Београдске новине

Broj 13.

Utorak

BEOfiRADSKE NfiVINE

15. januara 1918

Strana 3.

ida se u prvim godinama izazove razvijanje „glave“, koja je od velikog utjecaja na rodnost i trajašnost čokota. U ,,giavi“ se zgušnjava i razre■djuje hrana, a od ove zavisi pravilan porast i ljepota čokota. Prema tome, da li je posijana Ioza fcnala manje ili više žile i da ii je bujnijeg ili slabijeg rasta, osnovni oblik čokota može se izvesti kod slabijih loza za č e t i r i g o d i n e, a kod snažnijih loza za tri godiue, računajući tu i godinu kad. je izvršeno sadjenje ioze. Odgajanje osnovnog ob1 i k a čokota kod okaiemljene loze vrši se na dva načina: na ugarski i na francuski način. Kod prvog načina osnovni oblik čokota razvija se tako, da ima č e t i r i kraka, a kod đrugog načina čokot ima t r i kraka. (Nastaviće se.) Prolzvodnja šećera. Zbog ratnili prilika bila je prestala sa radom fabrika šećera na Cukaric'., pcšto se mJaziia na samoj granici. ProIzvođnja šećera bila je tada u Srbiji svedena samo na fabriku šećera u Cupriji. Sada se u čukaričkoj fabrici vrše p: .rebne popravke postojećih instalacija, kako bi u ovoj godini bio nanovo nastavljen rad. Ranije privatno aikcionarsko preduzeće, koje i daije ovim poslovima rukovodi, organizovaće proizvodnju šećeme repe u odredjenim krajevima Srbije. p' - Kruševačka Bauka Poznato je, da je u ICrrševcu osno,Van, domaćim kapitalom, Kreditni Za,vod, i da je to bio prvi i jedini novčani zavod takve vrste u ovom vremenu. Biianso. rada za prošlu godinu ovoga zavoda da!a je veoma zadovoljavajuće rezutate. Pr.nodi zavođa neočekivano su nadmašili izdatlte. Ovih dana biće godišnja skupština akcionara, na kojoj će se izvršiti izbor nove uprave za ovu godinu. Nadolazak Morave Iz Jagodine nam javljaju, da je Zbog otapanja snijega i leda, posljednjih điaBia Morava jako nadošla u svom koritu. Na izvjesnim mestima Morava se Izlila i poplavila okoluo polje, ali u manjim razmjerama.

