofovi Es.erhazy, Andrassy, Apponyi i dr. — sa pretstavnicinra t. zv. narodnih stranaka u tome demokdatizmu, a novi hrvatski ban pl. Mihalović pjeva u saboru pravu himnu demokra-

ciji. Oni smaitraju opšte, jednako i višemanje tajno biračko pravo osnovkom demokratizma, koje su zato i uzeli u svoj državnički program, pa obečavaju da će ga šo prije zakonom proves.i,, a svi su radi toga ((ili barem većina) zadovoljni i sretni, te se nadaju bujnijemu i povoljnijemu političkomu razvitku svojih naroda. Neina sumnje, da je u današnje doba najpodesnija osnova za narodni -život i unutrašnji i internacionaini demokratsko-biračko pravo sa sviin državniin us nnovama, koje su s njime u svezi; ali pravi demokratiz a m nije još ni iz daieka sađržan u tome, da svaki gradjanin tnože na biralištu bez ikakvoga ograničenja slobodno đati svoj glas za politiku i stranku, za koju drži da najviše zaslužuje njegovo povjerenje. Misao demokratizma, ovako shvaćana. bila bi isključivo misao i težnja politička, dok mi — pišući na ovome mjestu — nismo ni pozvani niti lioćemo da se upuštamo u raspravljauje političkih pitanja. Nama je ovdje jedino stalo do s o c i j a 1 n oga značenja istinskoga demokratizma, koje je po našem sudu još znamenilije od njegovog političkog znaoenja i kojemu je najveličanstveniji izvor u nauci Hristovoj, starijoj i pouzdanijoj od svih demokra'Askih republika i monarhija, koje su doduše ostavile princip demokra-’ije u svojemu državnomu životu, ali još uvijek nisu mogle odgajiti u svih svojih gradjana istin'ski demokratski duh. U tom je posledu — kao sve, što je uistinu veiiko i odlučno — i demokratizam stvar karaktera i srca. Nije dosta da se priznaje princip, kako stno svi pred zakonom i na biralištu jednaki, nego je jednako nužno da svi priznajemo, kako smo sa svojim saplemeniciina prava braća, i ne samo da priznajemo u teoriji nego da tako i u praktičnom životu radimo i živiino, Ti meni a ja tebi brat s jednakim dužnostima i pravima — tio je pravi demokratizam, ako se ne ispovijeda samo kao lijep princip, no ako se, usadjen u srcu i dozrio u razumu, i izvršuje u sviin prilikama i u svitn položajima. Ove prilike i ovl položaji ne mogu, naravno, da budu jednaki, jer ni ljudske sposobnosti ni Ijudske snage nisu jednake: ali dužnost svakog pojedinog ćlana narodnog drušiva ostaje uistinu svagda jednaka, jer ona ište od njega: da svoj pos-ao, bic ma kakav, Izvršuje svom svojom snagom, pošteno, savjesno, pa da uz t.o ne misli samo na sebe i svoj rodjeni interes, nego i na sve bližnje svoje, na čitavu narodnu zajeđnicu. Prvi je dakle uslov pravog đemokrate, da je karakter sa svim etičnim vrlinama, bez kojih se čovjek uopšte

malo razlikuje od zvijeri i bez kojih se. ne može da zatnisli zdrav razvitak narodnog društva do njegovog savršensiva. Ako su ojvira svojstva bezobzirnog sebičnjaštva, mržnja na bližnje, zavisti, zlobe, kukavičluka, trutalne silovitosti i sitnog podvaljivanja uopš e nedostojna čovjeka. koji hoče da je kulturan čovjek, onda takva svojstva pogotovo nikako ne prisraju čovjeku, koji — kao član narodne zajednice —* hoće da je demokrata i da živi u demokrat'skom društvu. Demokrata, dakle. može uistinu da je sarno onaj, koji je u suštini svojoj pošten, karakteran čovjek, čovjek — štono kaže naš narođ — ,,čitav“, čovjek dobra srca i zdravog razbora. A zdrav ljudski razbor vrijedi više od velikog uma i vciikog znanja, jer je redovno praktič a n u svim živofcnim prilikama, jer so ne uznosi, jer je bliži srcu i bližnjima svojima. jer je pristupačniji svim onim bajialnim vrlinama — koje najsigurnij© ujemčavaju pravilan i svima jednako koristan razvitak društva: dok izredan inn i izredno znanje, iako su čovječatistvu za napredak potrebit;, često zaostaju po svojs'vima. koja ih praie, u praktičnom društvenom životu za prosječnim zdravim razborom i njegoviin plodovima. Što je dosada rečeno, možema drugim riječima kazati i upopanitl ovako: Demokrata jc onaj, koji i priznaje i istinski osjeća, da je drušiveno jednak sa svakim svojim bližnjim; koji u svakom čovjeku vicli u prvom redu č o v j e k a, pa ga i ocjenjuje i šiuje po nj&govoj vrijeduosti kao čovjeka. Ko nije vrijedan kao čovjek, t. j. ko ne ispunjava svojih dužnosti, bio on rna u kojem položaju; ko se bezobzirno na isključivu svoju korist okorišćuje imanjem ili neimanjem ili neznanjem ili nedostatnom energijom svoga oližnjega; ko naporom svoioj grainžljivosti potčinjava sve ideale svoga naroda i čovječanstva: tiaj ne zaslužuje da bude štovan kao čovjek, ;aj nije demokrata. Alf to vrijedi ne samo za d r u g o g a. koga mi procjenjujemo, nego vrijedi i za n a s u očima drugih, jer kao što ini iinanio pravo da ocjenjujemo i štujeino d i u g e prema njilmvoj vrijeđnosti čovječjoj, tako i svi drugi imaju pravo da ocjenjuju i štuju iii ne štuju n a s prema našoj čovječjoj vrijednosti. Ne samo to, nego i mi sami tnorair.o da sebe ocjenjujetno po istom principu. I mi možemo da sami sebe štujemo samo onda. ako smo istinski onakovi, kakovi po našem demokratskom shvaćanju fcreba da su irugi, ako hoće da ih štujemo. Tu ne može i ne smije da bude nikakvih razlika i nejednakosti. Iz svcga toga slijedi, da je r a d

