Битеф

su da su »skica« neöega što se tek formira a u öemu su sami uöestvovali makar u »fragmentima«. Možda öe neko reöi za ovaj moj posao da je neka vrsta vizuelne terapije, naöin da se oslobodimo preko slike; izgleda da sam to veö rekao, ali reö je o oslobadanju ne samo individualnom, veö, rekao bih, cele jedne generacije; posto su se mladi poslednjih godina politički »najeli«, došao je trenutak razmišljanja, ne mofe se odbaciti obaveza prema društvu ali je treba upraviti prema »dubini«, upotreba realnog treba da postane društvena upotreba ali pomoöu »komunikativne« politizacije, ne bih znao bolje da definišem svoj rad i rad mojih saradnika. Nekad radim bojažljivo možda mi je od toga i muka ali uvek biram i težim realnom, irealnom realnom, možda mogu da se tako izrazim, dobro definisati stvari nije baš moja vrlina, ne želim klasifikacije, ne deformišem stvari niti ih produžujem, po meni vreme života se razlikuje od vremena na sceni, tenzija se prokleto menja, treba zaparati srce i dovesti krv do kijuöanja kod gledalaca, samo na taj naöin, po meni, dramatizovana slika ima pravo da postoji. Produžavanje »tempa« niöemu mi ne služi i kako da kažem jedi, jedi dok si za stolom a giedaoci treba da vare hranu jedino ako su u pitanju emocije i unutrašnje reakcije, šta öe im »usporavanje«, to je hrana za rafinirane to »usporavanje«, ja se obraöam onima koji su gladni, gladni sebe i onog što vide i osećaju istovremeno. Detalj i tenzija su detalji u skici, to su nezavršeni materijali, ali skica i ono nezavršeno five od tog napona ne gubeći od svoje realnosti i ne težeći savršenstvu. Bez takmičenja, agresivnost uzima ono najbolje od nas a bez iskušenja liönosti čovek postiže svoj oproštaj.

pirandello naglavačke

Ako su se kroz gustu maglu bezveznog urlikanja u predstavi »Ser i ledi Magbet« s vremena na vreme probijali snopovi bele svetlosti, dotle se u potpunom mraku, kao u buretu katrana, odvija ma Beatu 72 puna prividenja predstava »Pirandello: ko?« uzeta iz drame »Šest lica traže pisca«. Ono »ko« kao čudovišna velika maöka čući na drvetu namigujući nam zlobno sa svom upornošću upitnih zamenica a nekog adekvatnog odgovora ¡pak nema. »Vi dobro znate da je život ispunjen beskrajnim apsurdima« kaže Otac glavnom glumcu. Iz ove reöenice Memé Per-

lini je orkestrirao silazak u pakao, čitave legije aveti otrgnutih iz mraka koje prati uporan i težak muzički lajtmotiv, drugim redima, čitava povorka duhova na temu pirandelovskih muönina i tegoba, Od teksta su ostale samo krpice, mršave misli koje tako ogoljene ledeno odzvanjaju. Kasapeöi délo, i Perlini kao 1 svi ostali režiseri-eksperimentatori umesto sofizama jarosti dramaturga, uvodi öitav niz optickih varki, veštih trikova vrlo pitoresknog manirizma. Neobiöno je vest u ¡grama svetlosti. Sa reflektorima pravi svetlosne kvadrate u kojima se kreću nabeljena lica veštica sa crvenim mrljama koje se u tren oka sunovraćuju u mrak. Iz tmine izvlaöi pojedine delove ljudskog tela, odvaja ih kao slike u okvir, stvarajuói pijani univerzum bez boje i forme. Pomoću svetiosnih lukavstava i stravičnih nabora razlaže i u smrt šalje jednu za drugom svoje liönosti, to je gomila klauna i Indijanaca obojenih lica, izbezumljenih od oöajanja. Isplovivsi iz tajanstvenih daljina njegove sablasti postaju tetovirane slike u opseni svetlosti kao u zapaljenim ogledalima. Izuzev Madame Pace najuspelije liönosti, jer najviäe liöi ni pajaca, vrlo malo zajedniökog sa Pirandelbvim statuama imaju upadIjive palete tih lica sa arlekinskim kostimima. Nastrani prizor vrvi od mnogobrojnih i cesto neskladnih pojava. Lice nacrtano na ledima, glumica sva u perju, čaršav koji se kreöe kao u lutkarskom pozorištu, žuta lepeza od perja pojačana svećom, svetlucava sfera koja se kreöe u mraku. I Perlinijeva režija traži svoju hranu u cirkusu. Trapez, stepenice, kocka za veštine, pesak na podu, drvene pritke, pokretne ose, dresirana golubica: sve to miriše na cirkusku šatru, varijivi mamac svake avangarde. Na kraju, kao u nekoj madioniöarskoj numeri, pista se puni plastičnim tanjirima, a Madame Pace pal i 1 njiše sveću koja pada i gasi se. (Angelo Maria Ripelliro, L’Espresso, 21 januar 1973)

