Београдске новине

Izlaze: dtievno u jutro, ponedjeljkom poslije pedtse.

Pojedini brojavl: II Imnli I a kralntan iap«i]»tfnutJn ti *. I kr. M* pt d]Ml M. . . ■ 8 »»lari ■ »«—«ii. ... -m — « ■■ «-« nr»■ivttcj dosm• ntrcigoviM I D«lmMl)l p» »liml «C- .... .10 h«l«ra Urm *rtf p»ttuh\» p* d]«d M.. . .12 h*l«r« . OgI«sl po

MjeseSna pretpiata: 0‘ Btajrađu I « briUrinu r«ptta]«dna 1 im a* c. I kr. M» n Dojoa I poSta. 2'0 BttOfiads M ttcnta.om o kuOn .... 3 50 U Hrratako ] -SUron]]i, Bouil - Herc« 9 arinl I D»!macl|l 2 60 U osUMm iraittrhn« AttSira-agarsktt m«5i*l)- 3- U laaatriDstr«. . ... 4 50 cljeniku. = -.=ra

Urednlttvo: BEOORAD, Vuke Keredžića ul. broj 10. Teliton broj 83. Uprave I prlmenje pretpleie TopliSln venec bro] 21. Telefon broj 25. PrimanJ« oglesa Kneu Mihajla ul. broj 33. Telefon br 245.

BEOGRAD, nedjelja 12. avgusta 1917.

Gođina III.

Očajni položaj Rusa i Rumunja. — Engleski radnici za stockholmsku konferenciju. — Novi uspjesi njemačkih podmornica.

Br. 220.

Ratni izvještaji. izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 11. avgusta. Isiočno bojlštc: Sjevemo ođ P o č a a a preduzelt su Juče posHje ivjđne Rusi i Rumunjl pono\mo žestoke napadaje u masama, koje su lnjestimično bi!e nanizane u 20 redova dubine. N j e m a 5 k e s u d ivizije u pobjedonosnoj odbrani neprljatelja odbacile. B o r b e n a d r u m u z a 0 j t o s z t ek u i) o v o! j n o. A u s t r o-u g a r s k e t njemačke b orbene snage potisle su branltelja, odužimajući mu rov za rovom, sve do vlsova jtižno i zapađno od O č n e. Dalje sjeverno nenia u po!ožaju nikakvjit bitnlh promjena. TaJUansko bojištet Na SočJ je ope* oživjela toj.-nlčka bort»a.. Balkansko bojlšte: Nenta n!8ta da se javi. Načelulk glavnop' stožera,

JlBVfln Mljd“ Srblje. Neposrediio prije zaključenja konferedicJJe sporazumnih s!Ia u Loudonu, Izjavlk su se dva vodeća državnika danaSnJe Englske o sudbini Srbije. Skupina Srba u Velikoj Brifcanij! priredila je u počast minlstra predsjedntka Pašlča zajutrak, a to:n su zgodom uzeU riječ dižavni podtajnik za spoljnc poslove iord Robert Cecii J Lloyd Oeor?e. Srpsku skupinu u Londonu sačinlavaju u nejifeznainijem dijeiu pravt Srbi, ! to oni, Jcojl sn svojoj domovtni već davno prije rata okrenull ledja, dok ju većim dijelom sastavljaju južnoslavenski politjčarJ, koji su u Engieskoj našli ličnu bc-zbjednost kao f povoljan teren za svoja ekstremnonacijonalna nastojaaija i agitaciju. Pred oviiu audicorijem, kojl je vjerovatno več u naprijed bio zaslijepijen veličlnom istorijskog fcrenutka, govorlo je iord Robert Cocil kao pni o sadašnjosfc! i budućnosti srainotno osfcavljene zcmije. On Je govorlo 3 mnogo polefca i zanosa o nesiomljeuom duhu i hrabrosti Srbije, čiju je sudbinu tcčajem rafa nazvao „slavnom t r a g e d ij o m“. Sravnio Je Srbiju sa Bclgijom 1 konstatlrao, da i držanje Srbije obavezuje njene saveznike i da se za Srbiju na temelju tih obaveza mora ishoditi potpuno uspostavijcnje. 1 lord Robett Cecil zavišio je svoj govor riječima punim utjehe «a budućnost - ,,M1

