Битеф

drugom delu, ali uverena sam da sve ove činjenice igraju podređenu ulogu u omom doživljaju koji će gledalac poneti sa sobom nakon predstave. Umesto brižne kritike, ovom prilikom pored »duhovnog paketa« koji gledalac ponese sa sobom sa predstave valja obratiti pažnju i na ono što posle predstave ostaje u pozorištu i u fevođačima. Gini mi ( se da je Vigszimhàz ovom predstavom uspeo sve svoje dosadašnje pokušaje da pretvori u trajan uspeh. Ovo ne znači samo promenu i obnovu stila nego i porast misaonog delovanja samog pozorišta.

(Szàntô Erika)

almasi eva

Osam je godina od kako je glumica. Krenula je kao izvanredno talentovana naivka. Almásieva je ona vrsta glumice koju ne treba stalno otkrivati, i o kojoj je retko kad nešto loše lapisano, jer loših ostvarenja teško da je i imala. U proznim i muzidkim Ikomadima ostvarila je likove pametnih modernih devojaka, simpatidnih naivki, sjajnih i kobnih žena. Uloge su se redale jedna za drugom i Almásieva je zaista uvek bila dobra. Iz uloge u ulogu je rasla, iz komada u komad je sazrevala i bogatila svoje znanje u veštini glume. Na istom dobrom nivou je bila Polly u »Prosjačkoj operi«, Adela u »Špilji«, Gabi u »Naslikanim nebima«, Maltinszki Mancika u »Hermelinu«, Ingrid i Dama u zelenom u »Per Gintu«, kraljica Marija u »Kralju Lajošu 11-om«. Uvek je bila talentovana i, shodno ulozi, skromna, šarmantna, komična, ilirski Mi tragično ozbiljna. Neverovatno kollko mnogo iica ona ima, Iz njenih bezgrešnih i tadnih ostvarenja nedostajalo je samo ono cime se glumae može 'izdlći iznad svoje uloge. A onda je došla nova moguónost; na drugoj pozornici i u drugom ansamblu glavna ženska uloga u »Imaginarnoj reportazi o jednom ameridkom pop-festivalu«. I Almási Éva se u »Pop-festivalu« u tom modernom, v¡brirajućem svetu ritma, suoöila sa no vim, snažnim, uzbudljivim Ijudskim i gumačkim sadržajem uz čiju pomoć je odjednom izrazila sve svoje glumačke sposobnosti. Njeno poznavanje struke pomoglo joj Je da pokaže nove dubine i svojim bogatim glasom stvorila je na pozornici dugo priželjkivanu i očekivanu poeziju. Drama Dérya Tibora je tragedija pristalica beata i svih drugih ljudi koji su lizgubili tlo pod nogama. Ali psihoza pop-festivala nije tragedija samo današnja ¡i samo lična. Baš preko sudbine glavne junakinje Eszter,

