Битеф

Prodaja narodnih dobara izlaganje Mara-a Drugo begstvo u Vensen Govor Barnav-a: revolucija je završena Priča o prevarenom narodu Poziv Marat-a na građanski rat Citât Babefa.

od režije do kolektivnog stvaranja

Uloga reditelja Od tradicionalnog postupka reditelja koje se sastoji u izboru pisanog teksta iz psiholoških razloga do puta reditelja koji je sam sa glumcima pred neizvesnostima kolektivnog stvaranja, stoji čitav razvoj jedne grupe i preko nje preobražaj samog pojma uloge reditelja. Dovoditi postepeno u pitanje sve što je moglo biti odabrano iz liénih motiva, dati prednost sticanju svesti o sebi, grupi koju je na početku vezivala jedino želja da se bavi pozorištem, a koja bi posle sedam godina postojanja mogla u krajnjoj liniji imati i druge ciljeve. Na poéetku mi se izbor 'Malograđana’ pored očiglednih razloga, učinio prilikom da se razračunam sa svim 'Pjotrima' i ’Tatjanama' koje smo nosili u sebi. Stoga je režija bila ne toliko osuda tih očajnih ill jalovih mladića koliko čehovljevsko videnje dobro poznatog i tek napuštenog sveta. Sredstva su bila tradicionalna: öitanje teksta oko stola, vežbe po Stanislavskom, podela na osnovu audieija, Jedini značajan opit bio je mesec dana rada u Ardeši: naše prvo iskustvo zajedničkog života i samim tim i teškoća u odnosima sa glumcima, koji su, nespremni. teško shvatali potrebu tog rada. Trebalo je po svaku cenu napraviti ekipu rešenu da dosta dugo radi zajedno i spremnu da se potčini zajedničkoj disciplini. Ova potreba produbljenih priprema potvrdila se prilikom pripremanja druge predstave, -Kapetana Frakasa’, prvog pokušaja zajedničkog rada. Ali ipak je to ostao samo pristup onome što će biti početna tačka 'Klovnova' i '1789': pozorište vašara i scene improvizovane pod vedrim nebom, pozorište u pozorištu na koje ćemo naići i u ’Snu letnje noći'. Učinilo nam se dakle neophodnim da Jedan od nas, reditelj, nauči na nekom tečaju sve što je nedostajalo našem obrazovanju glumea i da nam to posle prenese. Tokom dvanaest meseci koji su razdvajali 'Frakasa’ od 'Kuhinje’, trupa je već okupljala tridesetak ljudi, koji su radili na drugo] strani da bi zaradili za život, a uvežbavali su sve vežebe koje je Arijana učila kod Žaka Lekoka. Giumci su Išli na tečajeve akrobatije, ucili da postave glas, da pevaju, a pre svega da improvizuju. U ’Kuhinji' je uloga improvizacija bila vellka kao na planu pokreta tako i na planu pristupa liénosti koje A. Wesker (Arnold Vesker) tek naznačio, a na glumeu Je da ih konačno uobliči. Već je uloga reditelja počela da se menja: konačna podela je napravljena tek mesec ili dva posle

