Београдске новине

Br. 138.

lžlaze: dnevno u Jutro, ponedjeljkom poslije podna.

Pojedinl brojsvl: • sntnh I o kr»|nlm» uoMHnirtia •* «. I kr. («U p« cljtaj ed . . . ■ maiMJ 12 lulcra

MJeseSna pretplata: U Baofradu I a knjirinu rifosled.utli. aa a. I kr. 8 ata za aajau I atapnu poitu. 2 *BO U Oaogradu aa dortarora a kutu . . a- ° U raaaarhljl . . » 3 . 4-BO

U looatranatvu Oglatl po eljenlku. =

Jrednlštvo: BEOGRAO, Vuka Karadilća ul. bre] 10. Telafeo broj 83. IJprava I prlmanja pretplata Toplliln vonao broj 21. Telefeii br. 23. Prlmanjo egltta Kneza Mlhtjla uL brol 38. Tafefon broj 249.

BEOOKAD, subota 25. maja 1918.

Godina IV.

RATNI IZVJESTAJI. Izvjtštaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 24. maja. Jučc su podlje jake dalelcosežtie topovAs vatre Talijani u nckdiko navraK tMpcl mm položaie na Zugni T o r t i 1 u dtrfiii E č a v e. Obc prra Mpnda slom^mn su krvaro v*ć u smmmo] i dobro npravljeiioi v»tri mštii btkarij«; napaJmči stt se u b ] s g s t v u povttkli u svoje rovove. U trcćcss »asrtaj« su TaJojuai dosli b«ii ta sviss b.ia« naUh pcjožajn Carskl itrlfsfci IH. p«ka skočiii su !z svojfc zakloma f svojotn uobičaiMfttn hrabrošču bačiž« se na neprijatoija. Borba na nož završlla se potpunom pobjedom naših. PosljcdMje taliiancko gnijecđo je ioš u toku noči OČ&ĆOMO. Do isto« rezultata stt doveia tri n stpMšm, koje je neprijatclj pokušao izvršid proiiv našfc položaja na Monte Aioiooe. I ovdje je on svaki put bio potuitm. 1 t a k o j o z a T a I i j a n c i č etvrtagodina njiitovoa grab«žiiog rata otpočela teškim neuspjcko*. Načsktik glavnog stožera. Izvještaj njemačkog vajftog vodjstva. Kb. Berliu, 24. maja. Stanje je neprotnijenjenoi. U oblasti Kemmela obostrauo Byse i Scarpe, južno od S o m m e Rao i izmedju Mo r e u i t a i Montdidiera oživjela je s večerl topnička djelatnost, pa je bila ' u toku noći favahna. Pješačka djelatnost se ograničiia na izvidjačke borbe. Vlastitim preduzečifna jugozapadnr od B u cq u o i-a i na rijeci 0 i s e priveli smo Irvjestan IroJ zarobijenika. Prvl zapovjednik glavnog stana pl. Ludendoril. Izvježtaj bugarskog glavnog stožera. i Bba. Sofija. 24. maja. M*ćedMsko bojlšte: Zapađno od ohridsk’og jezera rastjsrane su našom vatrom franeuske čete, koje su pokušale, da se ođ »•la H u m a približe našlm položajima. Izmođju ohridsk.eg i prespanskog jezera bila je živahna obostrana topnička vatra. Naše jurišne Cete prodrle su u neprijateljske poloŠaj« zapađno od p r e s p a n s k o g jezera i vratile su se s nekoliko francuskili zarobljenika. Sjeverno od B ito 1Ja, u zavijutku Crne Reke, Južito od Huina i kod dojranškog jezera obostrana je topnička djelatnost bUa s vremena na vrijeme fcivahna. Južno od D o j r a n a rastjehtii smo jedno jače englesko odjefleftj«. U predjelu Mogletiice njemački Utačl su oborili iz naših položaja 3 neprijateljske letilice. Naša ili je tophičica vatra uništfla. SMKSKnEBBHHMpnS PODLISTAK Mih. SreKmovlč: K r s m a n. Kućica Krsmana Milića bila Je na kraj sela, gotovo do samoga groblja. U dvorištu nekoiiko zakržljavelih vo?aka: dve jabuke, jedan stari orah koji je leti pravio gustu hladovinu. Malo 'dalie bcše jedan bokor leske, tiekoliko žljiva belica, nekoliko šljiva ranki i madžarki. Tamo opet na onoj stranl dvorišta, do puta, bio je jedan račvasti Klen, do koga je bio bunar sa nakrivlj«nim santračem. U račvama toga klena stajao je na jednoj podebeloj gvozdenoj šipci djeram. Na djermu, čiji je pređnji kraj bio tanji, brla je dobro ukovana vinova loza,' o kojoj je visila neka krnjava vedrica. Zadnji kraj djerrna bio je debljl. U saml kraj njegov udaren je poveliki palamar, a o njega obešen jedan mali drvenl ćutak, đa preteže pri izvlačenjit vode. Odmah do bunara, samo nekollko koralca dalie, stoji na pljosnatom kamenju nameštena jedna klada, koja je s gornje strane poravnjena i izdubljena. To je fcorito u kome đomaćica pere rtibine. Odmah opet iza korita>, stoje udarene dve soje u zemlju a preko njih nameštena neka lipova voćka, sa koje je oguljena kora i skinuta lika pa se beli kao da je od sira srezana. To je suŠilo, na kome se sušl rublje. S druge opet strane bunara, pružila se bara, puna blftta I ustajale vode. pokrlvene zeleflom žabokrečinom.

