Битеф

kratak istorijat eksperimentalnog pozorišta iz porta

»Circulo de Cultura Teatral«, prva ustanova u zemlji koja je trebalo da se posveti pripremanju predstava i organizovanju kulturnih aktivnosti usmerenih ka napretku i unapređenju pozorišta, nastao je 21. oktobra 1952. u Portu, drugom po ve lié ini gradu u Portugaliji, u duhu potpune samostalnosti i kolektivnog rada. Ciljevi su mu bili obnova portugalskog pozorišta, oživljavanje najbol|ih komada domaćeg i stranog repertoara i vršenje ekspenimenata u pogledu režije, igre glumaca i scenografije. Posto je probudio pažnju velikog broja gledalaca iz najrazličitljih društvenih slojeva, težeći preporodu pozorišta, Eksperimentaino pozorište iz Porta stvorilo je trupu od mladih glumaca, koja je, posle vellke pripreme kojom je rukovodlo Antonio Pedro jedna od najznačajnijih liönosti portugalskog pozorišta —■ 1953. prikazala svoju prvu predstavu: Chancelerovu »Kap meda«, čehovljevu »Prosidbu« i adaptaciju jedne od portugalskih priča iz »Cancioneiro«. Od teda je Eksperimentalno pozorište iz Porta otkrilo portugalskoj publioi cuvene pisce iz celog sveta, kao sto su Miller, Cocteau, čehov, Synge, Steinbeck, O’ Neill. Kleist, Wilde, Faulkner, Betti, lonesco, Wittiinger, Buero, Frisch, Beckett, Shaw, Tardieu, Cuzzani, Odets, Salacrou, Osborne, Garcia Lorca, a isto tako i savremene portugalske dramske pisce. Sa 86 postavkl i na hiljade predstava po čitavoj zemlji, Eksperimentalno pozorište iz Porta postalo je najčuvenija trupa u Portugaliji, koja je u isto vreme produbila svoju opštu kulturnu aktivnost farojnim predavanjima, siimpozijumima, izložbama, i si. I pored svih ograničenja materijalne i druge prirode, Eksperimentalno pozoriite iz Porta nabavilo je pozorišnu biblioteku, objavljuje biltene i aktivno učestvuje u îzdavanju ,i pomaganju izdavača pozorišnih delà u veiikom tiražu, koja ranije kao i da nisu postojala. Nekoliko godina posle njegovog osnivanja, zahvaljujuéi oduševljenju svih saradnika (oni trenutno broje 3000), Eksperimentalno pozorište iz Porta pretvo-

rilo je jednu bivšu perioniou u pozorišnu dvoranu koja odgovara zahtevima modernog pozorišta i take postalo jedno od prvih džepnih pozorišta na Iberijskom poluostrvu. Družina Eksperimentalnog pozorišta iz Porta dobiće uskoro jednu iznajmljenu bioskopsku salu koja se sada preureduje. Tokom posledn|ih dvadeset godina, najpoznatiji portugalski i strani režiseri radili su u Eksperimentalnom pozorištu iz Porta. Na statine mladih Ijudi u njemu je nauöilo savremenu pozorišnu vestimi i tehniku što je kasnije nekima od njïh omogućilo da budu u prvom planu pozorisne aktivnosti u Portugal iji. Eksperimentalno pozorlšte iz Porta oduvek je poklanjalo veliku pažnju deci i mladima. Uz pomoć gradskih vlasti, priređivane su besplatne predstave po školama I raznim pokrajinskim dečjlm društvima, upotpunjene izložbama fcnjiga, nagradenim crtežima I odlomcima najgledanijih predstava. Trenutno podižemo dva lutkarska pozorišta iskljuöivo namenjena deci. Zahvaljujući stalnom naporu Eksperimentalnog pozorišta iz Porta nije se samo profesìonalno portugalsko pozorište obogatilo za jednu novu generaciju glumaca, vec je to primoralo impresarije da odlože pitanje svog programiranja, zamenjujuói tako tradicionalne bulevarske komedije ozbiljnijim repertoarom. Ono je uticalo na izdavače da se pobrinu za niz posebnih izdanja koja odgovaraju zahtevima pozorišta našeg vremena. Ono je u omladini razvilo potrebu za pozorištem, što je u isto vreme jedan od izvora kulture i kritičko oružje. (Joäo Maia.)

quelques notes explicatives

Le théâtre est au service des bijoutiers et des fabricants de fourrures de vison. Bien digérer. Mettre le doigt sur la petite plaie. Démodés les confesseurs tous fait son temps! —, il faut découvrir de nouveaux calmants, des consolateurs, des hallucinogènes autorisés par la loi. C'est ce qu’on appelle la critique constructive. Assez! Voilà pourquoi »théâtre de l'autre coté«. La critique ne peut être que destructive. La trajectoire de la répression part du sexe et atteint le sexe après un parcours sexuellement animé. Sous le masque inflexible d'un Etat tremble toujours le

plasma d'un groupe social incertain, rendu a l'aliénation d’un travail avilisant qui fait de l’homme une bête pleine de pretentions de manger du caviar et d’acquérir un frigidaire pour le conserver. Au-dessous du pouvoir, sanglote un fleuve inépunisabie de sexes coupés. Voilà pourquoi, sous la houlette de tonton Reich, »La Maison de Bernards Alba«. Les ordinateurs nous trompent; derrière eux, c’est l’homme qui les fait marcher. Les photographies nous trompent; derrière elles c’est le photographe qui choisit le paysage. Federico, naïf et aristocrat, aurait songé sa maison pour Bernarda avec les yeux d’un spectateur de cinéma muet. Bon. Mais nous, en pariant pour la réalité, nous rejetons le lion de Mister Goidwin. De Goya a Bunuel le bon gout est garroté par cent mille images qui ne se resignent point. Voilà pourquoi le pouls expressif du spectacle. Les mots ne suffisent pas, ce sont des momies. Usés, tordus et pressés par des philosophes, des écrivains et des orateurs, ils ne servent guère qu’a suggérer le souffle d'un immense feu d’artifice. La tare ne bavarde pas, la terre déclenche son cri de femelle transpercée contre les coupoles des Academies. Et reste accroché aux girouettes son défi impossible. Voilà pourquoi le »cante flamenco«, viscéral et tellurique. Contraste et diapason du jeu des comédiens. La caste policière des eunuques se dresse toujours sur les cachots de l’lnquisition. Le châtré châtre et se venge ainsi inutilement. Bernards n’est pas une femme ni un homme, mais un amphybe vis queux et lugubre, un absurde grotesque qui légifère sur la morte. Le geste ambigu d'un travesti. Voâlà pourquoi Bernards Alba est incarnée par un homme. (Angel Facio.)

90