vraća nas na jednu mnogo vécu istorijsku tragediju. Sadašnjost čuva prošlost i oživljuje je. A giumački zadatak je baš u astvarivanju onih unutrašnjih prenapregnutosti u kojima se spajaju sadašnjost t prošlost. (NOSIO BIH TE, N0510..0 Eszter sedi na pozornici, ćutke i nepomično. Oko nje, glasovi, pesma i muzika. A onda poöimje da govori, tiho skoro sama za sebe: ~Učil ¡ su me da je nasilje babica istorije. Sa roditeljima sam ispred nyilasa pobegla 'tz Budimpešte u malu mađarsku varošicu Kecskemét«. Te reči izgovara kao u bunilu niko je ne razume; a i me može jer je u tuđini. Uplašeno se trgne. Fred očima joj prolaze uspomene dok priča tu staru istoniju. I dok te unutrašnje s like pretvori u rečenice, iz nje .¡zbija duševni nemir i teskoba. Kod Almásieve takav lik ikoj'i se boni sam sa sobom I svojim uspomenama, lik čoveka koji je feručen svojoj sudbini na rrwlost i memilost, nije bez tradicije. Može biti čak i nastavak lika devojke fe déla »Snovi sa brda Gellért«, samo što ovaj Eszteni u daleku Ameriku mikada neće stiói »osmeh iz Szamosújvára«. Stize József. Eszter skače na möge, potrči mu u susret i bez i jedme jedime reči pada mu u zagrljaj. Koliko je teško osporiti jedan ovakav susret na pozornici bez teatralnosti i sladunjavosti da to ipak bude uzdah olakšanja. Almásieva nema nezgrapne gestove, pokreti su joj jedmostavni i prirodni. Svaki titraj njenog 1 ica harmonično odražava poetičnost trenutka. Pesme satavljene iz bolnih elemenata bluesa, pored sreće zbog radosnog susreta, feražavaju ,i nedoumicu i nostalgiju. Pevačka kultura Almási Éve ima takav ñivo u okviru ansambla, a i samostaino, da je to 6im¡ odgovarajuéom osobom za glavnu ulogu ii za ¡zvedbu solistiokih tačaka. Lirski tonovi njenog glasa i lakoóa pevanja omoguéuju joj da ostvari poetičnost bluesa. Jozsef polazi na put i Eszter ponovo ostaje sama u prenatrpanom taboru mladih, koji su stigli na pop-festival. Ona tako doziva Józsefa kao neko ko već oseća da ga vidi poslednji put. Almásieva tako zna da pomavlja njegovo ime da u toj jednoj jedinoj reči odjekne i bolán osmeh ii tragičan strah, oslobođenje i poslednji oproštaj (ZA TO SAM SE RODIO ...) Polazak na koncert. U toj razdraganoj gomili pred Eszterom je ponovo slika: ljudi idu, ma ramenima im prtljag, U njenoj mašti njihova pesma se pretvara u kuknjavu i lelek. Uspomena, koja je u njenom životu ostavila neizbris-iv trag, Je rana koja ponovo i ponovo krvari ,i ne može da se zaceli. U njenoj porušenoj mašti mladići ne jurišaju ma podijum Micka Jaggera, nego beže ispred nyilasa. »...još uvek nadolaze sa prtljagom na ramenu, sakati, hromi, skakućući, kao da su sva pobačena začeća iz svih proteklih dve hiljade godina stala na noge da krenu u konačno pomiištenje.« Na pozornici nastaje potpuni mrak. Jedan jedimi reflektor osvetljava na sredini prazne arene Eszter koja kleći. Tiho, sa lepo oblikovanim redima, započimje glumica Eszterin monolog. Lice joj je skoro nepokretno, samo su oöi žive. A ikakva snaga se krije fea recenica i irásH punih napetosti. Almási Éva tako zna da fegovori ovoj jako težak monolog, da odjedanput oživljuje unutrašnji tok jedne

Ijudske drame, jednu tragidnu sudbinu. »No-

simo dakle svoj truli teret i na onaj svet da bi ii tamo ,t>ilo samo trulež o naivna devico! jer se dokazalo da je čovek i »ovde« i »tamo« stvoren po ugledu na svoj sopstveni lik. A u ruzenju nema zaustavljanja dogod i iza poslednje žrtve j poslednji dželat, nemajudi vise posla, ne uđe u »gasnu komoru«. Lepim glasom i čistom dikcljom, svojom istinitošću ii nepokretnošću punom napetosti, bogatstvom svoje mimika ona na pozornioi stvara čarobnu magičnost, ... »jer ono što je jednom bilo ne može se vise pretvoriti u ono što nije«. I ova sudbonosna poslednja rečenica i poslednji njen pogled su valjda najnezaboravniji trenuci cele predstave. Iz do sada mračne pozadme ponovo se pojavljuju glumoi I Almásieva nestaje među njima. Kao Eszter vise se neće pojavitl, ali ostaje na sceni i verno svom prethodnom glumačkom ostvarenju, utapa se u igru celog ansambla. Tako glumica postaje »pravi glumae«, ¡staknuta jedinka našeg današnjeg pozorišta, koja je sposobna ne samo da stvori nešto veliko, negó ume i da se utopi i podredi zajedničkom i izvanrednom trudu pisca režisera i ansambla, pokrivajući tako svoje lice glavne glumice i solo pevačice.

(Róna Katalln)

hungary 's first rock musical

As Hungarians have all too often been reminded, their much matched-over country lies at an important crossroads of Europe. Fortunately, present evidence of the fact is confined to a theatre thriving on a mixed diet of Gogol, Katayev, Graham Greene and Brecht and the coincidental presence In Budapest one recent weekend of Jacques Huisman, director of the Belgian National Theatre, American director John Hirsch, and Bart Mills, a frequent contributor to the arts pages of The Guardian. Each was being shepherded around by lan exceptional obli ging, knowledgeable and proud native, whose comments ranged as far afield as, "Well, your own London theatre is also dominated by Hungarians Arnold Wesker and Mar tin Esslin. Did you know that?” The present season is enyoying its normal

119