J a j e* 1 Učeno neznanjs, jasnovidni nagon ttaših starih izrekao je ovo proročcnsLto: „Sve dolazi iz jajeta; to je kolijevka svijeta“. Uz isto porijeklo razriovrsnost sudbine najviše ovisi o majci. Ona dj dtije i predviđja, ona Ijubi više ili marije; ona je više iii manje majkom. Što je fco ona fviše, to se i biće vise uspinje; sva i Btupanj bivstvovanja ovisi o stcpnju ]jui>avi. Šlo može'majka u pomičnom životu libe? Ništa drugo no đa svoje ]ap povjeri oceanu. Što mcže u svije u kukaca, gdje redovno umire, kad je snesla jaje? Jedino da mu nadje prije no š o |»giue, sigumo mjesto, gdje ć© se razvijati i živjeti. Dapače i kod više životinje. kođ sifcavca, gdje se čini kao da je toplina krvi nužno smanjila Ijubav, gdje je maj a Bama tako dugo za svoje m'ado i njegovo gnijczđo i topli đom, tu su brige jnaterir cV ; rnnoso manje. M’ado se rodi razvito, odjeveno, sasvim s ično svojoj majci; spremno mli eko čeKa već na nj. I kođ mnogo se vrsta obav'ja razv :j, n da se za. nj majka ne stara v'še, no što *e brinula, dok jo oao raslo u njenoj utrobi. Sasv-im je drugačija sudbina ptice. ona bi poginula, kad ne bi bil r Ijubfjena. Ljubljena? Svaka majka ljubi, od oceana pa sve do zvijezda. Ali ja miBlim reći njegovana, okružena beskraj)iom ljubavlju, ovijena toplinom mafcelinskog srca. I u san.om jajetu, gdje vapnena ljuBka čuva mlado, ono tako živo o ječa svaki dodir zraka, da zbog svakcg ohladnjelcg mjesta na jajetu, strađa po koji lustroj buduće pfcice. Ođatle taj drigi, mučni pccao sjedenja, to dobrovoljno ropstvo, ta negib’jivost najubljivijega ol gviju bića. A sve je to i vrlo bolno, jer se kamen pritište tako dugo na sri na neso, često na ž’vo mesol A ka’d se mlađo rodi, onda je golo. Dok rrlađi sisavac, odjeven od prvog idbna, odmab puže ili hoda, mlado ptče (osobito kod viših vrsla) leži bez pahu)jioe, nepoinično na ledjima. I tako maj. ka ne podržaje toplinu samo t : m, što ga fe izlegla, već je i dalje pot če brižmm frenjem. Ždr jebe 7 T\aUe a'sati i samo se vrlo dobro hraniti; malo ptiče piora Čekati, da majka traži, odabire i isn-erna nranu. No ona ga ne može da ostavi. Tu će je otac nadomj^stiti. Evo jnrave obiteJji, vjernost u Ijubavi, pivo fnoi. ’no sviiello. Ne ću da ovdjo govorim o dugotrajnom uzgoju sasvim osebujnom i smiononi, o tizgoju u letu: ti još manje o luzgoin u pjevu, tako nježuom kod ptifia umjefnica. Sisavac sko:o zna, što trebađauopće zna; rnnogi trći odrnab iza *1 Jz 8 broja H Prirode“, popularuog Časopisa Itrv. prirodoslovnog društva n ^agrebu, za g. 19l7. ' ,

