Битеф

4. Kazalište nije đruštvo u malom. Pojam kazališta sveobuhvatniji je od pojma društva i poistovećuje se s egzistencijalnim pojmovima života i svijeta. 5. The world is the stage. Primjedba građanskog teatra da ova postavka u obratnom odnosu ne stoji: The stage is the world, te da pri tom pozornica ne mora nužno značiti cljeli svijet već jedan njegov dio, zanemaruje moguónost drukčijega gledanja na kazalište kao mitski, a ne isključivo kao upojedničeni izraz čovječjeg bitka. 6. Mitsko osjećanje svijeta pretpostavlja pojedinačnu svijest o nadpojedinačnom. 7. U kazalištu mita glumac svojim pojedinačnim nastupom zastupa cjelinu. 8. Cjelina nije skup pojedinačnosti kao u gradanskom teatru. U kazalištu mita pojedinano je oblik u pojedinačnom prisutne cjeline. 9. Kazaiište mita osniva se na svojstvu sveobuhvatnog da teože biti upojedničeno. 10. U početku bijaše Zbor. 11. Zbor u sebi sadrži mogućnost upojedničavanja. lako, kao izraz sveobuhvatnog, izvan empirijskog vremena i prostora zbor sadrži i mogućnost empirijskog prostora i vremena ostvarenog u rađanju pojedinačnog ja. 12. U vezi s pojedinačnim, a to znači vremenskim i prostornim raslojavanjem zbora, javlja se problem govora i pokreta. To raslojavanje očituje se u prvoj fazi u vremenskom pomaku govora za jedan do dva sloga što nalikuje fotografiji pokreta snimanog produženom ekspozicijom. Pojedinačno ja ostvaruje su u odnosu na zbor i upotrebom individualnog ali ne i individualiziranog pokreta. 13. Iz takvog, u govoru i pokretu raslojenog zbora, moguéa je u drugoj fazi pojava pojedinačnog ja. Pojedinačno ja rada se iz zbora promjena vremenskih, dinamičkih, prostornih i melodijskih kvaliteta u odnosu na zbor. 14. Građansko kazalište ne vodi raéuna 0 procesu raslojavanja sveobuhvatnog u individuaino veé uzima individuo kao gotovu datost te početak i kraj svog interesa. Kazalište mita bavi se postankom individue iz mita i njenim vraéanjem u mit. 15. U kazalištu mita individua živi svoj osebujni život u odnosu na svoj mitski bitak neprestano mu se obraéajuéi i vraéajuéi katkada svjesno a još češće iracionalno. To mitsko osjećanje iskazuje se vraéanjem u vrijeme, dinamiku, prostor i melodiju zbora. 16. Mitsko se kroz individuaino ostvaruje 1 obogaéuje kao sto se i individuaino ostvaruje i obogaéuje kroz mitsko. Taj procès nije mehaniéke prirode jer se radi o neprekidnom dodavanju individu-