Povratak Njihovih Veličanstava. Odbijeni ponovni talijanski napadi. 1 umi> ■eggm. Pofrješan zaključak.

Navršava se već treća godina od ottog cKttak kad je Italija. po savjetu tobožnjih boljih prijateija, ostavila svoje dobre prijatelje i protiv njih okrnmla oružje. Niena iuda bila je velik«, 'prekomjerna; njeni snovi ogromni, kako ih samo talijanska mašta mož* naslikati. Ona je već vidjela u svojoj vlasti >,neosiobodjene“ krajeve tamo do Brennera i Trsta, šta više, čak i drugu obalu Jadranskog mora. Ora sc zavaravaln I nekom „šetnjom do Beča“... Uobražavala se, da će još Igrati ulogu velikodušnog protivnika, ako poslije svoje slavne pobjede, za sebe traži samo one krajeve, u kojima s'e talijanski govori i koje bude takvima smatra'Ia, a ne jcš i cijeli Tirol, i ko /na koje još krajeve uz to. Sa austro-ugarske sirane se apsolutno ne podcjenjujc značenje Italije kao prijatelia ili neprijateija. Nije to bilo bez uzroka. što se ’spočetka pomišljalo na naročit otkup zajamčenog savezništva znatarm odstupanjem zemljišta. Danas bi susiedima preko Jadrana moglie da pokvare svaku rađost nad očekivar.im ■ „velikim trePHtkom“ mape sa pribilježerHm pomidjenim im austrijskim kraievima, alco ih uporede sa kartama, na kojima su pribilježeiii sadašnji po'ožaji austrijslcih četa duboko u Vcneciji, naravno, u koiiko je ioš uopšte moguće, da ta spoznaja svane u mozga onamošnjih odgovornih drekavaca. • Šta Je upravo đobiia Italija svojim kršenjem vjernosti? Vojnićki zaicljelo ne baš roiiogo. Ona je doduše tnogla slaviti beskrajna junačka djda, ali njene trupe uprkos toga nijesu dospjele ni đo tako blizog Trsta, a kamo li da su se odšetals ravno do carskoga Beča. U svom sporom napređovanju protiv jednog dijela austriiske vojske, koji se u prvi mah mogao njoj nasuprot staviti. — razorile su talijanske trupe u Jedanaest neiskazano krvavih’ bitai.a cijeli pogranični kraj od Alpa do mora; razorile su ga do temelia, tako da se to jedva temeljitiJe mogio učiniti 1 na zapadnom frontu, gdje še, kako je poznato, vodila najpaklenija borba. Kraj svega toga Talijani nijesu zadobili ništa, pa su se zaluđ uzdavall i u pomoč 'svolih novili prijatelja i saveznika. Tek s mukom i poslije mnoge, veoma mnoge, vrlo pomzne molbe, dobili su s'abu, ! suvlše slabu pomoć. Ova nije bila nl za šta đrugo. nego da ih sačuva od 'sramnog povlačenja već u prvom perlodu. Kad je pak uslijed dogadjaja na istoku i jugoistoku jedandio austro-ugarskih trupa postao slobodan, te se u zatednict sa svojim njemačkim savezntcima mogao okrenuti protiv Taiijatia, onda >e došio do katastrofe. Uprkos sve svoje „sigur-