r roda; pa ako i posrne, recite mi, je *o sasvim isto: pasti bez poeib Iji u travu, ili dignuti se nebu pod oblak°? Uzmimo jajc u ruko. Ovaj eliptični oblik, nashvatlj : viji, n jljenši, ko i se najviše opire izvanj mu m~rta'u s va a u nama ideju ma'oga cjctovltog svijeta potpune harmonije, kojoj ne treba n'ti što oduzeti niti đodati. Anorganski dijelovi nimalo ne slabe ovaj scv š:ni ob ik. Ja oejećam iza te mrivo pojave ve iki misterij živola, jedno sjajno djc o Božje. A koje je to đjelo? I sto će o iarie iKaći? Ja to ne znam. Ali ona to dobro zna.de, ona koja raširivši k.ia drhće i grli jaje, što sazr jcva nj.no.n topl nom; ona, koja je dosad kao slobodna kruljica zrata živila po miloj svojoj v-lji, a najednom se poput ropkinje učinila negibljivom nad Ovim n je-nim predm to.n, što naliči kamenu, i gdje niš.a no oda d e kakav život. Ne govorite o slijepom uagonu. Vrdjot ćemo na činjenicama, kako se ovaj um u začetku po p irodi svojo) ma o ra^ zlikuje od visokoga uma Ijudskoga. Da, ova rnajka pronicavcšćj, ja3novidr.ošću svoje ljubavi znade, vidi toeno. Kroz gustu vapnenu ljusku, gdje tvrda ruka vaša ne o 3 jeća ništa, ona ćuti nježnim ožjetom ta,nov.to biće, što se ovdje brani i razvijo. I ovaj js pcg ed podržaje u mučnom radu siedenja u dugom njenom ropstvju. Ona vidi m.ado -nipBd iu}.u.]o[p n oSnap j ouzoCu otoAS Ijicama, ona predvidja nađom svojom, kakvo ćo biti smiono i jako, kad će raširivši krila gleđati Sunco i Ujeti piotiv bure. Iskoristimo ove dane. Ne žur'mo se. ■ Proma,trajmo polagano ovu dragu sliku materinskog sanjarenja, tog d.ugcg radjanja, kojim ona đogoLavlja taj nevidIjivi predmet svoje Ijubav', to nepozna.o dijele svojib že'ja. Prizor je laj đražestan, ali ujedno i uzvišen. Budimo ovdje čeiini. Kou nas majka ljubi ono, što se giblje u njmom krilu, ono, česa se dotiče, šfco drži i obuhvaća u sigurnom po jeđu; ona lubi stalnu zazbiljnost, pokretnu i giuivu, što ođgovara njenim kretifjama. Ali ona draga ijubi budućnost i ono nepoznato, srce njeno uđara osa:nije.io i n.šta mu još ne odgovara. A ipak ona ne ljubi manje, žitvuje se i trpi; i t pi a bl do emrfci za svoj san i svoju vj.ru. Snažna, djetotvorna vjera. Ona izgradjuje svijet, možda najčudniji od sviju. Ne govoiite mi o suncma, o osno.nuj kem.ji svjetova. Cudo, što se sk.iva u jajetu koubrića vrjeui koliko i ml ječua staza. Sbvatite, da je o^a ma'a neprod.r.a točka čilav oceđn, mliječno more, gaje u klici plovi Ijubimac neba On p.ovi, a i ne bojte se brodoloma; pričvršćeu je nu najnježnijim nitima: svaki udarac, sva.i dodir pr.štedjen mu jo. I ;ako voijko pl.va u toin toplom elemcntu, kao što će kusnije u zraku. Duboka sigurnost, sav.šen položaj u kriln hranivog stana! Koi.ko bolja od svakog sisanjal Ali najednom s.ed tog božanskog sna, miado osje.i svoju majku, njenu magnetičnu toplinu. I ono tokodjer stane da sanja. Njegov je san — gibanje; ono oponaša svoju majku, ob.iicuje se prama njoj; prva njegov čin, čia nesvijesne Ijubavi, jesfc da joj naiiči. „Zar ne znaš, da Jjubav mijenja n njemu ono što ljubi?“ . A čim joj na.id, boće da ide k njoj. Nagiblje se, upire sve bliže o Ijussu, koja ga još jedina luči od majke. A ona eluša; gdjekad je tako sretna, da cuje već njegovo prvo ćijukanje. M’.ado pak ne će da ostane; osmje'i se, odluči. Ima kljun, pa se njime služi. Udari, razbije, rascjepka zid svoje tainnice. Ima no..ice, pa sebi njima pomažs... Plaća mu je oslooodjenje, ulaz u siobodu. Ne ćemo ovđjo govoriti o ushifn i uzbudjenju, o divnom nemira i s.im brigama materinskim; već smo spomvnu.i teškoće odgoja. Ptica se upućuje tek vrernenom i nježnošću. OdLkujući se l.tom ocli ku,e se još više tim, što je imala topli dom, što je živje»a po svojoj majci; a po tom, š„o je majka hranila, a otac uzgoj.o, ovo najslobodnije od sviju bića mezimče je ljubavi. ■». . Hoćo li se tko da divi plodnosti prirode, snazi stvaranja, divnom bcgalstvu (što u jednu ruku i zaslrašuje), koje iz jednog izlazišta stvara na milijune oprečru’i čudesa, taj neka promatra ovo jaje sasvim slično dragom, odakle će ipak izaći bezbrojna plemcna, da se razlete svijelom. Iz tamnoga jedinstva prirođa izlijeva, prosipa u nebrojenim zrakama divno raznoličnima ove krilate plimene, š o poveto pticama, i što sjaju ođ žara i ž.ivota u bojama i pjevu. Iz žarke ruke Božje iziazi neprestance ova ne zmj.r.ia lepeza silne raznobčnosti, gdj© se sve ljeska, sve pjeva, gdje me sve zaslijepljuje harmonitom i svijetlom... I zapanjen spušlam oči. t { Vi svijetle pjesme nebeskoga ognja, kamo vi ne dopirele?... Za vas nema ni visine ci uđaljenosti; nebo, pcnor — s\e je jedr.o. Ima li oblaka ili duboke vode, koja vam nije pristupria? Zem'ja u širokoin svorn pojasu, koliko je velika sa svojim goramu, svoj m morima i dolinama, vaša je. Slušam vas pod ekvatorom, iarke kao zrake sunca. Slu am vas na polu u vječuoj šutnji, gdje je prestao život, gdje je nestalo zadnje mahovine; sam medvjed gloda iz ddjine i odilazi mumlajući. A vi, vi još i tu ostaje e, živLte, ljubite, s\ , jedočite o Bagu, ogrijevate smrt. U strišnim pustinjama nježna ljubav vaša ublažnje ono. što čovjek nazivlje barbaretvom prirode. . *