Podlistak. Adoia Mllčliiovlć: MatL U sobi bljaše poiutama. Uljenl je žtžak drhtao, zadrhtnuo nekoliko pufca, ulje zacrvenllo 1 svjetlo ugaslo. Kroz prozorak podiraio je jutarnje svijetlo. Sfcarica, koja ležaše na krevetu, tapajući ispruži ruke i pokuša se pridignutl. Ali Ju Izda snaga. Na licu joj se odražavaŠe bol poradl nemoćl 1 ona nestrpljivo zovnu: „Djeco, djeco!“ Nedaleko njena kreveta na divanu 6pavala je njena snaha. Ove je noćl bio na njoj red, da bdije uz startcu, koja već tri dana leži kao u agoniji. 0.iu jc sfcara i slijepa več godinu dana. Živi sa sinom, snahom i dvoje unučadi u tnaloin provincijalnom gradiču, odakle se nije maknula od svoje udaje. A to je već jako davno. Njezina ljubimica kćerka Manječka udala se i otišla s mužem nekuda daleko, u Moravsku. Nc zna, gdje je te i na kojoj stranl svijeta, samo zna, da je daleko i da je put skup. All Manjećka ju Ipak posjećuje svake druge godine. I lani ju je posjetila. Ali inati ju više uije vidjela. Bila je već slijepa. I kad Ju je na rastanku posljednji put zagrlila, dugo je preiazda prstima preko njcnoga lica, valida da na taj načrn zadrži u pameii

ćemo do kraja siajafci na stranf naših saveznika“. U izvoditna eagleskog državnika padaju prije svega u oči dvije stvari. Prlje svega treba riječ o „slavnoj tragediji“ u toliko ispraviti, što se propast Srbije — bar u koliko dolazi u obzlr juaačka istorija sporazunmih siia — mora nazvati neslavnom tragedljom. Engleska i njena ,,plemeni(a“ saveznlca Francuska učiniie su tokom ovHi triju ratnih godina sve, da ovu siromaštiu zemlju dovedu na krajnji r itb propast i. Kad je Srbija, svladaua silom jačega, bila oborena, onda se u Lonđonu i Parisu nlje zabrinuo n i k o za njenu sudbinu. Ni jedan kronlčar zapadnili sila nije našao za shodno da uplete i jednu lovoriku u vijenac slave za one nezuane jutiake, koji su na tegobnom putu svoga odstupanja prolill svoju krv i žrivovali svoj život za izgubljenu stvar, kao što nije nikomu palo na uin nj to. da ostacima jakoga i istrajnoga u vjerl luroda, koji je u neprohodnim albanskim planinama jadno propao, pruži pomoćnacu ruku. Oiio, što su sporazumne sile nazlvale kao pomoć, nije bilo nego nastojanje da se ostatcl srpsko vojske spasti za interese sporazutnnih sila: nije bflo nego želja, da sc maleni sknp uesavjesuih štrebera, koji se uazivao vladotn, dovede u sigurno krfsko zaklonište, kako bi se i dalje uzdržao fantom srpskog saveznika; to je konačno bila samo sebićna namjera, kako b! sporaztimne sile Što sigtirnijc doš!e ii posjed solunskog uporišta. Sve to ne znači nikakvu slavn. To je sra* mota za sporazumne siie 1 neizrecivo ponlženje za Srbiju, Čija je tragedija baš sloga taJvo ueopisivo tragična, šlo je oua većiin dijelom nastala zbog tudje krivice. AII lord Robert Cccil nema nikakvog snilsla za unutarnje vcze, jer to ne IcJe u račun njegcvoj metodi, isto tako kao što nema sinrsfa ni razum!.ievanja za čelične zapovijesti zbilie. Stoga se on u tolikoj mjeri i služi ofercaniin frazama o ponovnom iisposfcavijanju. zaboravljajuči kraj ioga, da se položaj stvoren za pune tri ratne godine, ne da samo onako naprečac izmijenitl lijepim rijećima. Ali lord Robcrt Cecil — o b c ć a j e... Kako je moralo njegovim siušateljhna biti pri duši, kad je rekao: ,,Mi

sliku mile kćerke, koju očima više nije mogia vidjeti. ,,Za dvije godine, majko“, — rekla je Manječka, a starica je uzđrhtaia; „Dugo je to, tko zna, lioču li dočekati“ I čini se, da doista ue će moć» dočekati. Nije odonda još ni godina daua minula i starica stade ozbiljno poboiijevati. Na koncu leže u krevefe, iz koga se nije dizala čitave zime i dalje sada u proljeće. ,,Ne ću moći dočekati, ne ću moći“, — jadala se sinu, a onda mu jednoga dana reče, neka ju pozove da docije, jer ju mati želi ,,vidjeU“. On je već prije javio scstri, da je majka bolesna. All su se svi nadall, da če se starica opet pridiči, kad dodjc proljeće, Jer to u nje nije bila nikakva bolest. „S arost — slabost“, mislio je stn. A i Manječka se tješila, da će se inajka opct oporaviti, pa će ona onđa doći kao obično, dolc minu dvije gođlne. Aii kad je primila bratovo pismo, u kojemu joj saopćuje, da ju majka želi ,,vidjeti“, odluči se ipak da podje i da stariei ispuni želju. Tek nije se odviše žurila. Javiia je, da ćc doći za deset daua. Kad je sin starici saopćio, kada Manjcčka dolazi i kad joj 'e točno izračunao, kojega je to dana i datuma, ona se stnirila i zašutila. Na licu joj se odražavaše mir i zadovoljstvo, J<ao u čovjeka, koji je siguran za nešto i koji