nosti“ u pobjedu, uprkos ongleskih i francuskih pomoćnih trupa morali su TaJijani da bježe glavom bez obzira preko Tagliamenta sve tamo do i preko Piave. Dalde, kakav je danas, posiije tri godine rata, rczuhat taliianskih vojničkili operacija? 1 Fiasko, velik nečuven fiasko!... A ekonomski rezultat raita? I ako je talijanski narod prema spotia prikazivan kao složan, znalo se dobro, da je od samog početka rata bilo dosta poštenih ijudi Oiolittijeve vrste, koJi nijesu ocsobravali kršenje vjernosti prema oprobanom savezničkom prijateiju. Bilo jc razumnih ijudi, uviiiavnih račimdžija, koji nijesu 'oili sporazumni sa suiuđim snovirna ratnih buškaraia. Već od saniog početka nzavrio .ie lalco raspaljivi narod. Dolazilo je do otvorene pobime čas ovdje, čas ondje. OJ onda je revolucijonamo stanje u Ttaliji upravo kroničko isto tako kao š f o je biio i u ■Rusiji, satno što je Rusija na svoju največu šletu na malo piistojniji način razriješiia nelcadašnfi svoj ugovor sa Njeniačkom. Italija Je siromašna zcndja, upućena na uvoz ngija i životnih' inamhnica. Sporazunme sile znaju njene nevolje. Ali ih to slubo dira, pa su sa poinaganiem itaiijc u ostalim njenim 'potrebama isto tak'o štedlijive. kao i sa pomoćnim irupaina. Sta je za pravo za njth Italiia? Vcjnički jedno sređstvo za vezivarife sreuišnjih vlastl na iednom mjesta, inače n i š t a, b a š ništa. Kod sporazumnih sila ne postoji ni najmanja 'namjera za ispunjavanje talijanskiii kolouiialnih aspiracija, ove se zađovoliavajn tek rljećiina. Ođgovomi faktori Itaiije proračunall su se dakle u neodgov'ornoj lakomišljenosti u svojim račrnima. onl su tz svjetskog rata povukii k'rive zakijučke. Dan veselja trebap bi za njih da bude fas, u koji će doći do toga osvjedočenja. No oni su još uvijek zaslijepljeni. To se viđi po tome, što se spremaiu, đa waleskog princa, koji ovih dana dolazl u vječni grack dočelcaju sa razvijenim ban'aolma i zvučnim fanfarama... Njemu 'će u svojoj zaslijepljenosti t>rirediti I naisvečanije ručkove, dok će im vlastiti prevareni narod da plače od — giadl... Njihova veličanstva u Beogradu. Časnicl vojne ždjoanice ,,Jtfs“ prl Jočcku. Jučerašnjem izvještaju o toku dočeka Njihovih Veličansfava im«mo da dodamo još ueke pojedhiosti. Prrje, nego ie stigao dvorslci voz bili su u neposredhoj blizinl Njegove Preivzvišenostl, gospodiua generalnog guvernora: zapovjeckiilc vojne željezince ,,Jixg“, potpuiuovnik Spilberger

pl. Spilwall, tapovjednik V. ž»ljezničkog barfaiiiuna, kapetan inžinjer Hohatiel sa svojim adjutantom I zapovjeđnik beogradske stanice vojne željeznice kapetan Vargazon. Car i lcralj Karlo primio je po redu izvještaj od sve trojice spomeuute gospode i odiilcovao svakog pojedinog. oslovtvši ga. Za vrijfttn« vladarcve posjeta bilo je djelovatij© vojne željeznice ,,Jug“ veoma veliko. Njihovom radu ima se zahv r aliti ukra*avanie svili stanica na pruzi Beograd—Veliica Plana, kao I uredan razvoj normalnog saobraćaja vozova za vrijeme svečanosti na beogradskoj stanici. Osim toga napominjemo, da su vozove, kojima su Njihova Veličanstva tamo i natrag putovali. časnici vojne željeznice „Jug“ vodiii zawkio sa njemačlcim čaisnicima 7. že!j*a*ičke direlccije. Na mašinama su vršili dužnost inž. natporuč.nilc R o s c h k a i inž. natporučnik Scholz. U unutrašnjosti voza bio je na službi zapovjednik V. saobraćajnog odjelenja natporučnik R o t h.