Roman gospojite liaje Napisala Adela Milčinovlć. Zagreb, 3. oktobra 190* Mila moja Majo! Današnji je dan najsrećnlji dan moga života. Osjećam još toplinu Tvoje male ruke; vidim Te pred sobom onako milu i nježnu, kakvia si bila priie nekoliko časova, kad si ml šapnula, da me ijubiš. Pokraj nas su proiazili ljudi, ali nn ih nijesmo zamjećivali. Što su oni za nas? Zar je ikoji mogao i slutiti, kako je ono bio važan čas u našem životu? ... Još mi je sasvim živa pred očuna slika onoga časa. Stajali smo na uglu, do kojega sam Te uvijek pratio. Dalje nijesam smio, da nas ne bi s prozora opazila Tvoja stroga majka. Cijelo vrijeme htio sam Ti reći, koliko Te ljubim, koliko trpim s te ljubavi, jer ne znam, da li mi ju uzvraćaš — ali nijesam smogao riječi. Kadgod sam htio započeti, stalo mi je srce tako bijesno udarati, da sam se bojao — raspući će mi grudi. Već smo došli i do mjesta, gdje nam se trebalo rastati, a ja Ti još ništa nijesam rekao. bio sam nesrećan, tim nesrećniji, što sam znao, da ću se sada još tri dana dulje mučiti, dok Te opet ne vidim, pa Ti reknem. A Ti si mi pmžila svoju malu ruku ua nsstanak . . . Kako sam bio bijedan, sirotan i bespomoćan ... Ti si sbvatila, što Ti je govorilo moje srcc, a čega moje U9ne izreći ne mogoše. „Ljubim Te“ . . . rekla si mi i oborila tako divno pogled, a rumen Ti zalijala lice. U tom sam času vidio cijelu Tvoju nevinu dušu, koja je pod dojmom silnoga čuvstva rastrgala verige konvei«cijolnalnosti, pa se čista- i sveta vinula do prijestolja Višnjega, do izvora Ljubavi. Bio bih se spustio na koljena i skiopio ruke kao pred Božanstvom, all — Ti si se već udaljila . . . Tvoja je ruka izmakla iz moje, ko uplašeno ptiče, koje se zaletjelo i brzo opet pobjeglo . . . Ciledao sam za Tobont . . . Išia si brzo, gledajući ravno preda se. 0, kako Te je u tom času dobro shvaćao Ijubeći Te Milivoj. Štovaaa gospojice! lzmedju mnogih, koje se odazvaše na moju anoncu u *,Obzoru“: „Mladi književnik želi dopfsivati i t. d.“, Vaše mi je pismo bilo najsimpatičnije. Da, upravo mi je srce nekako čudno zadrhtajo, kad sam ga otvorio i pročitao. Ja vjerujem u srodnost duša, u onu neobjašnjivu slutnju, što se budi u nama, kad buđi čitamo, budi čujemo što o čovjeku, čija je duša ,,naštimana“, ugodjena ili nastrojena poput naše. A takav osjećaj imao sam ja držeći u ruci Vaše pismo. Zato ste Vi jedina, s kojom želim i dalje ostati u pismenom saobraćaju, pa ćete me neizmjerno razveseliti, povjeriteiii mi Vaše vrijedno ime, a još više — priklopite li pismu Vašu fotografiju. Za uzvrat spremao sam sve učiniti. Diskrecija zajamčeaia. 5 .IX. 190* Vaš štovatelj E—el. Zagreb, 6. oktobra 190* Slatka moja Majo! Ja sam najsrećniji čovjek na ovomei svijetu. Danas sarn opet gledao u Tvoje nevine, dobre oči, držao Tvoju nježnu raku u svojoj ... Ah. koliko mi bliaženstvo struji tijelom, kad se toga sjetim . . . Čini mi se, da sam i ja postao dobar i nevin, kao tek rodjeno dijete. Srce mi je tako puno ljubavi, da me sve boli u grudima — tijesno mu je ondje ... I onda idem u Tuškanac ili u Maksimir, daleko od ove gradske bukie, gdje se mogu posvema prepustiti čuvstvu i mašti, neka me nosi u Carstvo Ljubavi . . . „Koliko Te ljubini, koliko Te ljubim, Ti svetice moja, angjele moj, božanstvo moje!“ . . . šaipćem neprestano i tako mi je, kao da Te vidim pred sobom, kako mi se milo smješiš. Rekla sl damas, neka nikome nc govorim o našoj Ijubavi. O, Majo, kako me raizveselilo, da si i Ti istoga mnijenja sa nraom. Nijesam danas toga mogao reći. Ja ne znam, ali kad sain s Tobom, ne bih Ti znao reći drugo no: „toako Te ljubim!" I dok nii govoriš i dok se smiješ i kad me šutke pogledaš — moje srce Ti šapće: koiiko Te ljubim! Ah, koliko Te ljubim! . . . Velika ljubav i velika sreća nemafu riječi. Ti to shvaćaš, Majo, i ne ljutiš se ua do groba Te Ijubećeg Milivofa. U Zagrebu, 10. X. 190* Jedina Majo! Kažu, da sve imade svoj vrbunac, a kad dodjemo jednom do njoga, počnerrto silaziti. Ja te Ijubim tolikim žarom, da mi se čini, da nije moguće jače ljubiti — zar da bih onda i ja morao silaziti?? Ne, ne, to je ncmoguće! Oni se varaju, koji govore o vrhuncu ljubavi. Ili sam ja došao do njega i nikiad, nikad ne ću s njega sići . . . Srce mi zadršće. kad se sjetim Tvoje današnje želje. Kolika mora da je Tvoja ljubav, kad se ne žacaš Lzložiti ljudskoj zlobi ono. što je djevojci najsve<ije — svoj dobar gias. Ti bi htjela vidjeti moju djačku sobicu? „Da

