Битеф

metod

Teatro Maschera radio je od početka u teatarskom istraživanju I eksperimentisanju na sledećim osnovama: a. U svakom sistemu (teatar) prisutna su dva bitna trenutka; prvi, teorijski, sastoji se od svih manje ili više opštih pravila (zakoni) date nauke (teatar), strogo povezanih izmedu sebe tako da eine jedinstveni sistem zasnovan na izvesnim nauönim principima razmatrane teorije. b. Drugi trenutak iskustveno eksperimentalni sastoji se u takvim postupeima koji dozvoljavaju povezivanje prethodnog iskustva sa svim pojedinačnim pravilima i tako omogućavaju ispunjavanje svih mogućnosti primene (pravila). ... u svetlu ovakvog poimanja jasno je da je nemogueno govoriti o apsolutu ili definitivnosti bilo kog postignutog rezultata, pošto je izvesno da istraživač ne može odbaciti moguenost da u bilo kom trenutku kodifikuje svoje zaključke na način kao recimo: »i najsavršenije délo rada nova otkrića i tako vodi delima koja će ga nadmašiti«. Svest o privremenosti bilo kog modela ne smanjuje metodološku vrednost modela uopsíe, vrednost koja je pre svega u podstreku na domišljanje i stvaranje takvih uslova u kojima ce se moéi proveriti valjanost privremeno uzetog modela. Ovde se podrazumeva da je falsifikovanje Jednog modela, tradicionalno priznatog kao istinitog, plodnije od njegovog proveravanja, jer predstavlja polaznu tačku za nove i suptilnije analize i predloge, vodeći računa da se istrazivanje ostvaruje kroz sve vécu mnogostrukost metoda, od kojih ni jedan nije priviiegovan u odnosu na ostale . (Teatro La Maschera)

prikovani uza zid

kopiram drugog i dosta

Giancarlo Nanni kaže: »Kopiram drugog i dosta o tome. Šta još hocete od mene?« Kaže Leo de Berardinis; »Ne uznemiravajte me, pišem poeziju, stvaram umetnost«, Mario Ricci kaže: »Uzimam razl icit materijal, spajam ga, to je politički sasvim dovoljno.« Vasilicö kaže: »Treba slediti ideju, oglodati je do kosti i ništa drugo.« Memé Perlini kaže: »Zato što se bojim tela, fizičkog, služim se slikom, šta vi o tome mislite?«. I ostali svašta izjavljuju (U Rimú i van njega). A svet i dalje dobro živi. A šta kritičari kažu, šta mi svi kažemo: gledamo, osećamo, pišemo, komentarišemo. Sa nešto malo ideja, sa još manje osećanja, ne samo da čvrsto stojimo na zemlji nego uz to još i donosimo krive ocene i zaključke, ovo je dobro, ono nije. Ovo je maloice bolje, ono gore i tako stalno. Takve grupe Ijudi su ñas prikovale uza zid; ili govorite o ñama samo dobro, ili éemo vas smatrati za glupake. »Stara« generacija pise poeziju, živela poezija; nova se generacija bavi ne-poez¡jom, živela ne-poezija! Došii smo dotle da uzdižemo i mlade i stare, bez ikakve tematike. bez politike.

oni

Oni iz »političkog« teatra grizu svoju uzdu jer su pali s konja; oni iz »umetničkog» teatra šepure se veličanstveno po naslovima raznih novina i revija. Osvrnimo se samo na ovogodišnju sezonu; oduševljenje i strogost, oštre polemike i uvrede; te grupe i dalje vode bitke i proćišćavaju teren. A mi kritičari trljamo životinjski ruke, oči, glavu; i pravo Je da tako bude. Jer, koliko vredi Jedna predstava, toliko vredi i druga; »profesionalizam« je zapao u krizu, šalimo se, zar niste videli Strehlerov komad, kapu. dole, »muve-kočijašl» (»L’Unita iz Milana, Sauro Borelli) vođene su za ular: vodile su maestra u smrt, udri po njemu! Učestvujemo u svemu tome, ali zar nam nije dosta beznačajnih ¡deja, zar nam nisu na nos izašle te utopije? Neka se već jednom svako vrati na svoje mesto, razgraničavanje posla nije prokletstvo, .ne treba nam vise diletantizam, ko radi svoj pravi posao neka je blagosloven, umetnost nije za svakoga, ili bolje reöeno, gde su pelene, portikle I cuele kulturnog napretka? Gospode Bože, svi su na svom pravom esnafskom mestu, društveno klasificirani po receptu, a ko glasa za promenu taj je budala ili još bolje reakclonar.

a zbog čega?

Ko je bio na Olimpijadi u Minhenu, a nije se borio za fedajine je prljavi reakcionar, a ko je protiv izvesnih nagodbi sa zvaničnim vlastima je levi reakcionar. Ovo je i zvanična i nezvanična kritika. Da bi mišljenje o Jednom istom listu postalo dvojako, vrši se, uz nečuveno piratstvo, presija na Ijude koji već niz godina poznaju list i koji su mu verni. Na sreću, ostali rade mnogo i uporno i izazivaju tibe zemljotrese, suprotstavljaju se restauraciji (i toga ima, ima i ružnog podseóanja na umetnost), ali nailaze na prilično čvrste barikade. Slika kao takva uvek je postojala, šaljivo rečeno, to je nova diletantska diverzija, ko joj se ruga je budala, nazadnjak, nepotpun čovek. Slika: to je Wilson, zatim Barba (poslednji) i Brook (laboratorijske vežbej i naši »eksperimentatori« : svi su sišli s urna, svi su se prodali revizionizmu ili pak: svi zloupotrebijavaju javnu cast? Slika, slika, slika (mislim na Rostagnove momke u Torinu koji bueno fotografisu svoju sredinu, s levih pozicija, sa slatkom i oporom ironijom prema sebi, svojim roditeIjima, vaspitačima i to samo zbog »slike«]. (Giuseppe Bartolucci)

susret sa memé perlini

Odakle potičeš i kako si došao u teatar? Dolazim iz provincije, iz Romanje, nikada nisam bio u pozorištu do svog dolaska u Rim. Jednom leti u Urbinu pobegao sam od kiše, davab su Šekspira. Moje interesovanje za pozorište počelo je u Rimu; neko vreme sam radio za crtani film, verujem da moje sadašnje iskustvo duguje nešto torn crtanom filmu. Upotreba slike mi je uvek bila bliska. Radio sam sa De Tollisom čini mi se nekoliko sezona u pozorištu »Folli» dok se nismo rastali. Tu se vrlo profesionalno radilo, sa režiserom, tekstom, glumcima. Ja sam hteo nešto novo, da se izrazim i postignem kolektivni rezultat. To nešto novo se radalo i

107