Podlistak.

iVoJ. Jov. Kuiundžić: Posle nepogode.

Studenat zastade pred kućom. Ona beše isfa, još ista onaka, kao što je zapamtio pre deset godina igrajućs se na pjenom pragu pred njenim crveno oiarbanim, vratltna. To je bilo ono isto prizemlje sa prvlm katom nad njim; široka zgrada, napukla po krajevima, sa opalim malterom i iscepaniin oiucima. Bože! Kako mu je zaigralo srce, kad je ugledao tu s;aru kuriju, koju je uvek uporedjivao sa kurijom sraroga Baforića iz knjige „Pod starim krovovinia' 1 . i na mah se seti svi slatko provedenih dana pod ovim krovom. što se nakrivio i oronuo pod bremenoni vremena.

Ta, tu je provedeno detinjstvo, najsiadje i najnemirnije doba Čiste čovečije duše, tiu, izmedju tih zidova, napuknutih. izmedju tih drveta Iza kapije, što se pojave odmah čoveku. Ti široki prozori iza kojih je stajao klavir — ali zalsta. da U je on još ovde? I on se setl večemjih časova, kada je stara gospodja, prijareljica njegove matere svirala im, dok su oni zborili o nečem, ili pevali neku ariju. To je bil° jedno od zadovoljstava, koje su te dve kuće, njina I gospodjina priredjivale u jednome krugu, gde je sreća lebdeia.

Ou podje ka kapiji. Zafcim je naglo otvori. Isto tučano zvonce. čiji pog.nati glas mu se upuio, odjeknu mu opet, isto onako zvonko, jasno, kao u deiinjstvu.

I on se osmehnu. Gle! Zvono, pomisli. I ono zvoni deset godina. Zadm podje napred. Kamene stepenice dizale su se levo. Veliki orah, debeo i visok kao šuinski hrast, ćutao je polu osušen. Pazi, pomisli mladić, orah, orah, što smo ga mlatili svake jeseni. Ali osušen, dodade zatim. Jedna bolna uspomena, i ništa više. — Zorice! —Jovo!, ti si to! I ona ga uvede. Prva mu je stegla đetinjski njegovu mršavu ruku. Osećao je. da ga oni vole i. da nalaze u njegovom dolasku jednog s'aroga prijatclja. — Mama! Mama! Stara gospodja se osmehnu, i miadić opazi odmah, da se njen osmeh zaledi i na mah i uginu pre negc što je se i začeo. Ona je tužna, pomisli u sebi. Ona mu spusti poljubac u čelo. Zatim sede na prvu naslonjaču. On je bio zbunien. Na stolu je stajala činija nakrižena cnnm lukom. Tri kudrave ženske bezazlene glave, sa dubokim pametnim očima, gledale su na sto. Jedan maiišan glodao je svoj maii komad suvoga kukuruznog hleba. Bilo je deset časova. — Ja sam vas uznemirio gospodjo, ali oprostile... Dve bistre suze kanuše niž lice i mučna, tegobna čutnja nasta izmedju sviju. jer su osećali, da reć ne može da izustl niko. Gospodja odgovori samo: Ne. Shidenat primeti tck sada, da joj je kosa odveć bela, da ; oj je lice mrša_vo puno bora, čelo skupijeno izbrazda-