ćemo do kraja stajati ua stranl naših saveznika?" Ztir nije bilo nikoga, koji se li tom momcufu upifeao: „Kakva će da bude naša stidbina, ako se naši saveznici i u buduće budu talco loplo zauzimali za ms kao što su to činill dosad, a u toj svojoj ,,brizi“ i nadalje doživljavali pora-z za porazom?” Jli: ,,Koliko možemo držatl do obećanja onih, koji su nas već jednom i z đ al I i s r amotno ostavili na cjedllu?" III: „Sta nam korlstl ,,jedlns;vo“, koje dolaz! do izražaja samo na banketima, a koje Je luače posve ravnodušno ! sliči prezlranju?" Preina dosadanjlm vljestima nije vjerovatno, da se našao bilo koji Član te srpske slmphie u Velikoj Brltanljl, koji bi imao sinjelosti, da takve tnisli I izreče. Minisfear predsjeđnik Pašlć odgovorio je ua riječi Cecilove govorom, kojim se u iine srpskog naroda zaIivalio Engleskoj za veliku i Jijepu „borbu za slobodu maJili narodai'* Treba upanititi: u iine srpskog narođa, koji Pašića nije vidio već gotovo dvije godine; u ime srpskog naroda, koj.i se datias nalazf pod blagotvornom zaštitom njegovili nekadašnjilt neiH-ijatelja, zaštitom koja itm omcjgućava blagosloventi budućnost, a koju je srpski uarod uzaludno tražio od svojik inuogo hvaijenih „prljafelja“. Opijen svojml* viastitim riječiuia govorio je Pašić dalje i postavio neki program mira, kojl se poklapa u svim pojedinostiina sa poznatim aspiraciiama najradikalnijih aneksijouista. Pašić je išao šta više tako đaleko, da Je i potajnom neprijatelju Srbije italiji priznao potpimo istorijsko opravdanje za sve ujezine smiješne osaove. Pašić je revidirao evropsku tuapu na način, kao da baš o njemu glavom ovisi utanačenje mira, kao da je o n onaj odabranl inuž, koji će diktirati mir! U stvarl uzevši, razumije se, Pašičev odgovor nije bio ništa ckugo nego dobro promišijeni koniplimenat njegovim hraniteljima, čije su Imperijalistlćke namjere poznate već i svakom djetetu. U doptinu, svega toga dolazf još i to, što sc ncposrcdno poslije tog zajutarka pojavio u tom društvu i LIoyđ Oeorge sa riječima: „Doiazim izravno s aatne konferencije, na koju moram opet ođmah da so vnatim“. U prkos

znade dan i čas kad će to biti, pa sađa mirno čeka, dok se zbuđe. _ Već tri daua leži tako. Šutd i miruje: sauto kad joj pružaju hrann, šapćo: „Još sedam dana“... pa onda: ,,još šest daua... još pet dana...“ A oni znadu, da ona lo računa dane koji još imadu proteći, dok dodje njena kčerka. Ali od juoeir nije više ni to govorila, niti je primala hranu. izgledala je, kao da više ničega ne zamječuje, kao da je več nastupila agonija. Zato je sada na njezrn povik snatia prestrašeno skočila na noge 1 upitala: „Što je, majko? Treba !i vam štogod? Ja sam zaspaia od umora? Zar ste dugo zvali?“ „Pomozi mi, kćcrko, da sjednem. I jastuk mi stavi za ledja!“ Siarica je pokušala sjesti, ali je odmah klonula na uzglavljc. Oči su joj bile zatvorene. Snaha joj zabrimito oplpa čelo, a onda podje u susjedmi sobu 1 iJjio probudl muža. „Bojim se, da umiire“, reče. „Eno, eno mojs Maniečke... v idlm je, vidhn... Ona sc sprema k meni..govoraše starica. a u njezinu glasu ozvanjaše radost i lice joj bljaše neobično živo i vedro. Sin se l žena zgiedašc: Oovori u vrućici. A stairica kao da je osjetiia njihovu misao, upravila je na njih svoje slijepe oči 1 rekla mimo: ,,Ne, ne djeco, ne ću ja uimijeti prije nego vidim svoju Manječku. A