znadem gdje boraviš dane svoje gdje snatriš o meni“ rekla si ml tiho, nježno, sramežljivo. Tvoja mi je želja draga, ne mogu joj odolje-ti, ma da me podilazi strah, kad se na nju sjetim. Ne radi mene, o milo moje zlato; ni vias se Tvoja neće okaljati — nego rad ljudi. Ljudi su zlobni, Majo . . . Vidi li Te tko, dozna li tko za to — povući će naša čuvstva u blato. Promisli, Majo, i piši mi. Moja Te čežnja prati svuda I u svako doba. Do groba Tvol t MilivoJ. Veleštovana gospojice! Pogodili ste. To je moje ime. Ali kako ste mogli tek po onitn dvim slovima pogoditi tko sam? Ne vjerujete li i Vi, da možda izmedju nas postoji neka duševna veaa, da je to neka vrst telcpatije, sugcstijc, što li? Zato ml je tim više žao, što mi nijeste poklonili Vaše cijelo povjerenie. Sliku ćete mi poslati, kažefe, a sada neka se samo zadovoljim s tim. da Vam jc ime Maja (meni se bolje svidja Mara) i da ste učiteijica u blizitii Zagreba. A koliko ima učiteljica, koje se zovu tini inietiom i koje su blizu Zagreba. A šta se meiie tiču sve te učiteljice!! Ja samo hoću da znam. tko je moja Maja i kaIco izgleda. Ne budite srca tako kruta . . . Prekosutra imat ću Vašu fotografiju — zar ne? A dotle Vaš sam štovalac EzekieL 10. oktobra 190* 12. X. 190* Eto je, evo tnoje Marice preda mnom. Haba, kako me satno gleda! Da, baš takovu sam je zamišljao. VIdiš — Plave očice, mali nosek — nosek, čekaj ti nosek, bum te malo s prstom podragal! Viš, pak se niš nisi n«finiejal ti zločesti, mali nosek na fotografiji! Ali još nekaj fali! Fali, fali! Tu viš, gdi se je zasekcl ovaj mal! ,,štriii“ kraj gupčeka. tu bi leno pristala bradavičica, čisto ma!a bradavičica.. Baš bi tu sedela kakti mali vrapček v gnezdu. škoda! Škoda! Bradavičica polek gupčeka to je od navek bio specijalitet moje simpetije. No, ali kaj ćerao — kad je ni, ni je , . . Za danas ne ću više pisati — radje ću se još zabaviti gledajući sliku, a Vama žeJi Mcu noć Ezekief. U Zagrebu, 13. oktobra. Majo! Ja sam poništem, smrvljen, bijedan! Što sam učinio!! . . . Oči bih si isplakao, srce izvadio! . . . Što sam učinio!!!... Kako si došla k meni, kQ angjeo, k6 svetica! A ja? Oh! ... Zavela me Tvoja bliziaia... Ti si se biia lagano naslonila na moje rame, dok smo listall po Nikolićevim pjesmama i čitali tu i tamo one nježne stihove. Kosa se Tvoja dirnuia moje sljepočice... Pogledao sara Te postrance... Tvoje su usne bile tako blizu i ja nisam mogao odoljeti... Privukao sam Te k sebi i poljubio... Pogledala si me k6 ranjena košuta, a suze Ti kliznuše niz obraze. ,,Vi me držite za takvu — zato što sam došla u vaš srtan!?“, rekla si dršćućim usnama — i prije nego što sam se snašao, nestalo Te iz moje sobice.. Plakao sam kao malo dijete i nijesam se usudio potrčati za Tobom, da Te zamolim, da Ti »azjasnim... Oh, kako sam bijedan! Da mogu bar umrijeti! Kako ću Ti izaći pred oči... A malo prvo», evo, bila si ovdje, još sve miriši Tvojom mladom, nevinom dušom!... Prezri me, mrzi me, ai oprosti, oprosti Tvom do groba nesretnom Milivoju. (Nastaviće se) Poslijednje brzojavne vijesti

