Битеф

Zdenka Anušić (Kožareva žena) Božidar Smiljanić (Malograđanin) Vjera Žagar Nardelli Ljubica Jović (Purgerske gospe) Mato Ergović (Debeli purger, kućevlasnik gospon Blazina) Đuro Utješanović (Staro Ture) Drago Krča (Gazda Japica krčmar kod »Crvenog nosa«) Marija Kohn (Mamica) Boris Miholjević (Prvi gost) Ljubomir Kapor (Drugi gost) Božidar Boban (Treći gost)

(...) Da bi nalazila nove putove razvoja, svaka umjetnost, pa tradiciju kako bismo uopće mogli znati što smo i što nasljeđuje ili Joj se kritičkl suprotstavlja. AM tradicija nije puki zbroj svih tekovina umjetnosti, to su ona djela koja mi vrednovanjem preuzimamo kao svoju tradiciju. Da bismo do kraja uvažili tu poznatu činjenicu, moramo prema tome i kazaiište, polazi od neke tradicije koju dakle biti u svakom trenutku sposobni odrediti tu možemo. Svaka je istinski odabrana tradicija suvremena ona postaje jedna od djelatnih sila naše stvaralačke suvremenosti. Otkako se prije petnaest godina u našem kazališnom životu počelo o tome ozbiljnije razmišljati i djelovati u skladu s time, suvremeno je hrvatsko kazalište dobilo svoju istinski novu tradiciju. Nije čudo što je protagonist tradicije naše kazališne suvremenosti postao Marin Držić. Tragajući za bitnom teatralnošću izvornog Držićeva teksta, naše je kazalište izišlo iz prevlasti teatra u kojemu je vladalo dvojstvo jednog literarno konverzacijskog i Jednog spektakularno vizuainog prlstupa. Držlćev nam Je teatar otkrio punoću neke tjelesne riječi koja projicira još neslučenu punoću IJudskih odnosa. Ali istražujući korljene držlćevske sinteze dakle, proširujućl pojam

Vlatko Duiič (Kočevar) Mladen Šerment (Mesar) Ljiljana Gener (Margit) Zdenka Heršak (Stella) Mirko Vojković (Slijepac) Ivo Rogulja (Dinstman) Nada Subotić (Madam) Inge Appelt (Lola) Ljubica Mikuličić (Hajnal) Pero Kvrgić (Janez, sluga kod Pogrebnog zavoda za svečane pogrebe) Drago Meštrović (Baraba) Josip Marotti (Štijef, utopljenik)

Vesna Smiljanić (Planetarica) Emil Glad (Prvi gospodin) Vinko Viskić (Čarobnjak) Helena Buljan (Asistentica Čarobnjaka) Semka Sokolović (Anka, Janezov ideal) Krešimir Zidarić (Herkules, Ankin ljubavnik) Marino Matota Vinko Viskić (Kočijaši) Ivica Vidović (Bogalj) Drago Mitrovič Fade Šerbeđžija Mile Rupčić (Seljaci) Zorko Rajčić (Vojnik)

krleža i kraljevo (branko gavella: hrvatska književnost u hrvatskom kazalištu i naše kazaližte u književnosti) Prekratki dah naše scenske riječi, koja je, prespavavši jednu značajnu periodu scensko-stilskog razvitka, predugo pokušavala dotrajalim sredstvima dati scensku materijalnost novim zahtjevima nove književnosti, nije dopustio mladom Krleži da svoje dramske ideje bar pokusno projicira u scensku realnost komu mu je davalo na raspolaganje naše kazalište, pa je take ta insuficijenci ja te naše kazališne realnosti izazvala onu prividnu predimenzioniranost Krležinih dramskih početaka. Ali vidjeli smo da i u zrelim Krležinim djelima ima mjesta u kojima susrećemo posve novi scenski govor, i ja bih se usudio reći da Krleža u cijelom opsegu svoga opusa stavlja zahtijeve koji premašuju opseg uobičajene scenske klavijature, i to ne samo u našim domaćim scenskim razmjerima. Krleža lomi uobičajene scenske okvire, jer mu je preuzak prostor koji je njima omeđen, da bi u njemu našao mjesta za svu kondenziranu ispunjenost onoga što želi reći. Krležina je dramatika zapravo ’Gesamtkunstwerk’ u kome sudjeluju sva umjetnička područja, ali još nije, čini mi se, nitko pronašao one teško vidljive niti, koje naprimjer u ’Kraljevu’ (a to je djelo po mome mišljenju stilski tipično za cijeloga Krležu) povezuje scenski realizam kontakta mrtvo-živih sa živi-mrtvima i koreografijom razularenog kovitlanja orijaškoga ’ringišpila' što se okreće po ritmu muzike kojoj je teško naći ’normalnu instrumentalnu