toga kratkog vremena, kojeg je engleski premier posvetio Srbiji, — što u ostalom najbolje karakterlše, kako u Lonđomi siabo mare za „srpsko pitanjc“ — našao je Lloyd Gcorgc prilikc, raspoloženja i volje, da gospodi za punhn stolom seivira nekoliko romantičnili fraza. Započeo je s deldainacijom, kojom je Pašića nazv.io „najdosiojnijom i najoštrouimiijom pojtivom istoka“, da odmah zatim svojiin riječima poda sentimentalnu žicu konstatacijoin, kako njegovo srce toplo bije za Srbiju! A onda sa zbiio nešto. šia se još nlkad nije dogodilo. LIoyd Gedrge, čiji su i najđrskiji izvodl dosad uvijek blli ma i u nnjudaijenijoj i tiajlabavijoj vezl sa stvarnošću, počeo ’e od jednom đa govori posve nesuvlslo, .upravo ludački. Kao da i nije došao s ratne konferencije, nego od nekuda izravno s mjeseca i!l marsa. zvučiie su njegove patotične fraze kao krvava neka satira kolako na njegov vlastitl neuspjeh tollko na neuspjeh njegova srpskog ŠUćenika. Kad je rekao. da se Srbija uvijek nadala, to je time priznao, da je ta zavedena zemlja baš u toj nadl i iiropala! Kad je izjavio, da jc sad nadošao čas obračuna, to je timo predočio sve one strahovUe slike, koje sn kao nekl dalekf plameni mlaz preko Rusije zaplanujele i osamljeuost onog maleuog ostatka sapskiii boraca na sohtnskoiu frontu još jače osvijetlile: a kad se konačno u svojoj zabuni smjelo Istrčao, l izđeklamovao himmi ueumriosti onomu narochi, koji je opjevao svoj vlastiti poraz, to je time žrtve svoje špektilacije uputlo na pktu preko groba, pružlvšl oskudnlma kamen mjcsto hijeba. I tako je Lloyd George nastavljao sve dalje f dalje, prelazeć! iz jedne zbrke u drugu, da se konačno nnjbujnijom maštom oiijentalskog pjesniika u toliko više izgubi u magli misflčklh proročanstava, u koliko je njegov govor postajao poetskijl. Nikomu na svijelu ne će uspjctl, da u okviru neumitne zbilje nadje korijea ovlm njegovim riječima: „Srbija je Jedna prekrasna slika, koja je bila okaljana blatoin sfcoljetnog turskog varvarstva. Sad kad je očiščeua, ona če zabljesnuti u svoj svojoj svježiul i Ijepoti, onako. kako Je 1 Stvorena“. I čovjeku se i neliofice nameće pibanje: ,,sad kad je očišćena?“ Dakle je poraz sri>ske voj-

ona se već vozi k meni. Ja sam ie vldjela... i sada ju vidhn ...“ ,,0na se Još sada ne može vozitl, tnajko. Pisala je, kad če doči. Još pet dana...“ „Nišla. ti ne znaš... Ona \ eć ide... skoro će doči... Ti no zr.aš, ti ne vidiš ono, što ja vidlm...“ I cijeli je dan govorila saino o Manječki, lcao dii ju gleđa, kako puluje k njoj, 1 kad vlak staje 1 kad se opet daIje kreće i kad će doći. Naredjivala je sinu i snahi da sutra pošalju djecu na kolodvor. „Znaš, Manjcčlca lma sa sobom stvart, a na kolodvoru ncma nikoga, tko bi joj ih mogao pouijeti... Sutra neka djeca ue idu u školu, nego ncka svakako otidju na kolod\ r or, jcr će Manječka zacijelo doći.“ Ona je to govorila s lakovom siguinošću, da sin nije više hnao suage, rušiti joj nadu. A znao te, da sesfcra nikako ne može doći prije nego što javl, ali je ipak mafccri obcčao sve učinitl, što je određila, kalco da je dočekaju. Već mu je 1 saniom bilo teško, što nije sestri onda pisao, neka odmali dodje, ako misli majku još zaieći živu. Ali onda joŠ ni sam nije mislio. da je konac već tako blizu. A sada sve da 1 brzojavi, bilo bi prekasno. On je blo uvjeren, da majka govorl u vrućlci, ma da je njezhi govor na Časove blo posvema bistar 1 razborit. No kad se približila noć stala je starica najeđanput tužno jaukati.