Kb. Stockholm, 14. januara. i Poslanik Buchanan otputovaće danas sa svojom porodicom u London. Jednom saradniku „Dagens Nyhetera“ izjavio je Buchanan, da bi on bio ostao u Petrogradu do završetka sadanjih dogadjaja, ali su mu to zabraniii liječnici. Ostavio je svoje pokućstvo i swoje automobile u Petrogradu, jer misli da će se povratiti. AH sve u Rusiji zavisi o dogadjajima, koje niko ne može predvidjetL Ako budu Nijemci zaposjeli Petrograd, ne će se više vratiti. O političkoj situaciji rekao je Buchanan — ne mogu ništa da kažem, jer je... ne razumijem. Za-^ čudilo ga, što je švedska socijalistička štampa prijatcli^ki raspoloženat prema boijševicima, jer se boljševička viast temelji na sili i na opštoj zamo-' renostL Boljševici danas vladaju u Petrogradu, ali ne u zemljL Osim toga nema u Rusiji slogc, niti su u Rusiji sposobni za zajedničku kakovu akciju. Na pitanje, da ii je isključena mogućnost nastavka rata, odgovorio je Bucbanan ironički: Trockij još nije izrckao svoje povjerenje revolucijonarnoj vojsci. Na to je razgovor prekinut. KALEDJIN 1 PREGOVORI U BRESTLITOVSKU. (Neroćitl brzojav „Beozrađskih Novlna")' Petrograd, 14. januara. ,,Djen“ javlja iz NovoČerka, da Je K a 1 e d j i n ovlastio ukrajinsko izaslanstvo u Brest-Litovsku, da kod pregovora za mir zastupa i interese donskog područja. U slučaju, da izmedju Ukrajine i središnjih vlasti dodje do sporazuma, povući će se i demobilisati i oni kazački pukovi, koji se još nalaze na frontu. Kaledjin je saglasan sa : mirovnim principima Ukrajine i odlu* čan protivnik izkrvarenja Rusije. STVARANJE SAVEZA SAMOSTAL* NIH RUSKIH REPUBLIKA. (NaroćiS brzoiav „Bsogradskib Novtaa“.) Petrograd, 14. januara. Prema vijesti ,,P r a v d e“, pozvao je savjet pučkih povjerenika vlade samostalnih republika Rusije, da prisustvuju jednoj zajedničkoj konferenciji u svrhu stvaranja sveruske saivezne republike. Osnova boljševika predvidja stvaranje državnog saveza prema primjeru američkih Sjedinjenih Država. Zastupnici Ukrajine, Estlandije, Livlandije, republike Volge i kavkaske republike obrekli su prisustvovatl toj konferenciji. SA MAĆEDONSKOG BOJIŠTA. Grci protlv rata. (Naročiti brzojav „Beogradskth Novtaa".) Berlin, 14. januara. „B e r I i n e r T a g e b I a 11“ doznaje preko neutralnog mostranstva. da Vemizelosu nije uspjelo predobiti grčku vojsku za rat. Na 29. decembra došlo je u Larisi do burnih demonstracija protiv rata, a demostrantima se pridružilo 800 časnika i 20.000 vojnika. Protiv rata su i Krećani. koji su do sada uvijek pristajali u svemu uz Venizelosa. RATNA ZAMORENOST U TALIJANSKOJ VOJSCL (Naročiti brzojav „Bcogradskib Novina“) » Beč, 14. januara. Javlja se iz glavnog stana ratne štaanpe, da u talijanskoj vojsci opet vlada velika ratna zamorenost, a sve se više širi nedisciplina. Ovih dana pobudilo je u Milanu opštu pažnju, kada su kroz grad provediena svezana 20 talijanska časnika, koji su na ledjima nosili natpise: „Osudjeni na smrt zbog izdaje otadžbine“.

