Битеф

nuta u 20,22 stiglo je na Glavnu beogradsku stanicu Pozorište iza kapije (Divadlo za branou) na delu sa poznatim rediteljem Otomarom Krejdom. Tehnidka proba je održana još tokom prošle noči. Požrtvovana tehnika Ateljea 212 ko ja radi punom parom ved 20 dana imala je jedan problem manje, Living teatr nije imao na sceni nikakav dekor.

(Eliten Bitefa, 26. IX 1967)

izmenjena maša

Zbog nesreée koja se desila na probi Nestrojeve komedije u Pragu, kada je sa pozornice pala Mari ja Tomaševa i slomila dva rebra, njenu ulogu Maše tumačiće večeras i sutra Vjera Kubankova, dosadašnja Olga u istoj predstavi. Ulogu Olge igraée redovna alternacija u pozorištu Jarmila Derkova.

(BUten Blteta, 26. IX 1967)

večeras ’tri sestre’ pozorišta iza kapije

Večeras se, premijerom na BITEF-u održava stota predstava »Tri sestre« pozorišta Iza kapije. Cehoslovacki ambasador u Beogradu priređuje prijem za goste iz Praga posle predstave. (Večemje novostl, Beograd, 27. IX 1967)

zašto bez bitefa?

Odustajanje TV nije uverljivo: predstava Living teatra mogla je da se snimi i emituje u terminu koji ne bi obavezivao na gledanje one koji to ne žele

Objašnjenje zašto ni je prikazana »Antigona« u izvođenju Living teatra iz Njujorka, preksinoć u okviru BITEF, nije bilo dovoljno uverljivo da bi objasnilo odustajanje televizije. Prema izjavi dramaturga Karaulca TV se bojala da ne naruši integritet predstave ko ja se simultane odigrava na pozornici i u dvorani. Nije nelogično reći da je i gledalac u Atel jeu 212 bio u sličnoj situaciji, trudeći se (kao što bi i kamera) da stigne sve događaje, ne propusti ništa od zbivanja što bi umanjilo utisak celine. Nasuprot, bila bi to prava proba za televizijskog reditelja da kao i gledalac stekne svoju sopstvenu sliku onoga što se pred njim događa. Ne bi mu se zamerilo ako bi bio i subjektivan, kao što je svaki onaj koji je sedeo u gledalištu Ateljea. Bojimo se da se TV uplašila: navikla je gledaoce na određen, tradicionalan teatar, i u trenutku kad je mogla da predstavi nove tendencije u pozorištu zgodno okupljene u Beogradu uplašila se i povukla. Ni je želela ništa da reskira, da naruši integritet svoga auditorijuma i ono na što ga je navikla. Izlaz je, međutim, mogao da se nađe. Predstava je mogla da se snimi i sačuva za bolji čas, za neki kasni vedernji termin koji ne mora nikoga da obavezuje, a ipak prikaže mnogima u zemlji što se na uzbudljiv način odvija u Beogradu. Konačno, nije se mislilo i na II program, na mogudnost da to bude jedna od dramskih predstava ko ja bi pobudila mnoge rasprave, upravo ono što smera ovaj budući program. (D. P.)

(Politika, Beograd, 27. IX 1967)

revolt i bes pravdoljubivih

Sofokle-Breht: »Antigona«, režija Džudit Malina i Džulian Bek Namere »Living teatra« agresivno su plemenite. To je u toku dva i po sata, koliko traje izvođenje Sofok-

love »Antigone« u Brehtovoj adaptaciji, osetila i publika, a naročito prvi redovi, kao da na njima počiva najveća odgovornost za svet koji je »iskočio iz zglobova« za sve bivše i sadašnje Tebe, Kreonte, Antigone, Hemone. Rašireno verovanje da publiku treba uvudi u igru i ne dozvoliti joj da ostane po strani i na miru, ovde je skoro doslovno, u svakom slučaju veoma striktno shvadeno, i bes pravoljubivih livingovaca sručio se na gledalište bez milosti i okolišenja. Slavodobitni Kreont usmerio je svoju ratničku mašineriju na gledalište nespremno za samoodbranu! Još gledaoci nisu bili ni zauzeli svoja mesta a sa otvorene scene, bez dekora i rekvizita, srudio se na njih snop ispitivačkih očiju. Zgranut i zgađen, zabrinut i osuđujući, ovaj pogled je tražio krivca i saučesnika za društvo i život, za politiku i ideologiju, za kulturu i civilizaciju u kojima su ratovi i tiranija mogudi i prisutni. Ovakav svet, ovi entuzijasti i zaverenici teatra i ideje nenasilja, strasnički će i razgoropađeno pribiti uz sramni stub što ga Ijudska glupost i bestijalnost za sebe i svoju zlokobnu moć podiže. Suzdržano i dostojanstveno izgovorena je himna čoveku da bi na sav glas bila izvikana zloupotreba što je on sam nad sobom vršio. Čitav arsenal pogrda zasuće Kreontov grad nasilja, taj simbol čudovišnosti što ga rađa svet bez slobode i pravde. Ali Living teatar se ne zadovoljava samo time da propoveda. On bode i da übedi, da proširi svoju veru i nađe joj pristalice. Zato je ovaj protest Ijudi dobre volje komponovan kao magijska igra, kao činodejstvije čija je svrha da pridobije vernike. Pozorište je ovde shvaćeno i koristi se kao jedan od načina i vidova društvene akcije. Vera na kojoj se ova smišljena teatarska egzaltacija gradi šira je od religije i ideologije. Njene dogme su ljubav, sloboda, mir, jednom rečju svečovečnost. Ovaj program je uzet na osnovu na kojoj valja da se, posredstvom jednog opsedantnog prikazanja, ostvari sjedinjavanje scene i gledališta, propovednika i zalutalog, ali ne i definitivno izgubljenog građanina. Metoda je veoma drevna: ostrvljen đavo otvara put anđelima.

9