Битеф

plodilo u kući »Fede« kod Giancarla Nannia i njegovih prijatelja; Vasiiicb, Orfeo i jos neki tih godina su se tu svadali i mirili do ludila. Ono što je bilo vrio važno za mene: tu se radilo zaista na drukčiji način; to je bi la radionica rodena u radu bez prethodno utvrdenih pravila, drugim redima cista i prirodna. Šta si radio u pozorištu »Fede«? Sa Naniem sam radio »Kineskog cara«, zatim u komadima »Kao Alisa«, »Buđenje proleda«, šio sam kostime, bio glumac, stvarao materijale, jednom rečju živeo sam. To je bilo iskustvo puno oduševljenja, i upravo po mojoj meri a verujem stvoreno i za mnoge druge. Giancarlo Nanni, iznad svega je sposoban da upije i teatarski organizuje ono što mu padne šaka i što vidi okom, drugim redima treba mu zavideti na osobini da iz svojih saradnika izvude ono najbolje i dto zna da sve to pretvori u scenski tekst; uz to, on je u stanju pružajući ljudima najvedu slobodu da ih pusti da pronalaze i stvaraju, -9|o ! 04.SJA0 Bpß|A BUJ9JA 01 OAS Bp LUBS B gantno scenom dok je sve oko njega u vrenju; sve što se najbolje stvori na probi on zna da uhvati i zadrži i iskoristi u pravi das. Ako ste raspoloženi da od sebe date ono najbolje, onda je rad sa Giancarlom Nanniem prava sreća, jer ako ved radite onda bar znate da se to ceni i nije izgubljeno. Radilo ñas je troje, detvoro nekoliko godina, bilo je fantastično, Manuela, ja, Giancarlo i još neki dija ¡mena ne spominjem jer za svoje sudove odgovaram lidno, za sudove drugih mogu odgovarati samo odgovorni. Iz toga rada se rodio onaj »vrijudi« Stil, upravo Stil Giancarla Nannia i svih nas, u koji smo uložili tako mnogo energije; u kome je kretanje postalo frenetidno od slika u pokretu: slike redi, slike pokreta, slike zvuka, slike boje. U to vreme za jednog glumca na sceni bilo je mogudno da zivi svoju lidnu avanturu samo ako je imao invencije, kose uspavao bar za trenutak bio je izgubljen, a uz to i publika bi ga ignorisala. Prerušavanje, komika, veseIje, jaka osedanja predstavljala su, da tako kažemo, »detvrtu dimenziju« i davala predstavi neku prozirnost i frenetidnost u kojoj se akcija neprekidno kidala i nastavljala. Glumac nepripremljen za takav rad izgubljen je u teatru ovakvog tipa, a i glumac osrednjih kvaliteta se nade u nevolji. Ako se jednom dozvoljava da sve radi, onda on zaista mora dati sve od sebe. U suprotnom, zaostaje I skrede na pogrešnu stranu. U takvoj se sredini rada osećanje obaveze prema drugima I to osedanje podtovanja za ono što onaj drugi hoce s tobom da stvori, rada želju za utrkivanjem u srednoj napetosti bez rivalstva, da se dospe do zajednidke tacke umetnldke »uskladenosti«. Tako sam ja kroz eksperiment dodao do zaključka da se može praviti i drukčije pozorište od onog zvaničnog i da se može biti i drukdiji glumac a ne glumac za »tržište« dija je glavna briga da dođe do »uspeha«. A sada si kod svog prvog iičnog iskustva: zasto bas Pirandello? Proditao sam »šest lica« samo jedanput i to sludajno i bio sam odaran. Nisam ga vide d¡tao ali sam u sedanju zadržao neke citate. Nisam stekao übedenje da je jezik Pirandella nesavremen u poredenju sa savremenim duhom (smislom) déla; smisao je ostao tajan-