no vijugama. On se seti nekadašnje, one otmene gospodje, čija je soba mirisala je cau de Cologne, on se seti one stare prijateijiee njegove mafcere čije su oči bile tako sjajne i vcdre. Seti se kako ih je uveće uljuijkivala, da spavaju, pesmom, a kada bi oni pospali. ona bi navukla velike >astore i poprskala bi vazduh vodom, koja je mirisala na četnpresonu šumu, š;io osvežava disanje. Zatim bi sc one povukle. A oni, deca, mislili bi o mnogo čemu, dok najzad savladani ne bi zaspali. Tako je bilo skoro svake večeri, dok ih vreme jednoga dana ne rasiavi. Zatim dodje rat, sa svima svojim nezgodama, i oiii se još više rasfcaviše. — Vaš sin gospodjo... ? Ona se zaplaka. — Medju propalima... I njemu se sfceže nešto u grudima, kao da gubi od nečeg svoga. — Osudjen je dodade mala. — Juče sam mu odnela nešto malo. Promenuo se, ti ga nebi poznao... Sfcudenait oseti, da ioj glas drhti možda pri uspomeni na doba i vreme, kada su on i njen sin jurili, k6 leptiri, oko njih veseli detinjski. sretni i liezazleni. Ou razumede svu tugu jedne materine duše i pohita da je uteši. — On će možda uskoro biti slobodan. Ali na mah oseti, kako je to ništavno, kako te njegove reči nemaju razloga i osionca, i zglenuvši njene široke, plave, otvorene oči on ućuta utučen stvarnošću, koja ie bila bolna i gorka I ali isfcinita.

— A tvoja mati? sine moj... — Ona je umrla... Siara gospodja poče da jeca zagušeno, prizivajući Boga, Nebo, Ljude, vapijući, žaleći prošlost, ubijena sadašnošću, misleći jednako na jednu dušu, sa kojoin je liiia intimna tako a koja ju je ostavila tako iznenada. 1 njeinu samom bi reško, kako ova žena pati. Mala je pokazivala svoje razdrobljene prste. — Eto, vukla je drva na Dunavu. — Božei, ta deca? I on shvati svu tegobu gledajući ih, kako. sede svi skupa na krevetu, više koga vise dve pocrnele fotografije i plau Beograda. Bio je utučen stvarnošću, koja je govorila svuda okolo njega i nih. Stara gospodja ustade lagano. Sa prijave police oua uze ključ i obrisa keceljom i otirući svoje ruke pune vode ona poče: — Hodi sine... hodi... ovamo, 1 otključavajući vrata jednom rukom brisala je suze, koje su još stojale okolo očiju. Oni udjoše. To je bila ona ista, ona zelena soba, sa zelenim zavesama, tako poznata, u kojoj su provedani mnoji časovi iz sretnih dana. Izmedju dva prozora stajalo je veliko ogledalo još uvek onako, levo poznati stari divan. Desno su bila dva velika drvena kreveta, sa velikim tablama; iznad kojih je stajao portre Kralja Milana. A u dnu, u kutu, u uglu, pored zavesa stajao je pijanino ko i nekad u tmini. I sve je bi'.o ono isto, ono staro, tako pozmato, koje se nije videlo tako dugo. I sami miris, miris poznati, omih stvari, potsećao ga je, da

je sve tu, ono isto, ono tako drago, koje je tako milo a od koga se ne može duša tako lako odreći. A od svuđa veju uspomene, iz svake stvari, iz svake stvarčico, i one bude dušu' na nešto što ja prošlo, što prolazi, kao san j'dns noći. I njemu prolaze kroz dušu svi oni dani i sve one večeri, dok lagano prilazi s aroj naslonjači i seda. Gleda krevet, po kome je skakao klavir, po kome je lupao prstima zabavljajući je. Pa eto tu, iza ormana, stojala je voda i pumpa, sa k'H jom je gospodja prskala uveče, te jo mirisalo na čempresonu šumu. Ali kad zgleda za trenutak maglaste oči stare gosjKidje, on se trže, i uvide, da je t.o .vfcreme prohujalo, kao Što prohuji proleće i leto. «— I sađa si sam, sine? .«— Da, živim krod strica, potpuno sam sam. — Da vreme nas je uuilo. Dožef, Božel. Sine moj, ostavili su nas i ljudi i Bog... Danas nemam ničega, do koro hleba od dobrih ljudi. I ona podiže cmi rubac, da otarO suze. Studenat opazi, k^ko su ioj p-sti hrapavi, teški, sa nabranom, ispucalont kožom, _sa velikim zglavkovima. Seti so korita u kujni i zaključi, da ova jadia starica pere tudje. I ta bobia istina uvredi ga duboko. •— Koliko imate prihođa gospodjo? — četrđeset i pet dinara, «— I to je sve. •— Sve. Nešto đeca doprinesu alt se plašim. Ja im nedam, bojim se. Eto ova mala prevlačila je drva na Dunavu, Onomad je slomila ruku jednom cepanioom. Sada dok je leto još mogu, ali