Povratuk Njihovfh Vdičtustava u Baderi. Kb. Beć 24. maja. Danas prije podne si.'gla su Njihova Veličanstva sa svoga puta u Baden O odlasku carskog i kraljevskog para iz Carigrada. ProšJi su lijepi, veličaiistveiii dani u Garigradu. Još jedared su zasjale sve kuće, jodared su zalepršale sve zastave i čilimi, klicalo mlado i staro, lcad su car i lcraij sa sultanom, a carica i kraijica sa prijestolonasljednikom pošli na ž#l>ezničku stanicu, da se oproste od gostoljubive turske prijestonice. IzgledaJo je, kao da grad bajke na Zlati»om Rogu hoće mladi&nom vladalačkom paru onim čestim klicanjem svijeta još jeđnom da pokaže, kae ko su brzo i duboko zadobili sanjalačku ljubav stanovništva glavnog grada turske imperije. Biia bi djetinjarija, htjeti još jeđared prikazivati ljepote Carigrada. kad su to za sva vremena već učinili toliki književni velikani. Ali pTiroda i uinjetnost, i udi 1 njihovi stanovi osj«tili su neku novu toplinu u času, kad se mladi austro-ugarski carski i kraJlevski par s njima raistatao. Vožnja r» željezničku stanicu uslijedila je od Merassim-kloska kroz jedinstvemo lijepe Jildiske vrtove, pored sniiežno bijelog čarobnog đvorca u Dohna-Bjikč«, pored kao zagasitoplava svita sjajnoig mora u noći, kroz Oaiarttt, okićen# barjacinia, preko

sjajno dekorisanog mosta u Peri, po» red hiljađama gradjana I vojnika, pored brodova, koji su svojim ponosnim barjacima pozdravljali mlade uzvišene goste. Pred povorkom j« jahao vrhovni koujušnik. Za njim su išli prvl jahači u crvejiim, zlatom optočenim kratlcim kamizolima i poiovina eskadrona gardista u kao nebo, plavoj atilL. Za ovima je jurila četveroprežna galft« lcočija viadara, upravljan* s konja, sa bogatim ornanicntitna u zlatu. Airstrougarslci car i kraij sjedio je u nrari.itskoj uuiforini s desne, a sultaai, najmladji austro-ugarski maršai i poštovaaia dostojui vlađar os^.nskc države, s lijeve strane. U družoj kočiji vozila se carica i kraljica sa carskim otomanskirn princom, zatim je opet siijedila garda na konjima I sjajna povorica pratnie. Uiice su carigradske bile dup•kom pune. Kad je carski i kraljevsk! par kroz njih prošao, nije u njima bilo prazno ni jeclno jedino mjestance. Bilo je tu i domaćih i stranaca, koji su svi žeJjeli, da vladalački par još jedared vide. Ođiična je carigrađslca policija teškom mukom održavala red. Svjetina je svaki čas provaljivala ređove. Na putu su se igrala djeca, koja su još u posljftdiijem trenutku po drumovima sipala cvijeće, te preicrasne giasnike proljeća. Kad se približila sjajna povorka, svjetina je u ra-znim jezicima počela klicati svoiim gostima i svome vladaru. Djeca su tapšala rukama, zastave se spustile na pozdrav, a čitava kiša cvijeća prosu se na vladalački par. GaT i kralj i carica I kraljica nijesu se timarali odzdravljajući. Za svakl svoj odzdrav požnjeli su nova kltcanla. Divna siika Njihovog dolaska, ponovila se pri oproštaju na željezničkoj stanici. Najskupocjeniji ćilimi iz dva svijeta pokrivali su zemlju i zldove. Izgledalo je, da su nebroiena biaga ckmešena, samo da bi se stsrorio što dostojniji utisak. Kad je bio žeijeznički voz spreman na odlazak, prrstupi cax i kralj još jednom sultanu, da mu dirljivim riječima zalivali za ovalco srdačno gostoprimstvo. Sađ započe tniimni oproštaj, koji je na sve prisutne ostavio dubok utisak. Hiija.dama svijeta, koji nije mogao dobiti mjesta u gradn, a htio ie carski i kraljevski par još jedared pozdraviti, slegao se ovamo. Jednospratne zgrade od OueJhane, spoljni vrt Seraja, Kumkapu, Jenikapu, Psamatia, stari gradski zid na Porta Aurea, izmedju dvorca od sedam kula i niora — sve je vrvLlo nepreglednom masom svijeta. Voz je pošao ... najprije lagano, a onđa sve brže, no njegovu buku nađgiasaše uzvici i lclicanje Otomana. Sa brodova u Mermerskom Moru odjeknuše pozdravi, a sa krovova prastarih ku!a I zidova spustiše se zastave. Carski i kraljevski par je stajao neprestano na prozorima svoga vagona 1 zahvaljlvao, dirnut ovom Ijubavlju i vJernošću. Turska počasna straža i austrougarski poslanik i vojni opunomočenik u Cairigradu, pratili su vlađalačlci par do San Stefana. Stigavši u San Stefano voz je stao, da za nekoliko minuta opet krene, kad iz jecine stražarske kuće odmah prema caričinhn i kraljiČinlm kolima, odjeknu stara tiroiska pjesma: ,,Zu Mantua in Banđen“. Carica i kraljica čuvši ovo, htjede da