s onu stranu reči

»Pirandello: Chi?« od Memé Perlinija proizilazi iz maštovitog i stvaralačkog iščitavanja »Šest lica«. U upitnosti naslova leži jednim delom slutnja o »radoznalosti« koju Perlini želi da izazove. Radoznalost ili nešto još pro-, dornije i provokativnije. Mladi reziser, poreklom glumac u raznim istraživačkim trupama, želi da, s jedne strane, ustanovi identitet

autora, postajući neka vrsta sedme liönosti, koja, pak, stoji sa strane (Perlini ne govori) : s druge strane. on traži od sebe i od drugih podatke o jednom autoru kojeg niko ne poznaje, ili jos bolje: poznaju ga svi, ali prema predodredenim shemama. Ali, prevario bi se ko pomisli da je predstava stvorena sa ciIjem da otkrije jednog drugog Pirandella u toku njegovih dijaloga i dramatskih situacija. Perlini ne predlaže takozvani kritički ključ: njegov je program ambiciozniji utoliko što koristi tekst da bi istraživao »iza« pirandelovske reči, prikijučujući se »igri« koja mofe otvoriti pravo i istinsko putovanje jednim svetom svedenim na društvene i klasne konotacije. Perlini uzima Pirandellov tekst kao pretekst da ga izokrene i otkrije nam, ne bez iznenađenja, jedan slobodan prostor u buržoaskom univerzumu. Ličnosti gube svaki reaiistični i naturalistički sadržaj i postaju sablasti koje oživljavaju putovanje kome je mogućno priključiti se ako ponovo naučimo da gledamo i slušamo. Na poukama Roberta Wilsona i njegovog teatra sa snažnim smislom za pikturalno, reditelj odgovara napadnosti scenskog izraza utopljenog u sociologiju ili jezik politike, ne putem »bekstva« u zvezdane visine, već činom vernosti prema imaginaciji. Izgleda da smatra da bolji put za osvešćenje nije podjarmiti se u reprodukciji stvarnog (vidljivog), nego istrajati, makar uz rizik kidanja toka racionalnosti, (a kakve?), u sukobu sa kolektivnom podsvešću u kojoj su oakupljene opsesije, inkubusi, perverzne želje. To je ideja metaforičnog kupanja u svemu onome što se zaboravlja ili potiskuje, rehabilitujući ga da bi se ponovo izgradila ravnoteža i jedno bogatije zbližavanje. U predstavi se nadovezuju rediteljeva i glumačka invencija. Ali, radnja se drži na malo proračunatih momenata za koje rade trenuci »otkrića«, spontano, ne potičući iz minuciozne i programirane pripreme efekata. Ovaj tip predstave rizikuje ako ne meša formalnu gustinu sa formalizmom: ipak, Perlini ne pokazuje da je sa lucidnošću postavio ovaj problem i tako ugrožava ¡shod jednog istraživanja koje ne samo da je zanimljivo i vredno nastavljanja, nego se postavlja kao jedini odgovor teatru reči. Istina je da bi bolje bi Io da su eliminisane još i neke zaostale prepreke; slike i tisina, osim muzike, bitne su tacke oslonca kad se veö zade na ovaj teren.

(Italo Moscati)

pozorište

U kvadratnom okviru, u tankom snopu svetlosti lampice koju pokreće ruka iz prvog plana, pojavljuju se jedno za druglm, sporo, nekoll-

109