kraljevini gde su ljudi neodređenih godina, izgladneli s mržnjom ill pomirenošću sa sudbinom podnosili bezumnu eksploataciju plemića i sveštenstva. A onda vidimo kralja. S dobrodušnom veličanstvenošću najavljuje da njegovi podanici mogu da ispišu svoje želje u knjigama žalbe koje će se razmatrati na budućoj skupštini staleža. Onda se sive i mrke slike koje su maločas prikazivale kao urađene kičicom, nekog Le Nain-ovog učenika, bedu seljaka, menjaju, osvetljavaju i oživljavaju: na ovu vest i najbedniji se oduševljavaju, živnu blagosi ljajući kralja zahvaljujući kome će doći kraj njihovim mukama i doći vreme kad de za njih biti zadovoljstva dosad isključivo namenjenih gospodarima. Nemaju hartije, te uzimaju neku tkaninu, čupaju pero sa kokoške, a u nedostatku mastiia jedan od njih preseca venu da bi njegova žena mogla napisati da traže ukidanje poreza na so. All kako se piše P? Niko to ne zna, a oni koji su znaii odavno su zaboravili. Neki malo manje bedan a i bistriji seljak ispisao je svoje želje crtežima kao u stripu: još jedna krava predstavljala bi za njega sreću. Kraij će ga sigurno razumeti. On nosi svoju molbu bogatom zemljoposedniku, a ovaj obećava da ce je preneti, odmah je cepa i skače u sedlo da bi apotekaru odneo svoju molbu, napisanu po svim propisima. Isti prizor; apotekar šalje dođavola pianove agrarnih reformi i seda u kola da bi svoju žalbu odneo ministru. Smešno, veli ministar, tek što je apotekar okrenuo leda, kao da će kralja interesovati problem! apotekara! I on sad predlaže reforme korisne za Francusku, čiji se ciljevi poklapaju sa interesima bogatih i uticajnih Francuza. Kralj, sedeći na prestolu, širi ruke, njegovi pokorni i zahvalni podanici kleče pod njegovim zaštitničkim rukama. Skupština triju staleža se podelila. Oni najsiromašniji nemaju mogućnosti da iznesu svoje molbe niti mogu da shvate odakle dolazi njihovo zlo. Jedan ih plemić zastupa, grof Mirabo. Sav erven u lieu, posrćući odgovara namerno prostački nekome ko ga pita zašto brani narod: 'Jer mi se podvukao pod kožu’. Dok su seljaci sanjali o hrani, stoci i lakšem životu, zima i glad im ruée nade. Vraćaju se prizori bede, sad još gore. Ljudi rukama dave rođenu decu, jer ne mogu da ih ishrane, žene jauču. Ali sad čitav narod u glas urla svoje očajanje i gnev. Skupétina triju staleža. Učestvuje pet marioneta; kralj, kraljica, sveétenstvo, plemstvo i treći stalež. Plemstvo i sveštenslvo drhte od gađenja i užasa kad pogledaju treći stalež. Sa kraljem i kraljicom zatvaraju mu vrata ispred nosa. Treći stalež uporno hoće da ude. Ovi se kradom smeju, vrata su se zaglavila, vele. Ko je? pita treći stalež. Bravar, odgovara kralj, na veliko uživanje svojih gostiju. Treći stalež je prvo zbunjen i uvreden. Sad je sam. Čuje zvuk lopte koja odskače. O, veli on, dvorana igre loptom! I evo promene. Giumci od 'krvi i mesa’ zamenjuju lutke. Treći staiež se pretvorio u Narodnu skupštinu i svi njeni ëlanovi se zaklinju da se neée rastati dok ne budu kraljevstvu dati ustav. Kralj je oterao Nekera.Vest se si ri Parizom kao dim baruta. Berza, banka, pa i trgovine se zatvaraju. Narod se Ijuti. 'Nisam rekao naoružajte narod, rekao sam pustite narod', kaže jedan od predstavnika triju 'B’. Buržoazija hoće da iskoristi pobunu, ali i da je savlada. Zamračenje. Jedna mlada žena je tu, sasvim blizu, priča tiho kako je narod mirno manifestovao i kako su vojnici pucali u gomilu, opisuje opštu paniku i kako su svi treali na sve strane, kako su opl jačkal i radnju nekog oružara da bi mogli da se brane. 'Glasnije’ zahtevaju gledaoci, zbijeni oko nje. Ona nastavlja svoju priču, ton se postepeno penje. Sad su u Bastilji, ali guverner nareduje da se puca na njih, prava klanica, užasno. Šapat je prešao u glasan govor i primećujemo da joj se drugi glasovi pridmžuju, rasuti u gomili koja guta njene reči. Najzad odjekuje gromki uzvik sa svih strana: 'Tako je pala Bastilja! Bastilja je pala!’ I prizor se osvetljava, svetlost skoro zaslepljuje, jača je no što je ikad bila, muzika odjekuje, ali ne dvorska muzika, već melodije narodnog veselja,

44