stven i daleko od načina na koji se govori i kojim Ijudi opšte. Uz to sam u »Šest lica« našao i nekoliko ličnih i opštih »otkrovenja«; najpre, izvestan način gledanja i delanja na sceni koji sam u sebi nosio već nekoliko godina a zatim izvesno iidno i kolektivno osecanje nesreće, čovekove društvene krize od čega se nisam želeo osloboditi a što mi je ispunjavalo dane i noći. Neobično sam bojažljiv i nesiguran kada govorim o svom radu; šta da vam kažem, ono što radim tu je, svako se u to može uveriti iz večeri u vece, jedino mogu objasniti kakvim se materijalom služim ali takva objašnjenja ne vrede bog zna šta, jedino što je važno je ono što proizilazi iz mojih »otkrovenja«. Služim se fragmentom jer je fragment uslov današnjice, a upotrebljavam sliku jer ne verujem bas mnogo u telo, u fizidku stranu. Telo, fizidki deo, u proteklim godinama je igralo presudnu ulogu na istraživačkom poiju. Fragment-slika je moj način izražavanja, ne literarni, već sam objasnio zašto se služim nekim Pirandellovim citatima ali ne intelektualno, jer sve što radim proistide iz neke moje nesredne savesti, neke egzistencijalne dimenzije. Ne znam šta gledalac dobija iz tog mog fragmenta-slike; verovatno ono isto što i ja osedam u trenutku kada stvaram i postavljam na scenu: a to je neka vrsta razonode oslobodenja snova i akcije. Moj je zadatak ipak da pripremim i napravim »fragment-sliku« a ne da je objasnim ili opišem. Uostalom, to je moj način izražavanja sebe: pokretne slike, želja da to bude film, želja da pokažem strah tela, invaziju snova, neizvesnost života i savesti, ideološke kontradikcije i nade ponašanje: svašta sam tu strpao, to je bez sumnje »opera prima« naduvana i proždrljiva. Ja, Memé Perlini, razmišljao sam godinama, nikad ne ustuknuvši, idući bez kraja i konca iz gubitka u dobitak, o sledećem: Pirandello: ko? To je moj prvi pokušaj, moj prvi umetnidki zalogaj. Ne govorite mi o lepoti, o deskripciji, o sjaju, o dubini, o sugestiji, o saučesništvu, ja ne želim da u predstavi dam komplekse, ja sam jasniji od same vode, prestao bih da se bavim teatrom ako bih se služio »poetskom« stranom, ja sam čovek koji »gleda« kroz »prostore«, koji uvedava »strane« ali sam i od onih koji materijalno doživljava te »prostore« i te »strane«. Nisam zanatlija a jos manje vizionar; ne preskačem teškoće a ipak ih racionalno procenjujem. Dopada mi se ono »bitno« iako ¡ma svoj »okvir«. Osonica Pirandellovog delà pomogla Je da moja akcija bude neurotična a da pri tome poštujem svoj lidni zamršeni problem kroz fragment-sliku. Šta misllš o svojoj ulozl u » avangardi « I u » eksperlmentu« današnjlce? Dovoljno sam »lukav« u brechtijanskom smislu pri upotrebi situacija i svoje inteligencije da bih tražio da mi se apsolutno vrati ono što uložim. Uostalom ne treba mnogo odekivati da kritika i Inteligentni Ijudi dele moje mišljenje; spremni smo zaista na sve kada više nema šta da se izgubi. Ipak sam zadovoIjan što Je prošlo ono vreme kada Je samo njih troje ili četvoro razumelo šta se dešava u teatru; osim toga, podto u Italiji ima malo autentidnog iskustva u teatru, dovoljno ti je da imaš minimum iskrenosti i kvaliteta pa

da te zapaze i da ti odaju dužno poštovanje. Ako žele da nam pomognu, dobro su došli, mi bismo morali i sami vise zahtevati pošto smo šest meseci radili u nezamislivim uslovima bez ijednog trena odmora, a sve to bez prebijene pare umarajući se do iscrpljenosti; u stanju sam da samo prisustvujem rađanju ove moje predstave tj. ne mogu sebi dozvo liti da ne nađem prostor za rad i da ga od sada sa žarom ne branim. Možda je radnja koju vodi Carmelo Bene pomalo istorijska, bolje reći pripada njegovoj lidnosti i njegovom vremenu (da se razumemo: u pitanju je šest-sedam godina, ali kao da je prošlo pola veka u smislu kreativnih kvaliteta, upotrebe materijala, samog pristupa akciji). Ono što rade Leo i Perla je fantastično, momci su se tim oduševili, njihov stav »distanciranja« od Rima, želja da poetično rade, njihovo spajanje sa »narodnim duhom« sve ih to oduševljava i obogaćuje. Ali i oni sudbinski pripadaju juderasnjoj generaciji, izgleda to kao da su nijanse medu ekspertima-gerontolozima, ali onaj koji je stekao to iskustvo u trenu shvati ono što je u letu uhvatio, ima tu nešto što neočekivano umire, ne zato što mi to hoćemo nego zbog nepredvidijivih trenutaka u procesu stvaranja, ima tu nečeg i što se rada a ne znaš gde, kako i zašto, a ako si ved ušao to ti se slučajno desilo i slučajno možeš izaéi, a ono što je važno je ne izaći iz samog sebe i žestoko se objasniti sa ostalima; ja ne znam da li sam unutra ili spolja, sada znam da moram verovati u ono što radim u suprotnom nista mi vise ne ostaje, hoću o sebi da govorim, o svom zavidaju, o svom rimskom šegrtovanju, o svom lidnom životu i postojanju. Može li se još govoriti o tom prvom pozorišnom »iskustvu«? Sve je počelo sa jednom obojenom mrljom, možda je bio i udar ali ipak nije, kada smo ušli u mrak Beata valjda zbog reakcije počeli smo misliti na svetlo; a zatim glumci, nemogude mi je da logički povezujem, glumci su u prvim borbenim redovima, neki žele da se rečju brane, drugi su se razboleli od svog bolesnog narcizma, nije bilo lako objasniti im vrednost slike, kada sam uperio svetlost na njih postajali su neprirodni. Ressella je medutim u trenu shvatila ono što hodu od nje, jednog dana mi je rekla: lica-senke koje upravo stvaramo imaju žarku žeiju da žive a i mi sa njima: to mi je pružilo utehu za sve ono što je otišlo u prazno, za sve sugestije upóla shvaćene. Jedan od njih se sam distancirao od svega valjda zbog svojih ličnih problema bez želje da bar malo pruži, možda zbog inercije ili rdavog vaspitanja ne znam, a onaj stari je nekada bio dobar glumac, posle su ga životne nedaće obrvale pa je sada bez oružja u suštini beskoristan. A pozorište se pravi sa ličnostima, fizidkim ne možeš ih izmisliti za stolom, imao sam gomilu beleški, nacrta, zaboravio sam sve to, našao sam na sceni nove ¡deje. Jer treba da računaš sa telima, sa pokretima, sa bojama, sa njihovim oblicima, predmetima, IJudima sa kojima sarađuješ na stvaranju slike. Istina je da želim da ovi momci žive sa mnom, i u torn smislu ih je Pirandellova istina duboko protresla, delimično ono nesvesno u njima, delimično njihov fizidki deo; osetili

108