Битеф

dem kazalidnom životu, pa je s tim djelima bilo pozvano i na gostovanje u Zagreb, kao gost kazaiidta u Frankopanskoj ulici. Od ostaiih dramskih djela spomenuli bismo »Pred dan«, »Kraj Sudara«, »Patent«, »Mama Mag«, »Izlet u Vukovac«, »San i java malog Aladina« i »Snjeguijica se buni«. Ove zadnje napisao je za Omladinski studio, koji je uz iutkarsku sekeiju i balet osnovao u okviru Narodnog kazaiidta u Karlovcu, komu je detiri sezone bio na delu, do umirovljenja. korak po korak (Uspomene II) ... Pa ipak, od sveg dto sam na biio koji nadin objavio u tih svojih prvih sedam godina, »Grbavica« je najzanimljivija, dto ne znadi da je smatram i svojim najboijim tadadnjim ostvarenjem. Pomaio romantik, na svoj nadin, prožet kariovadkom intimom, usisavdi duboko patrijahainost u kojoj sam proživeo prvu miadost, otkako sam kao pudkodkolac vidio prvu ozbiljnu kazalidnu predstavu, ja sam ovaj nad bivdi Jeladidev trg, danas Trg Mordala Tita, to karlovadko živo sree, zamldIjao kao stvoren za umjetnidke pudke igre na otvorenom. Te svoje sanjarlje u nekoliko sam navrata izrazio i u svojim knjigama, primjer je onaj jadnl Motlkad u romanu »Rakovac u Vinovrhu«, kamevalski pies oko zdenca na trgu u »Elegiji«, da ne navodim drugo. Ta stara skladna padetvorina, kamo se siijeva osam ulica karlovadke jezgre koju kojekakvi samozvanci nastoje na sve mogude nadine poniziti, jer to je Jedini izraz za ono dto se od nje dini —, okružena uglavnom crkvama i vojarnama kao kuiisama, sa svojim tidinama u vedernjlm satima, vojnidkim mirozovima u povederjima, zvonjavom usred muka, priviadiia me jod kao djedaka, jer se na njoj odvijao najznadajniji dio nade intime i nadih senzacija. .. ..Za mene je to bila gotova pozornica, pa premda starac, o tom sanjarim i danas. Zadto to spominjem? Naprosto zato dto mi je taj neostvaren san dao »Grbavicu«, koja nije nidta drugo ved scensko rjedenje motiva, koji sam prije toga nastojao rijediti u novelistidkoj prozi, misiim novelu »Grad übija grbavu majku«. ... Pldudi »Grbavicu« gledao sam kako se i odigrava preda mnom, i upravo na trgu, jer taj je ne samo odludio da se pide »Grbavica«, ved joj je svojim prostorom uvjetovao i oblik. U torn pogledu

nije dakle bilo nikakovih »predložaka«, »uzora« (kako se to pokudava »sugerirati« poslije skoro četrdeset godina), ukoliko »uzor« nije što se oko čovjeka kreće, bilo u svagdašnjici bilo u knjigama, kojlh sam se načitao od svoje sedme godine strpavdi u sebe ditave biblioteke.., ... U našem Pučkom kazalištu, uglavnom sve mladi Ijudi, stalno smo misiill na nešto »novo«, »svoje«, ali u tom i »karlovačko«, što »nije ničemu slično«. Tako smo tražili priznanje za svoje napore I žrtve utvrditi se kao netko tko predstavlja čvrstu vrijednost u svojoj sredini, koja nam se u početku dodude smijuckala, no naša ju je upornost primoravala da nas je ipak morala prihvatiti i priznati. Sad bi možda trebaio spomenuti kako je zappavo nastala »Grbavica«, što joj je bilo neposredan povod, pokretač. Jedne vederi došao mi u stan Ciča, Ninko Tornasi, naš reditelj i jedini profesionaiac, na području kazališta fanatik kao dto sam ja bio u književnosti, donijevši pod kaputom požunac najdidće šljivovice, dar jedne od njegovih obožavateljica. Da ne smetamo Slavku u snu, bila mu tada jedva godina, smjestill smo se u kuhlnji, tu stali opet jednom krojiti kazalidnu kožu, i uz crnu kavu Zlata nam je te nodi nakuhala lonce —, u blagoj nodi kasnog travnja zakijudili kako je napokon došlo vrijeme kad se »nekaj mora i more napraviti«. Negdje pred zoru, uzbuđen, demu je dabome pridonijela i prepedenìca, ja sam, iznenada nadahnut trgom, naveo sludaj bijedne i ismijavane grbave majke, člda oduševljeno prihvatio, i stvar je mogia podeti. Napisao sam tu dramu »na dudak«, u nekom povidenom raspoloženju, bunilu, stalno podjarivan od Čide, komu sam ditao sliku po sliku. Međutim, uvježbavanje je biio pravo mudenje, narodito za Zlatu, koja je preuzela naslovnu ulogu, a mi je se nažderali ne znajudi još ni sami kako bi sve to izgledalo da bi zbilja bilo »nekaj«. Tekst je davao mogudnosti kakvih boded, no bad u torn je i bila »greda«. Traini smo da bude kao da se zbiva »pedalj nad zemljom«, prepirali se, svadili se, »pili krv« jedni druglma, sve dok Zlata, i umorna i ogordena, »sita svega«, na jednom pokusu ne pronade »pravi osnovni ton«. Zappavo, biio nas joj je »preko glave«. Te vederi, narodito ojađena, zapodela je svoj »putujem« gotovo neprisutna, kao »van stvari«, dajudi tekstu boje snoviđenja u kojem lebdid zaista »pedalj nad zemljom«. »To«, »tako«, »tu smo«, duvdi je, stali smo vikati Tomadid i ja dolje u dvorani skadudl kao dva poludjela jarca, dok nam se Zlata odozgo osvetnidki rugala, ironizirala i autora i reditelja, koji su joj »mogli odmah redi

što su htjeli«. Ta Zlatlna intonacija postala je ključ, sve je bllo jasno, i Ciča je napokon mogao dokrajčitl naš spodetka nebulozni »nekaj«. (Stjepan Mihalić)

100