ske 1 slom srpske poliiike !z\ r ršilo ono veliko čiščeuje, kojo je zcmiji donijclo toliko dobročinstvm? Dakle je teški ratni rad središnjih vlasti opet uspostavio onaj vječni morahii zakon, čije rezuifeaite engleski predsjednik ministarstva tako pjestiički uveličaje? lli —« zar time možda Llovd George ne uzveličaje i same srcđišttje vdasti? IH Hoće li on da u vremenu najveće nevolje pokrije svoj vlastiti uerad plaštem, koji svoj lažni sjaj posudjuje it dalekog umnog svietskog poretka? Ne, Lloycl George ne ćc ni jcdno ni đrtigo. On hoće saino Ua zadobijs vremena, on hoče lijepim frazama da zastro ncnmoljivu realnost ratne karte; on hoće da svoje siromašne žrtve još za jedan čas zaslijepi i u kiv im uštrca opija, kako bi tupo i ueosjetno stajall na suprot svjetskoj istoiiji, koja ogromnom brzinom i n posve obratnoin smjeru nego 1i što želi Lloyd Oeorge, kroči svmme cflju. U tu svrltu je bio prlredjen i zajutrak u čast Pašičit. Lord Robert Cecil dao je toj komedijl naslov „slavna trageđija , a Lloyd George predstavliao 1e u njoj glavnog komedljaša.

Ofenziva protiv Rusije. Odiučno prodiranje savezničkih četa. (Naiočiti brzojav „Beogradskih N.oviea 1 *)' Budhnpešta, 11. avgusta. ,„A. z E st“ jarlja iz glaraog ratnog; staua za štampu: Mi odlućno prodiremo na rumnnjskom bojištu, i ako ieškoće Z‘> mljišta ne dozvoljavaju brzn djolabnost, TVmnunji i Ilusi dovlače zaiatne pričuvo, da bi održali svojo linije, jor lii lako mogii biti odsječeiu. Njihov strafo gi'Jski položaj Je ve’ć ja’fco ngro« ž c n, Daije povlačenje Riisa. (NaroČiU brzojav „Beogradskih Novina“) Berlin, 11. avgusta. „Voas'isch.e Zeitdng'' javlja ix Stockhobna: Po zapovjestt Kornilova ot* poČplo j© .napuštanje pruge Ka< mue.ae c—Po'do 1 sk—Pro sku r o V. Iz Kamenec Po'dolska prenljeta je gubemijska f uprava, su'dovi i nnutarnji u'krasi crkvi u Vinnic« Velike boinicc ti Proskurovu p.ronijete s'u u Ber.dišcv. U Hotinu jo cjetoliiup.no stauovništvo napustik) oblast tvrdjav.e.

„Manječka!... Moja ManjeČka!... Gdjć je? Ja saiu je izgubilai... Nestalo ml je s vida... Izgubila se medju svijetom . . . Manječka! JooJ, kud je moia Matiječka? Kako ću je ope? naći?.. Zaiud ,iu je sttt tješio, da se Manječka nije mogla izgubiti, stariea jai neprekidno plačnim glasom ponavljala, kao kakovo tvrdoglavo dijete, krieniu nije moguće ništa dokazati: „Manjcčka se izgubila, \r .gubiia ... Još čas prije sam je vidjela, a sada ja više nema... Nerna moje Manječke ... Kud je, kud je tnoja Manječka^.. Tok pred jutro se smirila i na časf usnula. Već je bio bijeli dan, kad se probudila. Kao da ju je ncšto trgnulo oda sna, podigne ruke i klikno: „Evo Manječke, djeco, ope; je vidim! Slnc, kćerko, pomozite mi, da se dlgtiem, obucite mc“... govorila je užurbano, dozlvdjajući slna i snahu. „Ali, majčice, kuda ćcš, nemoj se dizati!“ mirio ju sfai. No ona je grozničavora žurbom l • uporno tnažila da je obuku, jer nikako; ne će, da ju kćerka nadje u krevetu „Sanio brzo, brzo! ‘ — govc'rila je. ,,Za čas će b»i ovdje... Ona leti. a ae vozl se žeijeznlcom... ide nraogo brže od željeznlce... Jesu 11 djeca otišla na kolodvor? ... Pošaljite ih odmah. Zašto ih vcč tiiste poslall? . . . Lto. sad će doći, a nitko je ne će do* čekati... Jaoj, kako leti, ništa se ne vidi. kako brzo leti . . . Još čas... jc f