alnog mitskom i obratno. 17. Kazalište mita jest put od sveobuhvatnog prema pojedinačnom te vraéanje pojedinačnog u mitsko. To je put rađanja života i smrti. Na torn putu individua crpi iz sveobuhvatnog i obogaćuje ga za individuaino. Mogućnost odnosa mitskog i pojedinačnog neiscrpna je. 18. Građansko kazalište podjeljuje čovjeka na duh I tijelo. Kako je građansko rezuitat kršćanskog osjećanja svijeta, to ono daje prednost duhu nad tijelom. Otuda je građansko kazalište verbalno. Kazalište mita jest kazalište tjelesnosti duha i duhovnosti tijeia. Kazalište mita jest kazaiište nedjeljivog čovjeka. 19. U kazalištu mita govor jest tjelesan a pokret duhovan. To znači da govor ima prostorne kvalitete a pokret melodijske. Zajedničke kvalitete su im dinamika i vrijeme. 20. Građansko kazalište bavi se funkeionainim mitsko kazalište izraznim govorom i pokretom. Treba napomenuti da kazalište mita ne odbacuje fukcionalnost govora i pokreta veé otkriva i njihov autonomo! izraz. 21. Takav izraz jest znak. 22. Riječ i pokret u gradanskom kazalištu jesu sredstva izraza, u kazalištu mita jesu izraz sam. 23. Za razliku od funkcionalnog pokreta i govora koji su isključivo izraz upojedničenog ja, znakovnim govorom i pokretom sugerira se veza upojedničenog ja s mitskom cjelinom. Dok upotreba pokreta i govora u funkcionalnom smislu sugerira individualne osjećaje, znakovna upotreba govora i pokreta sugerira Ijudsko stanje. 24. Stanjem se izražava mitsko poimanje svijeta, osjećanjem se izražava građansko poimanje svijeta. 25. U kazalištu mita stanja se izražavaju nastupom zbora, osjećanja pojedinačnim nastupom. 26. Mitsko poimanje svijeta očituje se u kazalištu mita posebnim odnosom prema tzv. scenskom prostoru. Za razliku od građanskoga kazališta u kojem je scenski prostor funkcionalno odreden, u kazalištu mita prostor je znakovan. 27. mita posebno se odnosi i prema problemu tzv. kostima. Dok je u gradanskom kazalištu kostim oznaka upojednicnog ja. u kazalištu mita kostim je naznaka sveobuhvatnog ja. 28. Kazalište mita pretpostavlja i drukčiji odnos publike naspram kazališnom činu. Dok građansko kazalište komunicira s publikom u sferi racionalnog doživljavanja, kazalište mita obraća se sferì iracionalnog u čovjeku. Prvo se obraća apolinijskom a drugo i dionizijskom u čovjeku. Sredstva kojima se izražava građansko kazalište, a to su funkcionalni govor i pokret, obraćaju se jednako ta-

to funkcionaliziranoj svijesti i osjećajima gledalaca. Taj se odnos iscrpijuje u potvrđivanju stanja stvari. U kazalištu mita, koje upotrebljava izrazni govor i pokret, gledalac je prisiljen prepoznavati i povezivati te znakove na do tada nedoživljen način. Nasuprot jednoznačnosti funkcionaliziranoga govora i pokreta, znakovni govor i pokret svojom polivalentnošću dovode gledaoca u aktivan stvaralački odnos prema kazalištu i svijetu. 29. Građansko kazalište je zatvoreno kazalište mita je otvoreno. (Na formulaciji Načela radili: Georgij Paro, Ivica Boban i Marin Carie.)

pisac STJEPAN MIHALIĆ rodio se u Karlovcu 16. srpnja 1901. Risati je počeo kao gimnazijalac, i to stìhove i za scenu, da bi se pomate sve vise priklonio prozi. Staino živi u Karlovcu, od g. 1955. u mirovini, (umirovljen je kao direkter kazaiišta) —, da bi upravo od tog datuma, oslobođen službenih dužnosti, do danas stvorio gotovo toliko koliko je i do umirovljenja. Kako je rečeno, »piše stihove, novele, romane, drame, kritike, napose kazališne osvrte i feljtone« (podatak iz knjige SUVREMENI PISCI HRVATSKE, izdanje NIP-a Zagreb, g. 1959). Stjepan Mihalić surađivao je i surađuje u gotovo svim našim književnim časopisima, zatim u povremenim izdanjima, kao i u dnevnoj stampi, a objavio je dvadeset knjiga, što novelističke proze i romana, a što drama, stihova i feljtona. Danas, iako u godinama, već šestu godinu uređuje mjesečnik SVJETLO u Karlovcu u izdanju Ogranka Matice hrvatske, u kom širom »otvara vrata« mladima, a u iste vrijeme, okupivši lijepi broj suradnika, skuplja u torn liste karlovačku kulturno povijesnu dokumentaciju. U SVIJETLU je sam objavio nekih četrdesetak feljtona o Karlovcu i njegovim Ijudima, dajući prednost »zaboravijenim junacima« karlovačkog društva i s njegovih ulica. Dok se s proznim djelima, osobito romanima »Teleći odresci« i »Elegija«, kao i nizom noveia, uspio svrstati u prve redove hrvatskih prozaika, sa svojim scenskim stvaranjem nije imao sreće, iako je napisao dvanaest što drama što dramskih bajki, uz jednu komediju. Prve tri drame, (»Grbavica«, »Atrakcija«, »Bukovački«) —, izvelo mu je kariovačko Pučko kazalište u režiji Hinka Tomašića, u vrijeme između dva rata, kad je iste, uživalo svojevrstan ugled > u na-

99