BUCHANAN O PITANJU MIRA I O POLOŽAJU U RUSIJI. Kb. Stookholm. 14. januara. Saradnik ,,S t o c k h o 1 ra T i dn i n g e n a“ javlja, da je poslanik B uc h a n a n na pitanje o opštem miru izjavio, da sve još stoji u vazduhu, a opšti je položaj nesiguran, tako da se ne može znati jedam dan što drugi sobom donosi. Već više puta putovao sam lično u Englesku, da pođnesem izvještaj o položaju. Ali čim sam stigao u Sjevemo more, promijenio se svaki puta položaj. Boljševicima je pošlo za rukom, da osiguraju sebi položaj i n iko ih danas ne može srušiti. Glavno je njihovo oružje mir 1 opšta ratna zamorenost. Ali doći će vrijeme, kada će i oni uvidjeti, da ne mogu ispuniti svoja obećanja. Na pitainje, zašto sporazumne sile ne priznavaju boljševike kao predstavnrke Rusije, odgovorio je Buchanan, da su boljševici doduše gospodari situacije u sjevernoj Rusiji, ali na jugu ide svako svojim putem. O pregovorima u Jireist-Litovsku rekao je Buchanan, da Trockij nastoji svim sredstvirpa da sklopi z as e b n i m i r. O Komjilovu, Kaiedjinu i Kerjenskom nije Buchananu nlšta poznato. Rekao je, da će izvan svake sumnje još doći njihovo vrijeme. .

Ljepotu pokazuje zrcalo f,tuj dfimi koja se pogleda u njeinu nakon upotrebe Dlana Alabaster puder I Dlana creme. Maiena boca lii lunćić Kr. 2.— Velika uoca ili lonćlć Kr. 4’Može se posvuda dobitl. Glavno prodavališle: „DIANA** Handets A. G., Dudapest V. Nddor utca 6 13