Kuća J© Krsnranova mala, niska lcrovinjarica, peđnprta sa dve strane debelirn hrastovim gredicanna. Pred lcučom, u jedan gotovo pravilan polnkrug, utabana zemlja. Odatle do bunara vodi itska putanja, koja vijuga kroz gustu, zelenu travu. Iza kućice je naslon, pokriven lcao i kuća krovtnom. Pod naslonom vidj se male, neokovane taljige, sa drvenitti osovinama, gvozdenim čivijama ali bez i Jednih šaraga. Do naskma, prućem opleten, a krovinom pokriven kočak, pred kojirn preko celoga dana čoprlca živina: petao sa nekoliko kokoŠaka. Celo ostalo dvorište bilo je zaraslo u gust, bujan korov, u koji se pillći kriju od jastreba, a iz koga se konjčić, Krsmanov ,,Alčo“, koji pase po dvorištu, jedva tnogao videti kad u njega zadje. Ta kućica sa dvorištem i onfm što je u njemu bilo je jedino imanje Krsmanovo. Sve je izgledalo nekako sumorno, žalosno. Ođmah, na prvi pogled, kad pored te kućice prodješ, vldiš bedu i nevolju, vidiš ubitu sirotlnju... AH i j>ored sve slrotinje I nemaštine, Krsman je sa s\ r ojom Anicom žlveo srećno 1 može se reći i dosta zadovoljno. Sta će čovek, kad za bolje nikad nije ni znaio? Satno kad >e Bog dao zdravlja, a za drugo se on nilcad nije brlnuo n! bojao i sve mu je bllo laka U piočetku, dok još behu mladjt, dok Ih Još ne obhrvaše đeca. dok behu samo on i Anica, radill su zajednlčki, naporedo. I nadničili su drughn, Imućnijim ljudima po selu, I uzlmall

