Битеф

(Bilten Bitefa, 14. IX 1968)

pražani gostuju u zagrebu

Divadlo za Branou gostuje u utorak i sredu u Zagrebačkom Dramskom Kazalištu. Oni će prikazati »TRI SESTRE« od Cehova prve večeri, a novu jednočinku Topola »CAS LJUBAVI« i Sniclerovu dramu »ZELENI PAPAGAJ« druge večeri. Tako će Zagrebčani videti ovu premijeru pre Pražana.

(Bilten Bitefa, 16. IX 1968)

prijem u ambasadi čssr i odlazak divadla za branou

Ambasada CSSR priredila je prijem za članove ansambla Divadla za Branou. Na prijemu su bill članovi Ateljea 212, kao i uprava Bitefa. Posle prijema članovi praškog ansambla otputovali su autobusima u Zagreb, gde će gostovati u utorak i sredu.

(Politika, Beograd, 17. IX 1968) Drugi BITEF 212

odsustvo stila

V. Šekspir: »Mera za meru«, režija Peter Zadek Neizvesno je zašto je Peter Zadek za polaznu tačku svog eksperimenta izabrao bas Sekspirovu »Meru za mem«. Da li zato da binas uverio da teatru, kako ga on i njegovi saradnici, članovi ansambla »Teatra der freie Hansestadt« iz Bremena zamišljaju, Sekspiri, odnosno literatura i svekoliki artizam nisu potrebni. Zadekovoj interpretaciji Sekspira koja je pre svega kritika, ne nedostaje smelosti, ali joj zato, u velikoj meri, nedostaje valjanog razumevanja »Mere za meru«. Kako reditelj predstave sam ističe »u osnovi ove inscenacije ne počiva nikakav stil, nikakva teorija, nikakav svestan estetički stav«. I upravo ovo odsustvo stila jedini je stil na kome je Zadek gradio svoju predstavu. Sve što je Sekspir nastojao da dovede do puni j eg i dalekosežnijeg smisla, Zadek je pronicljivo svodio na elementarno, na takozvane

nepobitne gole istine. Ovaj tužni podvig valja shvatiti kao demistifikaciju, kao razbijanje iluzija i predrasuda u koje nas uvode literature i građanski teatar, kao aktuelizaciju. Reditelj i glumci su po cenu surovog žrtvovanja Sekspira, izvojevali punu slobodu za sebe i svoju igru koja

je imala da pruži motive za jedan društveni stav, za jedan apel. Tako ova predstava, u stvari, vise govori o tumačima nego o onome što tumači. Cinična i uprošćena kao i vreme u kome živimo Zadekova predstava je sačuvala još samo patos slobode čovekove ličnosti i strah pred smréu. Sve ostalo je, manje-više, podvrgla ismejavanju i karikiranju koji se nisu odlikovali osobitim oseéanjem za humorno. Lucidnost ko ja se ne završava poezijom pokopala je i ovom prilikom sama sebe. Najzad, nevolja nije u tome što su entuzijasti iz Bremena tako slobodoumno prišli Sekspiru, veé u tome što je u ovom slobodoumlju bilo tako malo kreativnosti. ( ...)

(M. Pervić)

(Politika, Beograd, 18. XX 1968)

veče dobre glume

M. Gorki »Malograđani«, režija G. G. Tovstonogov Kao što je to često činio, i ovoga puta Tovstonogov je svoju predstavu otvorio prologom kojim želi da naznači karakter onoga što ćemo videti: postaje jasno da će reditelj »Malograđane« Maksima Gorkog tretirati kao tragikomediju. Ovakvom opredeljenju se, naravno, ništa ne može zameriti, pa ipak, prva scena je bez autentične atmosfere, prožeta melodramatikom i stereotipnim romantičarstvom, izvesnom sumnjivom duševnošću i zanetošću što je, uostalom, uvek bila opasna zamka u koju su padali glumci i reditelji kada su tumačili Maksima Gorkog. (...)

(Muharem Pervić)

(Bilten Bitefa, 18. IX 1968)

pismo otomara krejče

Upravnik Divadla za Branou iz

16