pod napoltcu po jednu dve njlvic« kojo sarnf obrade, zaseiu kukuruw>m, pasuljc.tti, bundevama. Gladni nisu nikad bili. Uvek su imali dosta hrane za sebe, a po nešto im je, Boga mi, i prettcalo te se za to uzme 1 po koja para za porez ! drugo potrebe, koje ima svaki čovek, pa ma on bio i slromah. Ako bi što i preko toga pretcUo, nosio je u Šabac u šteđionicu i os4avijao na štednju. Još lcad su se uzeli, prvih dana, cJogovoriii su se: da rađe i štcde, da bi vremenom, mogli napravlti l«pšu kuču i prekupiti n«iko imaaij*. — Napravićemo kućfcu sa đve sobe, je li Krsmane? govoriift bi Anica niilo ga gledajući. — Hoćemo, ako Bog da! — Pa je pokriti crepom! prođuŽavala je ona u svom odufevljenju, mazećl se oko njega. — Crepom, tvrdio Je on. — I vajat ćemo pravitl? — I vajat. — I ambarić! — Pa trebaće nam I ambarić, tvrdio je on, miluiući je. — Ih, ja blago li si meni. Da II ću to ja dočekati, kliknula bi Anica 1 zamislila*se. U svojim misliraa, ona je već u budućnosti gledala svoju kuću creparu, po kojoj se, puna sreće, šeta iz sobe u sobu. Do kuće vidi vajat ođ širokih brvana, i on crepom pokriven. ■a malo daJJe aimbarić... Time su se, eto, Krsman I Anica oduševljavali mladim danima, kad u veče umornl dodju sa rada. Ta nada u bolje dane hranila je dušu njihovu.

Docniie, kad navališ« sitna deca, Anica mu je irtogla manje pomagati u poljskim radovima, ali za to ie on dvoinom više ratlo. Ncgo, ni Anica nije sedela skršt«nih ruku. Pored toga što je gledala svoiu decu, radila je ona seockim ženama, dotnaćicama i kod njik>vHi kuć« i kod svojc kuće. Ona j« bila vredna kao krtica, a razumevala je se u ženskkn posloviina kao maJo fcoj« u sek. Kad Anica naveze ubrar dač ili pregaču, tri dana oči da ne odvojii. Kad oita iskleča ćilim, misliš swd če progjovoriti!... Još dok je bila d«vojka emlo »e u selu za Anicu ie vreckia i umešna^ I ako je bila sirota, imala je vazdan prosioca. Mogla je otići baš i u gazdinske domove Ali ona nije na iiname gledala, Jer Je volela »voga Krsmana. — Je li istina, Anice, da te traiio Srnić za svoga slnovca? pttala je onda jedna drugarica. — Jestel — Pa? — Pa ništa, odigovorila je otta sle* žućl ramenima. — Kako ništa? — Tako, nlsam htela. — A što bolan? — Takol — Ih, zar u onaki dom tl nisf htela? Ooako bogatstvo bolanl kori je drugarica. — Bog Je bogat, odgovara Anica, a I u Srnića kući mora se raditl kao I u svakoj drugoj!... I To su Je obično pltale drugarlce I fcoje nisu znale da se ona vtrfl sa Krs-

manom, a one, koje su to znaJe, nisu joj Sraiča ni spominjale, jer je Krsrnan i ako siromah, bio momak na svom inestu. Ne samo što je bio onako lep < naočit, nego je bio đobar i vredan. Mnoga je gazđinska cura za njim uzdahnda, nmoga je majka poželila da joj Krsinati bude zet. I da se samo uašalio, mogao je dobiti devojku iz naiboljih kuča u selu. Aii Krsman niie na njih ni glave okretao. On je voleo svoju Anicu i nju je i uzeo... U sreči, u ijubavi, u radu i zadovoljbtvu prohujalo je brzo vreme. Krsman i Atiica začudiše se kad je pre proletelo već dcset gođina od kako se sastadoše. Najstarije dete Relja već je djak drugog razreda, onaj do njeg» Momčtlo na jesen će poći u školu. Sem njih dvojlce bilo ih je još troje maniih, sve jedno drugom do uveta. Dogovoriii su se več što će sa decom. Relju l Momčila, kad u seiu svrše školu, dać« u Sabac na zanat. Najmladjeg Strahinju ostaviće u selu, a one dve curic« majka će za život spremiti... AIl, Što naši kazali. na siromaha ć« tl najašitl i ala I vrana. Ne veli se zalud ono: „Siromah čovek, gotov djavo“. Jednog dana, pre neke godina, banuše Krsmanovoj kući kraet Mića sa nekoliko ljudi. Tražili su. neku poharu, koja se dogodila prošle noći tt selu vidjenom domačinu i imućnom čoveku Mitriću. Pretresll su bill ved nekoliko kuća u selu, pa došli i Krsm*novoj, kao vele: siromah je Čovek. šta mu znaš! Kako Je Krsraanu tada, toga dana bUo, to Je saino njegova duš«